Glavni junak aktuelnog dokumentarca Sretno dijete Igora Mirkovića, posvećenog muzičkom novom talasu s početka osamdesetih, je Branimir Džoni Štulić, kontroverzni frontmen nekadašnje kultne novotalasne grupe Azra. S tim što u filmu Štulić zapravo nije prisutan. Odbio je da se pojavi pred kamerama, tako da, umesto njegovog svedočenja, savremenici pričaju o njemu i Azri. Sudeći po filmu, ispalo je da se priča o jednom popkulturnom fenomenu koji je odredio odrastanje čitavih generacija u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo vrti oko njegovog odsustva, zanimljivijeg i uzbudljivijeg od prisustva ostalih aktera tadašnje muzičke scene. Danas, tačno trideset godina pošto je napisao Balkan i dvadeset godina pošto je prvi put napustio Balkan i nastanio se u Holandiji, o odsustvu Džonija Štulića i njegovom "potpunom koncentrisanju na odbijanje", ispleten je čitav mit. Manje ili više prisustvovali smo izdaji načela zbog kojih je navodno krenula u rokenrol avanturu većina novotalasnih prvoboraca, ali Džoni je odbio da nam priušti to zadovoljstvo. To je i razlog što Mirković njegov slučaj naziva "posljednjom nedovršenom pričom novog vala".

Na stranu obožavatelji, ali dok je bio prisutan, Štulić je nekako bio manje zanimljiv. Sem s početka karijere, nikad nije bio sasvim prihvaćen od medija. Što je snimao bolje ploče, zaključno sa fenomenalnim Krivim srastanjem, dobijao je sve gore kritike. Nekako je previše pesama napravio, previše je albuma snimio, previše pričao o politici, psovao, previše filozofirao, previše mu je bilo stalo do toga što je radio, previše je bio težak, prgav, tvrdoglav i nestrpljiv. U prvom naletu 1980–1983. snimio je i objavio ukupno čak sedam albuma, od kojih jedan trostruki i dva dvostruka. Boks set od sedam CD-ova Azre, uglavnom iz ovog perioda, bez njegova učešća upravo je objavio Siti rekords Željka Mitrovića, srpskog pinkoidnog medijskog mogula i verovatno budućeg vlasnika Kroacije rekordsa. Danas pesme zabeležene na njima zvuče kao sa druge galaksije. Nekonfekcijske i neprepričljive. Retko ih možete naći u etru.

Nakon erupcije energije i talenta s početka osamdesetih, Štulić je opsovao, okrenuo se i otišao u Holandiju. Apokrifna priča kazuje da je nakon šetnje po zagrebačkom Gornjem gradu seo u taksi i rekao taksisti: "Vozi me u Amsterdam, ja ovde više ne mogu…" Posle par godina, zadržavajući stalnu adresu u Beneluksu, vratio se i snimio još nekoliko albuma. Pesme su ovoga puta bile u sasvim novom registru, bez "energije pobune". "Iscurio je virus boje neba", priznao je, a ploče su sada nosile višak razočarenja i melanholije. Sevdaha, ako hoćete. Nad njima kao da je stajao koenovski moto: "Svaki čovek ima način da izda revoluciju – ovo je moj". Ali, kad se podvuče crta, ono što je jedino važno u svemu tome, i nije bila pobuna – i u "revolucionarnom" i u "antirevolucionarnom" periodu, Štulić je napravio neke od najlepših pesama domaće popularne muzike.

A onda se sve raspalo. U raspadu Jugoslavije, u kojoj je prodao milion ploča i u kojoj je odsvirao minimum dva sata u svakom mestu do koga je bilo asfalta, Štulić je odbio da odabere stranu. Izuzev jedne tihe posete Beogradu 1995, kojom prilikom je Komuna objavila par CD-ova nalik na Anthology Bitlsa – nije se više vraćao. Poslednje njegove fotografije dostupne medijima stare su skoro deset godina. U ovdašnjim i hrvatskim medijima tek povremeno se pojavljuje. Kada se oglasi, to je uglavnom kada ga novinari pozovu telefonom, a on im kaže da ga više ostave na miru, da ga interesuje samo fudbal, i još iskoristi priliku da otera u kurac ko mu se namesti. Ali ništa zato – novine s vremena na vreme objavljuju intervjue s njegovim bivšim devojkama, bivšim prijateljima, bivšim kolegama. Pre nedelju dana najtiražniji časopis na Balkanu, novosadski tabloid "Svet", preneo je iz hrvatske "Arene" povelik tekst o njemu i naslovio ga "Genijalni seronja". Poenta i zaključak većine novinskih napisa o Štuliću su u stilu "ludilo gospodina Štulića se nastavlja". Pa u čemu je ludilo gospodina Džonija?

Najpre u tome što je besramno odbio da profitabilno evoluira u ustašu ili četnika, ali i da danas bude nostalgičan za počivšom Jugoslavijom. Dalje, što je ostario bez grotesknog "Petar Pan sindroma", pa ne glumata okolo ocvalog pankera pokušavajući nešto na sitno da ušićari. I što usred glamuroznog kapitalizma kojem prisustvujemo tvrdoglavo odbija ogromnu lovu koja se meri desetinama hiljada evra za samo jedan nastup. A ko danas odbija lovu (bez koje se ne može)?

I ima li u ovom ludilu sistema? Kako za koga. Za onoga ko voli stih "kad kiša potjera narod sa ulice nekako joj se ljudskiji pričinja grad" – ima.

Međutim, kao najzanimljiviji i najintrigantniji aktuelni detalj, najčešće se uzima to što u svom holandskom "egzilu" prevodi, prepevava, ponovo ispisuje – kako god – prethrišćanske klasike, od Homera nadalje. Istina, gledano sa strane, ima u tome nečeg što podseća na bartlbijevsko "Ne", na Učelov slučaj perspektive, na Hauarda Hjuza, na slučaj Borhesovog Pjera Menara (u Institutu Pjer Menar Roberta Moretija uči se da se kaže "ne" na više od hiljadu predloga, do onih najbizarnijih do onih najtežih za odbijanje). U Beogradu je u izdanju Komune 1995. objavio svoj "prepev" Ilijade, koji je većina ocenila kao "genijalnu budalaštinu". Džoni je ipak, sledeći svoj kompas, nastavio dalje. Nije samo preveo Ilijadu i Odiseju. Preveo je i celog Tukidida i celog Herodota i Ksenofonta i Empedokla i Apolonija Rođanina. I nije samo prevodio stare Grke. Preveo je i Bhagavad Gitu i Lao Ceovu Knjigu o Taou, i još toga. I nije samo prevodio i prepevavao, nego je i "rapsodirao" – povest o Aleksandru Makedonskom i istoriju Balkana. Štulićev "Zbornik" je neobična balkanska Kalevala u kojoj su se, pored ostalog, našli Konstantin Porfirogenit, Ljetopis popa Dukljanina, Vasilije II Bugaroubica, narodne epske pesme, Krležine Balade, sećanja o Crnjanskom, Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića, Smrt Marka Kraljevića… Kaže da bi njegov holandski prevodilačko-prepevačko-rapsodsko-istorijsko-književni opus stao u nekih jedanaest brojeva – "kao nogometna momčad". Osim toga, Štulić je u petnaestercu ispisao i neku vrstu svog amarkorda – stihovanu zbirku autobiografskih zapisa i uspomena.

Ne bez zadovoljstva, Džonijeva Sećanja "Vreme" će ekskluzivno objaviti u par nastavaka. Prijatno.

Džoni Štulić: Sećanja (1)

KUŠATI SVAKOG OD VAS ŠTO VIŠE ZADOVOLJITI

Na jesen početkom školske godine sedamdeset
Sedme imadosmo kao četvorka prvi nastup
U Dubravi zavjesa se otvori i mi prvu
Stvar krenemo žica mi puče zastor se zatvori
A mi u znoju lica svog žicu promijenimo
I drugu stvar počnemo kad drugoj gitari struna
Prsne opet se zastor navuče i jošte više
Znoja prolije i po treći put nova popjevka
Grune i opet meni žica pukne i ponovo
Zavjesa i tako desetak puta sve do kraja

A početkom juna sedamdesetosme odemo
U Vinkovce i stignemo popodne čekajući
Da se pojačala i pozornica postave tek
Dođu neka dvojica i zažele naše blanje
Vidjeti mi im pokažemo a sve su jeftine
Trećerazredne bile oni se odmah lijepo
Uozbilje i pokupe i da znate nijesu
Bili u krivu bar ako danas mene pitate

Mjesec dana poslije toga dođosmo u Požegu
Gdje nas društvo za doček od samih mladih pankera
Dočeka i muških i ženskih izbodenih svima
Rinčicama kroz uši i noseve desetak njih
Istog časa kad nas ugledaše onako zdrave
Neizbodene i svakodnevne počeše se na
Mah topiti i ne znajući kamo oči svrnuti
Niti kako nelagodu sakriti jerbo su se
Grozno u nama prevarili i razočarali
Doduše mi smo tu zadano odsvirali ali
Nismo dojam nimalo popravili ta kako bi

A sedamdesetdevete hladne zime s bog te
Pita kojom postavom odsviram Ljubljanu i tad
Čekam zadnji vlak za Zagreb u pola dva izjutra
Koji stiže iz Trsta uđem premda jedva jerbo
Krcat je bio tako da sam kao sardina na
Hodniku s gitarom četiri sata do belog
Zagreba proveo ono što me je ponajviše
Izluđivalo bile su dvije babe koje su
Cijelo vrijeme kraj mene stajale onako
U crno zabrađene noseći veliku lutku
Sa sobom iz Trsta a išle su negdje tamo u
Slavoniju rista znači još par sati dulje od
Mene u sedamdesetima stare žene sve od
Trsta na nogama pa do onamo što su samo
Italijani mislili o nama bog te mazo

A kad smo već kod Talijana par godina prije
Ovih događanja krene zagrebačka družina
Studenata u Italiju proslaviti netom
Završene studije na povratku dođu busom
Na granicu pošto se duga povorka stvorila
A tadašnji busevi nisu imali zahoda
Pošalju cure naprijed momke a jedna kojoj
Je bila sila uzme konzervu od koka kole
Spusti je na stepenicu kod zadnjih vrata i nad
Njom čučne na to potpuno slučajno vozač pošto
Je vruće bilo otvori vrata a svi Italijani
Carinici i ostali tamo složnu nadignu
Graju i zdušno navijati stanu bravo bravo

Sedamdesetdevete s proljeća probam ja s
Parnim valjkom u Husovom stanu dva tjedna stvarno
Svirali smo šest mojih i šest njegovih pjesama
Kad na jednoj od zadnjih proba prije odlaska u
Studio demo snimke puknuti uhvati mene
Hus a upravo smo njegovu pjesmu svirali gdje
Prevrćem očima te i njemu i meni smjesta
Postade jasno da se i za tisuću godina
Nećemo složiti naravno snimke pokažu da
Nisam dovoljno čvrst ali molim vas pokušajte
Samo zamisliti moje su pjesme tada dvije
I po minute trajale a pedeset obrata
Akorada su imale i to ne durova i
Molova već pošto sam došao sa akustične
Gitare dimova majeva suseva pluseva
I pripadajućih minusa dok su te njegove
Trajale pet minuta sa puke četiri harme
A mol G dur F dur E dur i kao za inat baš
Smo neki bluz svirali znači svakih po minute
Udariš jednu dobu tad sam mlad bio kalio
Sam se pa sam i toliko izdržao no danas
Mi i na samu pomisao žuč proradi alo

Nazaj na Azru osamdesete krajem oktobra
Svirka u Ivanić Gradu kino sa sjedalima
Prvih par redova popunjeno ostalo prazno
Budući sam ja već tad imao scensku obleku
Tu koju možete vidjeti na omotu prve
Ploče znači konobarske crne hlače od nekog
Polimera koje su imale porub jer tako
Su napravljene da se ne trebaju peglati čim
Sam na pozornicu stupio diže se prvi red
Jednodušno i napusti dvoranu u znak surog
Prezira i prosvjeda protiv toga mislim ruba
Na hlačama jer ne samo da to nije novi val
Nego i muljam a da ni ton odsvirao nisam

Par tjedana prije toga evo nas u prestolnom
Beogradu na živom snimanju Nedjeljnog oko dva
Sata popodneva ktome Parafi i Prljavo
Kazalište te neka mjesna skupina Krvava
Meri mi nikad bolje nije zvučala cijela
Jugoslavija je uostalom to gledala tek
Neposredno prije toga uvrijede se prljavci
Otvoreno gađenje i mržnju glede tih Srba
Iskazujući a ja čim ugrabim tren uđem u
Svlačionicu i velim Houri kako možeš
Tako a on se izdere na me i pošalje me
U pizdu materinu te se ja povučem a on
Ene ga frajeru sušta snošljivost čistih ruku

Sedam godina potom sjedimo u Makarskoj u
Društvu Galije oni su tu dvomjesečnu gažu
Imali a mi na turneji svirku opičili
Tek s njima je tada jedan rasta svirao bas
Gitaru i ja onako nevezano po naški
Kažem Neši ovaj je najbolji među vama a
Neša me krvnički pogleda i veli mater ti
Jebem a zbilja je čovjek u redu bio jer je
Par tjedana potom videći Azru u Splitu na
Gripama procijedio da je Azra avion
Diže se diže i ode a baš tako je bilo

Devedeset i pete u Košutnjaku igram ja
Nogomet u dvorani i pošto sam uvijek žicar
Bio ostanem poslije svoje momčadi da bi
Jednoj koja nije imala dovoljno igrača
Pomogao tek vozi me jedan od njih kasnije
U grad i pita me ko si ti zapravo a ja
Velim Džoni Štulić a on će mislio sam da si
Profesionalni fudbaler a meni premilo

Branimir Štulić
2004.