U kratkom predgovoru koji otvara Balkan – teror kulture Ivan Čolović kaže kako je to njegova "poljska" knjiga. Ona je "poljska" jer je izvorno izišla u Poljskoj, na poljskom jeziku (u prevodu Magde Petrinjski), i jer je "sklopljena" na poticaj Andžeja Stasjuka i Monike Snajderman iz poljske izdavačke kuće Čarne, koja je knjigu i objavila. (Usput rečeno, trademark Čarnea na poljskoj izdavačkoj sceni je, među ostalim, upravo objavljivanje knjiga balkanskih pisaca.) "Poljskost" ove knjige, međutim, Čolović prepoznaje i u recenziji Adama Mihnjika koji je čitajući Čolovićeve eseje primijetio da ni Poljska nije imuna na balkanski antidemokratski virus "terora kulture".

Beogradsko izdanje knjige Balkan – teror kulture šire je od poljskog. Pridodana su mu dva eseja (i kratka polemika koja funkcionira kao suplement jednom od njih) te jedan intervju. Knjiga nosi podnaslov "Ogledi o političkoj antropologiji, 2" te u tom smislu funkcionira i kao neka vrsta nastavka Čolovićeve Politike simbola, koja je podnaslovom također bila određena kao zbirka ogleda o političkoj antropologiji.

U predgovoru se Čolović poziva na Mariju Todorovu i polemizira sa stereotipom o Balkanu kao prostoru koji pati od manjka kulture duhovito poentirajući: ako je Balkan uopšte "bure baruta", kako se on često opisuje, onda funkciju detonatora koji izaziva eksploziju tog famoznog bureta ima upravo kultura. Valja, međutim, napomenuti da ni to nesretno "bure baruta" ni kultura u funkciji detonatora nisu unikatno balkanski; Čolović zato izričito tvrdi: "Moj cilj nije da u balkanističkom diskursu stereotip ‘divljeg Balkana’ zamenim stereotipom Balkana kao ‘terora kulture’, jedan esencijalizam drugim." Kad smo kod buradi, zgodno je citirati duhovitu frazu sa samog kraja knjige, iz intervjua koji je unutar knjige – riječima samog Čolovića – neka vrsta rezimea i zaključka: "Balkan je sada manje ‘bure baruta’, a više ‘bure piva’, koje ispijaju gosti Sabora trubača u Guči."

Na nekoliko mjesta, a najizrazitije u eseju "Zašto se dičimo Balkanom?", Čolović detektira još jedan tip zamjene stereotipa, odnosno odbacivanje satanizacije Balkana samo zarad njegove jeftine komercijalne adorizacije. Rečeni esej je i omaž pokojnoj hrvatskoj antropologinji Dunji Rihtman-Auguštin te neka vrsta prijateljske replike na njezin esej pod naslovom "Zašto i otkad se grozimo Balkana?"

Prvi dio knjige, onaj koji je identičan poljskom premijernom izdanju, sastoji se od deset relativno kratkih eseja o političkoj antropologiji Balkana. Poznavaoci Čolovićevog opusa prepoznat će četiri eseja ranije objavljena u knjizi Dubina te jedan iz knjige Kad kažem novine. U novom kontekstu, međutim, gotovo da se ima dojam da ih se čita prvi put. U svom prepoznatljivom stilu Čolović secira ovdašnju "lingvistiku laži" (Harald Vajnrih) i njezine omiljene mantre, poput one o "duhovnom prostoru". Dva izvrsna eseja ("Mit o duhovnom prostoru nacije" i "Duhovni prostor na Internetu") savršeno se nadopunjuju. U prvom Čolović analizira ulazak (odnosno povratak) termina "duhovnost" u javnost na velika vrata, prepoznaje atraktivnost ovog pojma u njegovoj supstitucionoj snazi, u sposobnosti da uspješno zamijeni pojmove poput "idejnosti" te nabraja četiri ključne varijante mita o "duhovnom prostoru nacije". U potonjem, koji formalno pomalo podsjeća na najavu za knjigu Etno u smislu koncentriranja na online istraživanje, Čolović se bavi prisustvom fraze "duhovni prostor" na Internetu. Na sajtovima na južnoslovenskim jezicima, za razliku od, recimo, francuskih sajtova, spomenuta fraza gotovo nikad nema religijsku konotaciju. Međusobno suprotstavljeni nacionalizmi malih balkanskih naroda s jednakom se strašću odaju litanijama o "duhovnom prostoru".

Ubjedljivo najduži esej u knjizi, jedan od onih kojih nije bilo u poljskom izdanju, također u sukobljenim nacionalnim balkanskim pričama (raz)otkriva iznenađujuće jedinstvo. Radi se o eseju "Sve te gusle" s podnaslovom "Prilog proučavanju političke istorije jednog muzičkog instrumenta". Naslanjajući se donekle na teze Ive Žanića iz knjige Prevarena povijest, Čolović prati političku istoriju gusala od devetnaestog vijeka sve do naših dana (u jednoj fusnoti spominje se čak i kafana "Luda kuća" i njezin najpoznatiji gost Dragan David Dabić alias Radovan Karadžić). Dominantan doživljaj gusala u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj te Albaniji, mijenja se na sličan način na koji se mijenja i dominantan doživljaj Balkana. Objavljivanje rane verzije ovog teksta u formi feljtona u dnevnom listu Danas potaknulo je polemiku koja je uvrštena u knjigu, a ta je polemika, sama po sebi, također prilog proučavanju političke istorije jednog muzičkog instrumenta.

Polemizirajući sa stavom da "gusle ubijaju", Čolović na kraju kaže: "Slažem se s tim. I dodajem: ne ubijaju samo gusle, ubija jezik, ubija poezija, ubija istorija, ubija mitologija, ubija religija, ubija takozvana nacionalno-rodoljubiva kultura u celini." Ako bismo se mutatis mutandis vratili na uvodnu priču o "buretu baruta", mogli bismo kazati da Balkan možda jest takvo bure, ali je to i cijela Evropa, i Kavkaz, i Indijski potkontinent, i Bliski istok, i čitav svijet uostalom. Na jednom mjestu u knjizi Čolović citira Štulićevu pjesmu Balkan i onaj famozni refren: "Balkane, Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj". U kontekstu "zamjenivosti" regionalnih identiteta, prisjetimo se druge Štulićeve pjesme, one posvećene zemlji u kojoj je ova knjiga premijerno publicirana, i varirajmo njezin naslov: Balkan u mome srcu! Ova bi se knjiga mogla zvati i tako.