Pre nego što je pre petnaest godina prestao da snima igrane filmove, hrvatski reditelj Rajko Grlić završio je devet dugometražnih dela. Mnoga od njih, poput Samo jednom se ljubi, Za sreću je potrebno troje ili Čaruga, bila su gledana, hvaljena i nagrađivana. Onda je kao i neki drugi njegovi školski drugovi sa praškog FAMU-a otišao daleko odavde, zgađen svim onim što se dešavalo na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Predavao je na svetskim univerzitetima, snimio nekoliko dokumentaraca, da bi se na kraju ponovo okrenuo poslu koji mu se od rane mladosti zavukao pod kožu. Film Karaula, "crna, komedija o crvenoj prošlosti", nastao po romanu Ante Tomića Ništa nas ne smije iznenaditi, prvi je Grlićev korak na putu povratka u emotivni zavičaj.

"VREME": Šta vas je privuklo ovoj priči u kojoj se vidi nagoveštaj onoga što vas je oteralo iz zemlje?

RAJKO GRLIĆ: Ovo nije priča o raspadu Jugoslavije, već o petoro ljudi u trenutku kada još niko nije sanjao, slutio, niti znao šta će se dogoditi. Radnja je smještena u 1987. na albansko-jugoslovensku granicu i govori o jednoj zatvorenoj sredini u kojoj živi dvadesetak vojnika i jedan oficir. Kada mi je Ante Tomić poslao prvo poglavlje romana koji je tek pisao, privukla me je pre svega životnost junaka. Taj elementarni zaplet koji sam sreo već u prvim poglavljima, činio mi se kao krasna podloga da se ispriča nešto o ljudima kojima se kasnije dogodio rat. Mene je strašno zanimalo kakav je bio mentalni sklop tog svijeta u koji je rat ušao kao nož u puter, šta je taj socijalizam napravio ljudima, i kako je očišćen i pripremljen pejzaž tih glava za novu jednodimenzionalnost koju je donio nacionalizam. Ovo je arheologija jednog života.

I šta se otkrilo ispod naslaga prašine, kakav je bio mentalni sklop ljudi o kojima govori vaš film?

To su bili ljudi u čijim moždanim vijugama civilizacija nije razvila obrambeni sistem koji u krčmama odvaja pjesmu od noža. Obrambeni sistem koji zna zaustaviti emociju pre nego što ona potakne kakvu bezumnu akciju. Ovo je prostor koji toliko manipulira ljudima, a kako je ovdje politika strašno prisutna u svakom ljudskom činu, od kupovanja kruha do odlaska na zahod, tako su oni strašno lako prebačeni iz jednog u drugi zagađen prostor. Istovremeno sam nastojao izbjeći bilo kakvo uopćavanje, bilo da je ono nacionalno ili ljudsko. Znao sam da moram imati žive ljude da bih ispričao autentičnu priču.

Šta ste zapravo dobili tim vraćanjem korak unatrag na trenutak kada se otrgne prvi kamičak koji najavljuje lavinu?

Ovo je već treći put da se sa svojim filmovima vraćam na neke trenutke koji su presudni za potonje događaje. U Samo jednom se ljubi sam se probao vratiti u vrijeme kada mi se činilo da se jedna utopija raspala u dodiru sa stvarnošću. Čaruga nastoji vidjeti gdje uopšte leži začetak utopije. Sada sam htio da otkrijem momenat u kome su iscrpljene mogućnosti jedne utopije.

Da li mislite da je taj prethodni sistem o kome indirektno govori Karaula zapravo temeljno radio sebi o glavi?

To društvo je sa svojom jednodimenzionalnošću njegovalo nacionalizam kao jedinog, najboljeg i sigurnog neprijatelja za koga je vjerovalo da ga drži pod kontrolom. Jednodimenzionalna društva vole dobre, zdrave i kontrolirane neprijatelje. Nakon rušenja Berlinskog zida u jednom takvom društvu, taj neprijatelj se lako dočekao na noge. Ljudi su odgojeni da ne budu individue, niti na bilo koji način da razmišljaju samostalno. Oni su bili poput napuštene djece koja su se nakon pada zida okrenula da traže svog novog simboličkog roditelja. Tako su pali na grudi novim očevima koji su se pojavili preko noći. Ljudi su lako zamenili one koji im daju ruku, prelazeći iz jednog sistema vođenja u drugi, što je zapravo zasluga socijalizma. Da je socijalizam na bilo koji način dopustio bilo kakvu bipolarnost, različite opcije u svom okrilju, devedesete se vjerojatno nikada ne bi dogodile.

A kako se uopšte desilo to da taj pitomi, naizgled kontrolisani neprijatelj postane opasan suparnik koji će izvojevati pobedu?

Tako što se raspao čitav socijalistički svijet. Rušenje Berlinskog zida je označilo kraj funkcioniranja tog sistema, on ga je zauvjek zapečatio. Naglo su popucali stropovi i zidovi, čitav poredak se poput kakvog trošnog kućerka urušio u sebe. Oni koji su se našli u kovitlacu tog meteža, očajnički su grabili prvu čvrstu stvar koje su mogli dohvatiti. A jedini novi poredak koji je baratao sličnim koordinatnim sistemom, naravno sa suprotnim predznakom njegovih elemenata, bio je nacionalizam.

Otkud onda potreba naroda koji su dokazali kako više ne mogu živeti zajedno, da sa svojim novim državama učestvuju u nastanku jednog filma kakav je Karaula?

Vrlo je upitno da li su narodi dokazali da ne mogu živjeti zajedno. Svakoj politici cilj je da raskomada na što sitnije deliće određeno tkivo da bi nad svakim komadom imala kontrolu. Život, s druge strane, nameće potrebu za nekom vrstom funkcioniranja. Ekonomija, bez koje nema nasušnog života, prva je razbila lokalne nacionalizme. Život se obrušio na nacionalizme. Pri tom se bez nekog posebnog plana dogodilo da je pet država nastalih raspadom Jugoslavije finaciralo ovaj projekat. To je rezultat čiste pragme. Prije svijega to nije bila namjera kada smo krenuli. Da bi pripremili ovaj film, ali i da bi ste konkurirali za sredstava iz fonda Euroimaž, morate producentski povezati tri države. Tu vrstu pragmatizma možete vidjeti u svakom evropskom filmu. Vrlo je teško naći neko suvremeno djelo iza koga ne stoji četiri-pet zemalja. Ne postoji nordijski film na kome ne surađuju Danska, Švedska i Norveška jer one komuniciraju u okviru jednog sličnog mentalnog sklopa, bilo da je riječ o jeziku ili životnom iskustvu.

Ali je verovatno teže spojiti Hrvatsku sa Srbijom i Bosnom, nego tu zemlju sa Austrijom i Italijom?

Sigurno je teže jer svaka od zemalja bivše Jugoslavije očajnički želi otići na Zapad, i pri tom se želi odreći bilo kakve vezanosti za svog susjeda. To se čini po logici politike.

Zašto ste onda uopšte hteli da povezujete te države ukoliko ne postoji neka posebna otvorenost za ovom vrstom saradnje?

Zato što je sama priča imala u sebi elemente koji su to zahtijevali. U karauli gde se odvija radnja filma nalaze se ljudi iz svih tih krajeva. To je zahtijevalo da dobijemo glumce iz Beograda, Zagreba, Sarajeva ili Skoplja. Prema tome, bilo je logično da tražimo finansije tamo gdje smo plaćali ljude. To se spojilo po takvoj logici. Nema tu bilo kakve nostalgije i želje za reinkarnacijom propalih sistema. Ja sam nostalgičan jedino prema svom životu, na što svako ima pravo, premda su nas političari nagovarali da se toga odreknemo. Oni nas pokušavaju staviti pred lažnu dilemu: da li ste nostalgični prema bivšem režimu ili da ga mrzite. Ja sam jednostavno u toj zemlji imao svoj život, i ne želim se odreći svoje životne arheologije. Imam pravo na nju. A što se režima tiče, i tada, a i sada imam ogroman odstup prema njemu.

Vi ste vezani za ličnu istoriji?

Osjećam nostalgiju prema čaši vina koju sam popio, ženi koju sam volio, ulici koju sam prelazio, nogometnom susretu koji sam gledao… svako ima neki zbir nekih nostalgičnih sjećanja, ukoliko je tu uopšte riječ o nostalgiji. Ja držim do svoje prošlosti da bih bolje razumio ono što se sada događa.

U Karauli su ipak vidljiva poigravanja i sa nečim što nosi elemente opštosti, bilo da je reč o ideologiji ili simbolima tog jednog poretka.

To je zbog toga što je ta zemlja živjela od klišea. Klišei su bili sastavni dio našeg života. Petokraka, Tito, JNA… samo su neki od tih neupitnih simbola u koje nitko nije smio da dirne. Unutar tog koordinatnog sistema mi smo pleli mrežu svojih života. Netko u simbiozi, a netko u odstupu prema socijalističkim ikonama.

Tako da ti simboli sada funkcionišu samo kao deo marketinga za vaš novi film?

To već ovisi o distributerima. Ja tu ništa ne mogu. Moć režisera nestaje kada kopija izađe iz montaže.

Hoćete da kažete da vas niko nije pitao da li će se na bilbordu na kome se reklamira film naći jugoslovneska zastava sa petokrakom?

Nije i ne mora. To i nije moja stvar. Mene u ovom trenutku jedino zanima kakava će bit reakcije na ovaj film, s obzirom na to da sledi pet uzastopnih premijera – u gradovima od Skoplja do Ljubljane, tako da ću vidjet na pet različitih načina kakav je odnos prema toj prošlosti.

Ipak, ne može se poreći da ima nečeg trendovskog u postjugoslovenskim kooprodukcijama koje su u poslednje vreme sve češće?

Meni je jedino bilo stalo da napravim dobru filmsku ekipu. Dobio sam najbolje ljude iz Beograda, Zagreba, Ljubljane… i nekih drugih gradova. Nije me zanimalo ništa više od toga.

Ali, činjenica je da u Hrvatskoj, na primer, i dalje postoje glumci koji otvoreno govore da im ne pada na pamet da igraju u srpskim filmovima ili pozorišnim predstavama.

Distribucija Karaule će sigurno razvejat neke zablude. Vjerojatno je da ima beskrajno mnogo zamjerki zato što sam ja prešao ogradu vlastitog dvorišta, ali ja sam deo jedne igre koja se zove "film", koja mora igrati izvan okruga Zemuna, Brežica ili Velesa. Filmovi su skupe igračke preko kojih pokušavam razgovarati sa nekim ljudima u mračnoj dvorani. Nema nikakvog smisla da potrošim tri godine na jedan film, i da nakon svega uspostavim komunikaciju sa troje ljudi u svojoj sobi. To sam mogao da uredim i bez napornog osamnaestočasovnog radnog dana.

Da li je onda vidljiv bilo kakav učinak tih filmova? Nije, naravno, njihova uloga da bilo kome objašnjavaju nešto od onoga što se dogodilo, ali da li ta dela mogu na bilo koji način da pomognu da se bolje razumeju neka istorijska događanja?

Svako ko priča priču nada se da će to neko čuti i ostaviti neki terapeutski ili pedagoški trag. Ja sam, međutim, već raskrstio sa tom vrstom iluzija. Do 1991. snimio sam sedam-osam filmova koji su bili jako gledani, tako da sam živio u vjeri da ti filmovi pomiču neke civlizacijske tekovine. To se pokazalo kao lažna nada. Rat se dogodio, dokazujući da je ono što smo govorili i snimali bilo potpuno izlišno. Zato sam čitavu jednu deceniju vjerovao da više neću snimiti nijedan film. Tom poslu me je vratila jedino moja prirodna potreba da ispričam još neku priču, što je duboko utkano u mojemu biću.

Ne može a da se ne primeti da se premijera Karaule održava u trenutku kada su sa političke i životne scene konačno nestali oni koji su predvodili tri naroda u jugoslovenskim sukobima.

Lijepo je da su nas napustili. Ja jedino osećam strah da ovaj prostor ni sa njihovim odlaskom nije dočekao treći čin svoje drame. Ovdje uvijek imamo početak u kome se vide nada i utopija. U drugom činu nam se dešava, kako bi rekao Krleža, prokletstvo realiziranih snova. Svako pretapanje sna u život ovdje je vrlo često krvavo. Umjesto razrješenja, to se sve nekako prereže bez katarze i završnog čina. Nema scene u kojoj mrtvace iznose sa pozornice uz završni tekst. Ovdje junaci jednostavno iščeznu, stvari se nekako pokrpe, i više niko ne želi da razmišlja o onome što se zbivalo u prvom i drugom činu, sve dok nekome posle pedeset godina ne padne na pamet da se ponovo podsjeća i rovari po tim prethodnim, nerazrješenim činovima. To je izgleda usud ovih prostora.