Kultura

Bioskop: Tri prolećna aduta

Morbius

foto: promo

Baš loše, sasvim solidno i samodovoljno

Ako bismo sudili po onome što nam ovdašnji bioskopi nude u ovom trenutku, došli bismo do prilično neveselog utiska o onome što je filmoljupcima dato na potencijalno uživanje. Toj impresiji ponajviše doprinosi novi marvelovski superherojski spektakl

Studenti filoloških fakulteta (barem neki) sigurno se sećaju nauka sa časove metodike nastave jezika koji im je ukazivao da tokom časa pisano na tabli (reči, gramatičke smernice i slično) ima kratkoročan zajednički kontekst, odnosno, ono što ga vezuje u celinu nestaje sa istekom školskog časa. Nešto slično se svakako može izreći i po pitanju bioskopskih repertoara, budući da najčešće tek puki slučaj, nameti ili distributersko-prikazivačke arbitrarne odluke kroje kino-repertoare kao jednokratnu i heterogenu celinu. Ipak, ponekad se ponešto može saznati ili makar naslutiti o filmofilskom danas i iz spiska filmova koji se u datom trenutku daju u bioskopima, naravno, ako barem malo verujemo u tihu moć sinhroniciteta i ako smo spremni da kao manje-više konstrukt odbacimo ono uverenje koje nam signalizira da je svaki kolektivni identitet (pa bio on i identitet publike, gledateljstva) izmišljotina…. i konstrukt sam po sebi.

NEPREMOSTIVA JALOVOST

Ako bismo, dakle, sudili po onome što nam ovdašnji bioskopi nude u ovom trenutku, došli bismo do prilično neveselog utiska o onome što je filmoljupcima dato na potencijalno uživanje. Toj impresiji ponajviše doprinosi novi marvelovski superherojski spektakl, doduše, na filmska platna dospeo sa oboda izvorne im stripovske ponude, film Morbijus (Morbuis), koga, osim ako niste gorljivi ljubitelj ostvarenja te i takve fele, verziranijim gledaocima isključivo preporučuje ime reditelja – Danijela Espinose, pre desetak godina u Holivud pristiglog iz Švedske. Ali, kako se već neko vreme u svet i taj vir filmovanih stripova postojano uvlače i autori koji su do pre samo godinu stvarali u takođe strogo kodiranom svetu nezavisnog i niskobudžetskog filma specifičnih estetitika, pojava Espinose, kome domaćinski budžeti s one strane Atlantika ipak nisu velika nepoznanica, ne bi trebalo ikoga preterano da iznenadi. Espinosa, koji se isprva preporučio vrsnim švedskim kriminalističkim filmom (sa sve tamošnjom srpskom mafijom na poziciji važnih aktera i motiva), Snabba Cash / Easy Money, odličnim neo-noarom osobenog autorskog i kroja i pristupa, u slučaju nesrećnog filmskog Morbijusa samo je puki izvođač (rediteljskih) radova, te se od njegove veštine tu slabo šta istinski prepoznaje. Istini za volju, među iole upućenijima teško može da bude silno zatečenih takvim ishodom, budući da je ovo jedan od onih retkih slučajeva – onaj kada trejler jasno ukazuje na havariju koja sledi u vidu filma kao celine, što je, naravno, krajnje ilustrativno i alarmantno, imajući u vidu da je pravljenje učinkovitih i sugestivnih trejlera pa i od ne baš sjajnog i/ili podatnog materijala već nekoliko decenija unazad tamošnja akrobatska veština od koje može i da zastane dah.

Morbijus svoju polaznu osobenost traži (ili barem pokušava da “ukotvi”) u postavci koja ovu priču barem delimično šalje na žanrovsku adresu horora – glavni junaci su nekadašnji dečaci sa retkim i teškim genetskim poremećajima, štićenici dobrohotnog doktora i žrtve ismevanja vršnjaka, od kojih jedan onda postaje genijalni naučnik, mladi nobelovac na tragu otkrića upravo iz oblasti napredne genetike koje će na prvom mestu pomoći njemu, njegovom prijatelju i njima sličnima, ali tokom posledičnih, u tajnosti držanih eksperimenata, on postaje i svemogući junak, ali vremenski oročenih moći. Međutim, baš kao što je i šire shvaćena filmska ponuda u planetarnom opsegu već nekoliko dugih filmofilskih godina unazad vidno izmrcvarena tom neprolaznom, a suštinski toksičnom dominacijom superherojskih sadržaja, tako je i ovaj konkretan film izmučen svojom nepremostivom jalovošću i teškom derivativnošću. U Morbijusu nema ni bledih naznaka ikakve, pa i sitnije i neznatnije inovativnosti, uključujući tu i potpuno odsustvo poriva da se makar u nekakvoj meri pokuša prepakivanje, ako ne i prividna dekonstrukcija onoga najporoznijeg što popout utega ovakve filmove istrajno drži dosta blizu sinematskog dna. Pri takvom stanju i Danijelu Espinosi nije dato ništa više od metaforičnih par kvadratnih metara manevarskog prostora da primeni nešto od svoje osvedočene veštine (a on je reditelj i holivudskih filmova Dete 44, Trag života i Sigurna kuća, koji se u kvalitativnom smislu kreću u rasponu od vrlo dobrog do odličnog), te on uspeva da se izbori tek samo za osetno znalački mizansecen unutar pojedinačnih segmenata. Nasuprot tome imamo samo teški kalem od isforsirane priče, očigledne tragove naknadnih zamašnih montažerskih intervencija (film traje podnošljiva 104 minuta, što je znatno kraće od standarda za taj soj), te i dalje iritantno prenaglašenu glumu Džerada Leta u naslovnoj roli ‒ a i gledaoci Gučijevih sigurno još pamte koliko je njegov ostrašćeni glumački manirizam izmutirao u nešto suštinski pogubno, nametljivo i, dakle, iritantno i teško svarljivo. Nažalost, sudeći po onome što je u Morbijusu sveukupno pokazao, u slučaju reditelja Espinose ne može se izreći ono što je onovremenska filmska kritičarka Penelopi Hjuston u svom eseju Produkcione vrednosti izrekla na konto pristupa Bilija Vajdera, kada je primetila “da je on svesno iznalazio izvesno zadovoljstvo da, sa tačke gledišta reakcije javnosti, izabere grubo parče leda i da onda baš po njemu izvede svoje stručne zahvate i poteze”. Ovako kako stvari stoje, bilo bi i mudro i dobronamerno Espinosi poželeti što brži povratak u vode rada na smislenijim filmskim sadržajima za zreliju i nadahnutiju publiku, a producentima osetan finansijski kolaps, pa da barem malo predahnemo od, uz nešto preterivanja i filmofilmske autodrame, nazovimo i tako, torture tih u biti potrošenih sadržaja, lišenih bilo kakvog upečatljivijeg razloga postojanja osim onog koji se tiče zarade. A Holivud je i u daleko težim i nelagodnijim erama umeo da zaradi stvarajući i nudeći i vrednija ostvarenja ne baš ovoliko ograničenog roka trajanja.

DELOTVORNA SPRDNJA

The Lost Cityfoto: promo

Znatno povoljniji utisak ostavlja šarmatna i dovoljno zgodno “skockana” avanturistička komedija Izgubljeni grad (The Lost City) u režiji braće Ni (Adama i Arona, sveže pridošlih iz sfera američkog indie filma), sa ključim adutom u vidu zbilja uspele i znalački artikulisane i navođene hemije (ponajpre one komičarske) između dvoje glavnih glumaca – Sandre Bulok i Čeninga Tejtuma. Sama priča je (u današnjim okvirima) u neku ruku i somnabulna – nekada ozbiljna i karijerna istoričarka, već neko vreme popularna autorka knjiških bestselera, programskih i rutinskih i rutiniranih, pa još i baš zašećerenih spojeva ljubića, avantura na egzotičnim adresama, erotike i istoricizma, na očitoj je prekretnici i silno nezadovoljna pravcem u kojem njen život sigurnim koracima grabi put nanovo istovetnog. Nakon golemog kiksa na promociji najnovijeg romana, nju kidnapuje mladi i ekstravagantni milijarder kako bi mu iščitala mapu sa skrivenim blagom, a nakon čega u potragu/poteru za njom kreću maneken sa korica njenih knjiga, PR agentica i neustrašivi plaćenik. Već tu se jasno daju mapirati evidentne pozajmice iz zlatnih dana starog Holivuda, kada su na planu uverljivosti priče poput ove bespogovorno i gotovo u trenu pile vode, ali treba biti pošten i odmah pojasniti da Izgubljeni grad pomenutom motivsko-tematskom okviru pristupa sa pozicije delotvorne i promišljene sprdnje, dok ta tek donekle izmutirana tipska romantična komedija svoj suštinski izvor iznalazi u odličnom filmu Roberta Zemekisa iz prve polovine osamdesetih godina prošlog veka – Lov na zeleni dijamant (Romancing the Stone).

To jeste amibiciozan reper, jer i taj se Zemekisov film pokazao kao klasik vredan dugog kinofilskog pamćenja, ali Izgubljeni grad se pri toj analogiji (a onda i neizbežnom poređenju) dovoljno dobro i dostojanstveno drži, prevashodno u dimenziji koja se tiče hemije između dva ključna lika, u neprekidnom klinču sa rafalima zakeranja i nadgornjavanja, a za šta su na prvom mestu zaslužni Bulok i Tejtum, doduše, dokazano vrsni komičari, kojima su polazni materijal i ton ovog filma očito silno prijali. Uspešan je i segment sa Bredom Pitom kao staloženim i neustrašivim plaćenikom, a i sam tekst na nivou replika i doskočica nudi podosta osnova za iskren smeh, te je u toj ravni ovo sasvim solidna i uspela komedija suprostavljenih i oprečnih naravi iz domena savremenih (dakle, i vidno ciničnih) rom-komova. Na drugoj strani, u dobroj meri jasno sugerisani postmoderni duh tu ipak nije doveo do preispitivanja duboko i temeljno uvreženih rodnih postavki (a na par mahova to biva natuknuto), što bi i ovom filmu svakako dobro došlo. U osetnoj meri Izgubljeni grad opterećuje i “ruži” problem sa ritmom pripovedanja, što se, kanda, može pojasniti kao danak ograničenom iskustvu rediteljsko-bratskog dvojca. Ipak, privlačnost ovog filma u okviru aktuelne bioskopske ponude na kraju prevaziđe svoj polazni adut – jednostavnu činjenicu da je ogroman deficit ovakvih ostvarenja u bioskopima (te se oni “zavisni” od njih u čestim naletima apstinentskih kriza mogu da ispomažu čak i “ljutom” konfekcijom, odnosno, onim što na tom poju nude kanali Holmark i Lajftajm).

PENELOPE I ANTONIO

Competencia Oficialfoto: promo

Ukupno gledano, mada vidno kvalitetniji, opravdaniji, pa i smisleniji, španski film Zvanična konkurencija (Competencia Oficial) ipak u kontekstu ove brzopotezno prikupljene trojke ostavlja najbleđi utisak. Doduše, opterećenje je primetno – medijske najave, usredsređene na činjenicu da je ovo nekim čudom tek prvi film u kome ekran dele Penelope Krus i Antonio Banderas, sada već potvrđeni veterani iberijskog i evropskog, a zašto ne i svetskog filma, što je, sada je to kristalno jasno, bio zdravorazumski i efektan način da se ponajpre od buduće/potencijalne bioskopske publike sakrije fakat da je ovo jedan od odgovora na pitanje ‘kako stvoriti i uopšte snimiti film u kontekstu prvobitnih pandemijskih ograničenja koja se tiču same tehnike snimanja’. Odgovor je ovde iznađen u polazno domišljatoj postavci da tokom ta gotovo pa dva sata pratimo pripreme (čitajuće i ostale probe) za snimanje filma pod finansijskim patronatom neveselog milijardera, dok su u žiži ekscentrična rediteljka i dve krupne glumačke zvezde posve raznorodnih pristupa i samoj glumi i vođenju karijere (u filmu jednako značajnu rolu glumi i Argentinac Oskar Martines).

Do te je tačke sve bilo u redu, međutim, na nivou same realizacije, a mimo toga što je za žanrovski okvir tu izabrana apsurdistička i satirična komedija, što donekle dopušta odstupanja od ritma i opšteg pristupa onome što ima biti smešno i zabavno viđenog u repertoarskim komedijama, ovo ostvarenje brzo zapada u zamku samodovoljne i suštinski ne preterano zanimljive pričaonice, a i iznuđena kamernost biva preteško ograničenje za rediteljski duo Marijano Kon-Gaston Duprat. Na to se nadovezuje i još jedna isprva prikrivena mana – naime, na nivou karakterizacije i krunskih motiva, Zvanična konkurencija jeste i zarobljenik arhetipskog i opšte poznatog, počev od taštine i solipsizma kao čestog usuda dobrog dela umetnika, te imena Krusove i Banderasa tu ostaju udarna vrednost ovog dela.

Iz istog broja

Serije: Područje bez signala i Šutnja

Područje bez nade

Teofil Pančić

Filozofija

Čulnost u fokusu

Ivan Milenković

Novi album: Jack White – Fear of the Dawn (Third Man Records)

U ličnom luna-parku

Zorica Kojić

Provetravanje

Neraspoznatljivi Pazolini

Tomislav Brlek

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu