Kultura

Roman – Vernon Trodon

Balzak je žensko

Kako se pišu velike knjige ovog vremena? Ovoliko je jasno: osim vraškog dara i pameti, izgleda i da pomaže ako se svet i ljudi u njemu gledaju istinski otvorenog uma, pa kako bude

Posle četrdesete svi izgledaju kao izbombardovan grad. Zaljubio se kad je prasnula u smehpožudi se pridružuje obećanje sreće, utopija partnerskog spokojabilo bi dovoljno da okrene glavu prema njemu i dozvoli mu da je poljubi, i on bi prešao u neki drugi svet. Vernon zna da napravi razliku: kad je napaljen, stomak je taj koji pulsira, kad je zaljubljen, kolena slabe. Deo duše je pobegaoa plutanje je istovremeno slasno i uznemirujuće: ako druga strana odbije da prihvati telo koje lebdi u njenom pravcu, pad će biti tim bolniji što više nije mlad. Pati se sve gore i gore, da ne poveruješ da emocije postaju tako tanke i krhke, da ne mogu više da podnesu ni najmanji šok.

Evo kako zamišljam famozni festival Krokodil sledeće godine: prepuna sala Doma sindikata ustreptalo očekuje festivalsku megazvezdu Viržini Depent i ona se naposletku – pojavljuje! Vladimir Arsenijević srećno gužva već pripremljen tekst izvinjenja, publika je u ekstazi, a Viržini, takoreći s rukama u džepovima, dobacuje nešto ležerno, pa Mima Simić ostaje bez replike – a Mima Simić inače nikada ne ostaje bez replike. A šta za to vreme radi nesuđeni ovogodišnji beogradski gost Mišel Uelbek? Who cares. Jer, znate šta, ono što se kojekuda usklikivalo s ljubavlju, ono kako je Uelbek "savremeni Balzak", e to je možda moglo da važi do trenutka pojave trilogije Vernon Subutex "kontroverzne" (gluposti: Vedrana Rudan je možda "kontroverzna", a Virginie Despentes je prosto darovita, osebujna i sjajna autorka) savremene francuske književnice, filmske autorke i teoretičarke. Od sada pa do daljeg, Balzak je žensko! Što je pravedno na više od jednog načina.

Mnogom ovdašnjem čitaocu ime autorke neće značiti mnogo i misliće da im se putevi nikada nisu ukrstili, no Depent (rođena 1969.) je napisala roman Kresni me po kojem je snimljen i ovde vrlo gledan, sjajan raperevenge film (autorka knjige je i koautorka filma), a taj roman je preveden i kod nas, baš kao i njen vrlo značajan esej King Kong teorija o silovanju (i sama je prošla kroz to traumatično iskustvo) i koječemu još glede savremene seksualnosti, ali ova je potonja knjiga objavljena nekako u sasvim pogrešnom kontekstu i dodatno ubijena prilično idiotskom tj. nepriličnom opremom, tako da je pre tuce godina kod nas prošla sasvim nezapaženo. Znam po sebi: prvi je nisam opazio…

Vernon Subutex doživeo je megauspeh na matičnom, ali i brojnim drugim književnim tržištima, a snimljena je i francuska TV serija (nažalost, nisam joj ušao u trag ni za legalno ni za piratsko gledanje) po njoj; već danas se može reći da je trilogija, izvorno objavljivana između 2014. i 2017, etablirana kao jedna od onih obaveznih književnih, ali i šire kulturnih referenci epohe bez kojih se više neće moći razumevati treperenje savremenosti. Ne bi se reklo da je to tako malo postignuće za bivšu pankerku burne biografije, u kojoj je bilo mesta i za rad u seksualnoj industriji.

Trilogija o bivšem pariskom prodavcu gramofonskih ploča polako, evo, doplovljava i do naše obale; beogradska Booka objavila je nedavno njen prvi tom, u prevodu Novaka Golubovića, i pod naslovom Vernon Trodon (preostala dva dela će izlaziti otprilike u ritmu jedne "klasične" trudnoće, ili nešto kraće). Subutex je izvesna polulegalna "droga", pod tim imenom valjda nedovoljno poznata u Srbiji, pa je, eto, posrbljena u obliku popularne T-pilule za lilule. No, treba napomenuti (nestrpljivima, ali i onima koji se baš sada brčkaju u "pogrešnom" moru i sekiraju nam hadži-Antonića) da je zagrebački izdavač Oceanmore bio vrlo agilan pa je do sada već objavio kompletnu trilogiju, pod nazivom Vernon Suboteks, i u prevodu Ite Kovač – i to je izdanje ono koje je autor ovog teksta čitao. Što će reći da ja znam šta je bilo na kraju, ali ću tu tajnu obazrivo sačuvati za sebe.

za uvećanu sliku desni klik pa »view image«

Ko je, dakle, Vernon Trodon, i zašto je to on junak našeg doba? Ostareli velegradski roker nedefinisanih tj. sasvim nepoznatih porodičnih, etničkih, socijalnih, regionalnih ili religijskih korenova (to je prednost zaštite koju pružaju istinske metropole: mogućnost življenja bez nadlične istorije, ako se tako želi), olinjali mačor koji odbija da "odraste" a ne ume da ostari, ali i čovek čiji se relativno udobni egzistencijalni mehur trajno rasprskava: usled epohalne tehnološke promene u muzičkoj industriji, on naposletku biva prisiljen da zatvori prodavnicu, životareći prvo od zaliha, potom od diskretne pomoći prijatelja koji se proslavio kao crna rok zvezda, da bi se – kada prijatelj naprasno premine pod sumnjivim okolnostima – našao na ulici, bez novca za kiriju, "gostujući" neko vreme kod žena i kod prijatelja, sve dok se rezignirano ne prepusti matici života pariskog klošara i beskućnika, što će mu doneti neočekivano paradoksalno rasterećenje, bar u prvi mah… Ali, spuštanje među nevidljive i nedodirljive nije kraj priče – jedva da je i početak. Vernon poseduje – dok ovaj ne završi u nekim drugim rukama – audio snimak na kojem prijatelj-zvezda govori vrlo nezgodne stvari o vrlo bogatim i moćnim ljudima, i razni će pokušati da se tog snimka dočepaju, milom ili silom. Ova će intriga biti veoma važnim pokretačem zbivanja ne samo u prvom tomu Vernona, no treba odmah preseći mogući nesporazum: ovaj roman nije žanrovski ni u najdaljem komšiluku krimića, trilera ili bilo čega sličnog. Radi se o raskošnoj fresci savremenog Pariza, savremenog francuskog i uopšte zapadnog društva, i to je ta njegova "balzakovska" dimenzija koja tako osvaja čitaoca. Vernon je, kao rasna metropolitanska "posvuduša" i čovek ne toliko bez svojstava koliko bez ambicija, idealan medijum za šarolik svet koji se oko njega vrti, za ljude s veoma raznolikih planeta, satelita i asteroida unutar Sunčevog sistema (post)modernog zapadnog kapitalističkog društva već polako sazrelog XXI veka. Moćni i beskrupulozni filmski producent, propali scenarista s napornim desničarskim nagnućima, lezbo-detektivka i uterivačica opšte prakse, wannabe tabloidna vedeta, bivša porno diva meka srca, sekularni arapski intelektualac prvog imigrantskog talasa i njegova preosetljiva "islamizovana" kćer, skinhedi, gejevi, klošari koji su došli na tzv. dno sa različitih strana – samo su neki od važnijih likova i glasova ovog trotomnog pandemonijuma, a sam je Trodon tek jedan od povelikog broja "ravnopravnih" naratora i rezonera, što je vrlo mudra i ekonomična autorska odluka, jer teško da bi drugačije mogao biti ovako neposredno, eksplozivno i očaravajuće dočaran tako širok dijapazon pojedinačnih (a tipskih) "vokala" iz savremene svetske buke, iz grotla uverenja, tradicija, predrasuda (i predrasudnih "antipredrasuda"), mišljenja i mišljenja-da-se-nešto-misli dok se uprazno drnda vuna utešnih stereotipa… O muško-ženskim odnosima Depent piše naizgled nepretenciozno no zadivljujuće produbljeno, s "troduplim dnom", superiorno bilo kome ko danas živi i piše i ko vam uopšte može pasti na pamet, neverovatnom preciznošću izbegavajući ama baš svaku ideološku, stilsku ili kakvu drugu zamku u koju je na tom preskliskom terenu tako nepodnošljivo lako upasti; njeni su uvidi u, recimo, mušku žudnju i žensku slobodu (i obrnuto) takvi da ništa slično ne pamtim još od davnih čitanja Kundere, to jest: ne pamtim, na primer, da je o tom đavoljem muškom rezonu iko pisao tako lucidno još od Kundere, pri čemu Kundera ima jednu očiglednu startnu prednost pa mu je kanda bilo lakše… Nemojte ni za trenutak sumnjati da je Depent feministkinja, ona je to do srži: radi se "samo" o tome da je to feminizam kojem muškarci nisu divlja bića s druge, invazivne planete koja treba nekako obuzdati i prevaspitati pa će sve biti u redu, nego su samo drugi oblik ispoljavanja iste sveljudske egzistencijalne teskobe. Okej, ovo zvuči više onako sartrovski, kod Viržini Depent (tačnije bi bilo Depant, ali ovo je zaživelo, pa se ti sad slikaj) to srećom nije tako…

To je, dakle, jedna od centralnih motivskih osi ovog troknjižja, ali tu je i toliko toga drugog: Depent s raspamećujućom naizglednom lakoćom niže bezbrojne i beskrajne ekskurse (troknjižje ukupno ima blizu 800 strana, zavisi od preloma) u kojima, kroz sve otkačenija zbivanja – poštedeću vas razvoja "fabule radnje" u drugom i trećem tomu, tek uz napomenu da će Vernon i društvo oformiti pomalo bizaran muzički kult kojeg će on postati predvodnik, a da će se zbivanja protegnuti na turobno vreme nakon velikog terorističkog napada na Pariz ("Bataclan" i drugo) što će biti važan katalizator zbivanja u poslednjem delu trilogije – i monologe protagonista dotiče sva moguća "velika" (tzv. politička), "srednja" (tzv. kulturno-identitetska) i "mala" (tzv. lajfstajl) pitanja današnjice, ne omanuvši nikad sa svojom smesom duhovitosti, lucidnosti i okrepljujuće otpornosti na bullshit, s koje god strane dolazio.

Vernon Trodon ima svakako bolje i trajnije dejstvo od svog farmaceutskog imenjaka, mada je nesumnjivo (svedočim vlastitim iskustvom) da stvara ovisnost i potrebu da se što pre iskonzumira do isteka zaliha. Kako se pišu velike knjige ovog vremena? Nema recepta, nije vam ovo apoteka, ali ovoliko je jasno: osim vraškog dara i pameti, izgleda i da pomaže ako se svet i ljudi u njemu gledaju istinski otvorenog uma, pa kako bude… Ali stvarno otvorenog – i stvarno uma. Kome je sve to previše, neka se lepo dohvati kakve "kontroverzne" lektire, pa neka uživa banjajući se u blaženoj dosadi predvidive provokativnosti. Depent je daleko s onu stranu svake kontroverznosti: ona je sada među ključni(ji)m piscima našeg vremena.

Iz istog broja

Novi pesnički glasovi – Srđan Sekulić

Političari nam ne mogu ništa

Nedim Sejdinović

Mostar, sasvim lično

Srce bubnja, sve je tu

Ivan Milenković

Intervju – Ana Marija Rossi

Nije bunt na ulici isto što i bunt u spavaćoj sobi

Zoran Janković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu