Kultura

Bioskop: Zvezde u podne, Noćni putnici, Zločin je moj i Maskarada

Zvezde u podne

fotografije: promo

Atmosferičnost, možda i manirizam… pourquoi pas???

O kvartetu francuskih filmova viđenih na Festu, a sada udomljenih na našem bioskopskom repertoaru

Uspehom ne tako davno pokrenutog filmskog studija A24 i na ovogodišnjoj dodeli Oskara, a taj uspeh obuhvata i pobednički film za ovu sezonu, nanovo je (mahom iz usta i pera onih koji nisu sasvim očarani estetikom, pa onda samim tim i ideologijom koja sa platna i ekrana stiže iz filmova sa tim produkcijskim štambiljem) u žižu vraćena polemika o kulturi proistekloj iz ostvarenja kuće A24, kulturi nazvanoj vibes-first (da pojednostavimo, time se referiše na filmove u kojima je dominantna atmosfera, odnosno, atmosferičnost, dok bezmalo svi ostali aspekti padaju u zasenak). Oni koji sada već srčano zastupaju tu tezu kao ogledne primere navode brojne zapažene ali i međusobno primetno raznorodne filmske naslove (Sve u isto vreme, Posle sunca, Midsommar, Bodies, Bodies, Bodies, Nasleđeno zlo, Beli šum, Lady Bird, Ubistvo svetog jelena…), kao i popularnu seriju Euforija, dok je kao zametak/prapočetak te i takve estetike prepoznat film Buntovnice (Spring Breakers) Harmonija Korina, krajnje uspelo delo koje je snažno poentiralo upravo u narečenom aspektu atmosferičnosti.

Zanimljivo se da se “vibes-first” kao svojevrsna dijagnoza može pripisati i uz značajan broj filmskih ostvarenja iz korpusa novijeg francuskog filma, što je bilo evidentno i na uzorku nasumične francuske filmske “reprezentacije” predočene na nedavno okončanom FEST-u. Prilika da se ta teza proveri je i dalje prisutna, budući da dobar deo tih naslova već jeste ili će uskoro postati deo i ovdašnjih kino-repertoara. To je najočiglednije u slučaju najnovijeg filma iskusne filmske autorke Kler Deni – drame Zvezde u podne (Stars At Noon), filma većim delom izvedenog na engleskom jeziku (i sa međunarodnom podelom, što ne bi trebalo da čudi imajući u vidu da se radnja zbiva u Nikaragvi), koja je formalno koprodukcija Francuske, Paname i SAD. Kler Deni, najhvaljenija na konto filma Beau Travail krajem prošlog veka, ovde je i atmosfričnost i ideju takozvanog sporog filma u delo sprovela prilično radikalno, gotovo dobacivši do same granice paroksizma. Nominalno, reč je o ljubavnoj priči dvoje stranaca (Amerikanke i Britanca) koja započinje, obličje zadobija i zahuktava se pod teškom senkom neminovnog političkog prevrata i pratećih sukoba u toj turbulentnoj latinoameričkoj državi. I ta postavka, uključujući detaljizam u domenu prikaza fizičke i karnalne bliskosti koja se isprva tek nazire, da bi brzo krenula da kipi i buja, autorski je izbor i zahvat kome nema šta mnogo da se zameri. Nevolja se, pak, javlja iz posve drugog pravca – gledaoci, naime, brzo postaju svesni da pomenuti idejni (a onda i žanrovski) okvir Kler Deni gotovo da i ne zanima, te da činjenica da je reč o ekranizaciji romana iz sada već poodavnih osamdesetih godina prošlog veka ovde ipak biva tek neuverljiv izgovor da se iznova stvori nešto po vlastitoj mustri i davnih dana okoštalom maniru ove autorke. Tako da Zvezde u podne, sa sve pričom nerezonski pomerenom u doba restrikcija proisteklih iz pandemije korone, brzo postaju talac tromosti u pripovedanju i potpune nezainteresovanosti za saspens koji naprosto u samom startu proizilazi iz samoizabranog podžanra. Ovde napetosti nema ni u bledim naznakama, film ostavlja utisak krajnje relaksiranog “veza” bez previše finese, zahtevniji gledaoci bivaju svedoci još jedne jedva upotrebljive glumačke kreacije Džoa Alvina (najprepoznatljivijeg po ulozi u seriji Razgovori sa prijateljima), a sa druge strane, kao izvesna uteha stiže oprobani autorski manir Kler Deni, ukorenjen ponajpre u gorepominjanoj atmosferičnosti, te ovaj film na koncu preporučuje samo očekivano efektan muzički skor benda Tindersticks i zbilja magnetična pojava i dostatna gluma Margaret Kvejli (inače, kćerke Endi Mekdauel), koja sama izdigne za koju “jotu” ovaj film nekim čudom i sasvim nerezonski nagrađen i na Kanskom filmskom festivalu.

Noćni putnici


Bolji utisak i izobilje (pa još retro-) atmosferičnosti stiglo nam je u filmu Noćni putnici (Les Passagers de La Nuit) po scenariju i u režiji Mikaela Era. Priča kreće početkom osamdesetih godina (veka za nama), kada sluđenu Elizabet zbog mlađe žene napušta suprug, te ona prvi put nalazi posao (na telefonskoj centrali popularne radijske emisije u noćnom terminu), a taj korak predstavlja prvi zamašniji korak na putu možda i ne baš odocnele (samo)emancipacije glavne junakinje. Film ponajpre preporučuje, gle čuda, izvrsna i nijansama bogata gluma Šarlot Gensbur, kao i sjajno put prošlih poimanja oku ugodnih valera pomerena fotografija, te besprekoran odabir muzike tog doba (sa naglaskom na bisere iz opusa Lojda Kola), kao i nimalo iznenađujuća rekreacija te ere. Posebnu zanimljivost Noćnih putnika predstavlja odluka ključnog autora da pokuša da stvori dramu bez preterane dramatičnosti, u čemu u zadovoljavajućoj meri i uspeva. Međutim, negde pri početku druge polovine film kreće da luta, nižu se zabašurene motivske i linije podzapleta, uz to, film postaje preopširan, upada u sasvim izlišne repetitivnosti, što donekle naruži krajnji utisak o ovom ipak zadovoljavajućem ostvarenju kome, uprkos tome, vredi podariti gledalačko vreme i poštenu šansu.

Zločin je moj


Na FEST-u, a sada i na redovnom repertoaru bioskopa u našoj zemlji, Fransoa Ozon je, izuzmemo li raspevanih 8 žena, sa daleko najpoletnijim i najvedrijim filmom u čitavoj svojoj dosadašnjoj filmografiji (a reč je o autoru koji u bezmalo redovnim godišnjim tranšama isporučuje nove filmove dugog metra). Zločin je moj (Mon Crime) je zaista šarmantna i opuštajuća ekstravaganca proistekla iz već više puta ekranizovanog vodviljskog pozorišnog komada, u čijoj je srži frivolna i opuštena, upadljivo posprdna priča o mladoj i gladnoj glumici koja postaje zvezda nakon što prizna ubistvo grabežljivog i nasilnog pozorišnog producenta koji joj je obećavao kule i gradove. Film je, sasvim očekivano, pokazni primer briljantnog umeća na planu zauzdane persiflaže i razigranog retrošika, a Ozon je, kao već neko vreme posve zreo autor, uspeo da napravi kopču sa preokupacijama i fascinacijama našeg doba, uključujući odjeke #metoo pokreta, senzacionalističku beslovesnost i poroznost svega i svih pod kapom nebeskom, a da sve to još i zapakuje u neodoljivi melanž pitkog repertoarskog filma, određenog, pak, i evidentnim autorskim ambicijama i odlukama. Čitav glumački ansambl, a predvode ga Nadija Terskijevič, Rebeka Mard, Fabris Lukini, Dani Bun, Andre Disolije… jasno je prepoznao šta je Ozonu na umu u slučaju ovog filma, koji vrhunac dostiže i kada je to najpotrebnije i najsmislenije – u samoj završnici kada se pojavi Izabel Iper, strasno zaigrana na temu svrsishodne žovijalnosti, koja jeste možda i najznačajnija odrednica idejne potke ovog filma u celini gledano.

Maskarada


U neku meru slično, a to se posebno odnosi na konsekventnost kada je izraz repertoarskog filma u fokusu, zatičemo i u Maskaradi, novom filmu scenariste i reditelja Nikole Bedoa (zapažen na konto filmova Belle Epoque i OSS: Iz Afrike sa ljubavlju). Maskarada (Masquerade) je film autora koji pred očima publike ovladava narastajućim ambicijama, i u tom aspektu Maskarada je film sasvim na svom mestu. Sama priča je ciljano i dirigovana digresivna višekraka priča o ljubavi koja to možda uopšte i nije, zatim o požudi, pohlepi, strahu od bezličnosti i nebitnosti, a brojne narativne i montažne sinkope ovu u biti trivijalnu povest iz sveta bogatih i onih koji se (preko reda i sa baš nepovoljnih početnih/sudbinskih pozicija) to upinju da postanu, izdižu do dovoljno uverljivog višeg koncepta, u čijem je središtu ta (možda i autošovinistički postavljena) francuska opsesija zločinom iz strasti. Jasno je da Bedo precizno zna šta želi i kako da se domogne samozacrtanog cilja, a na svojoj strani ima vrhunsku glumačku podelu (tu su Pijer Nini, Maren Vakt, Fransoa Kluzo, Emanuel Devo, Laura Morante, Šarl Berlen…), očito domaćinski budžet i krajolike najprestižnijih delova Francuske rivijere… A tu je i pomalo nenadani cinizam spram klasnog dualizma i međuklasnog trenja ‒ siromašni akteri ove priče su upadljivo mršavi. Međutim, Maskarada ipak do finiša ne oduševljava, te stiže u svojevrsnom, pomalo i derivativnom spoju odjeka, na primer, klasika Bazen (sa Romi Šnajder i Alenom Delonom) i poetike Almodovora iz poznijeg perioda. Naravno, ni trajanje od oko 140 minuta ne ide na ruku ovom filmu, koji povrh ovih i drugih zamerki kakve, kako to, uostalom, i obično biva jesu plod ličnih filmskih/gledalačkih preferenci, svakako ima šta da ponudi gledaocima koje mami i francuski šik u vidu sedme umetnosti komunikativnijeg podtipa i u ovom zbirnom prikazu već nekoliko puta isticana atmosferičnost, pa bila ona duboko i u suštini, naravno, od slučaja do slučaja, i tog za neke upitnog vibes-first podsoja.

Iz istog broja

Jubilej: 50 godina albuma Pink Floyd – The Dark Side of the Moon

Tamna strana Zemlje

Dragan Ambrozić

Teorija

Savršeno drska ironija

Ivan Milenković

Pozorište

Životi na čekanju

Marina Milivojević Mađarev

Koncert

Pesničke (neo)slobode

Dragan Kremer

In memoriam: Dubravka Ugrešić (1949–2023)

Dubravkina bela magija

Teofil Pančić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu