Ostati čovjek i kad si na dnu;
Dug je oproštaj u velikom snu.

Crne su bile te knjige, s tvrdim koricama i nešto većeg formata. Na hrbatu je uz prezime autora i naslov knjige pisalo i ime edicije: KRIMBIS. Unutra, valjda uz impresum, stajalo je puno ime edicije: Kriminalistički biseri svijeta, ali se u sjećanje snažnije urezala efektna skraćenica. Bila su to, čini mi se, zagrebačka izdanja. Ranih devedesetih, nakon što sam iščitao Artura Konana Dojla i Agatu Kristi, na policama biblioteke sam tražio nešto iz iste brazde te sam tako otkrio KRIMBIS. Pročitao sam Edgara Valasa i njegovog Potkazivača, zatim Led Eda Mekbejna i Riplijevu igru Patriše Hajsmit, prije nego sam u biblioteci uzeo Sestricu Rejmonda Čendlera. Makar mi je znanje engleskog još uvijek bilo tek osnovnoškolsko, volio sam na prvoj lijevoj stranici pogledati naslov originala i sjećam se da mi je i onomad naš kratki prevodni naslov Sestrica zvučao ljepše i ekonomičnije od originalnog The Little Sister.

BRZO I JAKO: Pet-šest godina kasnije iščitao sam cijelog Čendlera u originalu, a jedna fraza iz njegovog Dugog oproštaja odmah me podsjetila na način na koji me pogodila Sestrica; pogodila me, hoću reći, onako kako Filipa Marloua pogodi viski u Dugom oproštaju – pogodila me brzo i jako. (The whiskey hit me fast and hard.) Poslije Sestrice čitao sam, ponovo u KRIMBIS izdanju, i Damu u jezeru, i Visoki prozor, i Zbogom, dragana moja i Veliki san i Dugi oproštaj. Nije tad bilo interneta, barem ga ovdje nije bilo, pa neko vrijeme nisam ni znao da postoji još jedna Čendlerova knjiga s Marlouom kao glavnim junakom, posljednja-dovršena: Plejbek. Saznao sam to iz Tribusonove Povijesti pornografije jer je i njezin narator čendlerijanac; među epigrafima ovog Tribusonovog romana je i onaj preuzet je upravo iz Plejbeka: nekakav papagaj naučen je da govori Ko ide?, a Marlou će jednom kad to čuje odgovoriti: Niko, prijatelju, samo koraci u noći. Takvi poetski one–lineri duša su one gorke čendlerovske lirike koju je prepoznavao i pjesnik poput Odna. Fatalne žene iz njegovih romana s mračnom prošlošću i neobičnim imenima u tom su smislu ipak inspirativnije od papagaja. Ona kojoj će objasniti razliku između Brauninga-pjesnika i Brauning-pištolja zvala se Mejvis, a dragana iz naslova romana zvala se Velma. Na kraju romana ona je mrtva, a nebo je vedro; po toj vedrini Marlou može vidjeti vrlo daleko, ali nedovoljno daleko da vidi kamo je otišla Velma.

ULICE ZLA: Dvadesetih godina dvadesetog stoljeća Čendler je radio kao knjigovođa u San Francisku. U vrijeme velike ekonomske krize dobio je otkaz zbog alkoholizma i izostanaka s posla. Potom je počeo pisati kratke kriminalističke priče za časopis Black Mask. Nekoliko godina kasnije objavio je prvi roman – Veliki san, a nakon njega su došli ostali romani s Marlouom kao glavnim junakom. Bilo je to doba u kojem Čendler nije imao svoj kontekst i on je taj kontekst pokušavao stvoriti. Nije imao previše materijala, mogao se zapravo pozvati jedino na Hameta, autora Malteškog sokola. U svom najčuvenijem eseju, u Jednostavnom umijeću ubistva, on upravo hametovski krimić suprotstavlja cerebralnom engleskom tipu krimića. Niz ulice zla, veli Čendler, mora hoditi čovjek koji sam nije zao. Taj se čovjek u Čendlerovim romanima zove Filip Marlou. Privatni detektiv koji iza sebe ima nekoliko godina koledža, ljubitelj ozbiljne muzike, čitalac T.S. Eliota i Flobera, posvećenik šaha i rješavanja šahovskih problema, fan Kapablanke, Marlou je tip koji nije lišen ni patetike ni ironije. Kad ga rano ujutro ne ponude vinom, on u sebi misli: ne bih ga ni pio ovako rano, ali volim da me puste da odbijem; kad čuje da mu je prijatelj mrtav, on u dvije čaše naspe viskija i zapali dvije cigare, pa pijucka viski i puši, a onu drugu cigaru pusti da gori u pepeljari.

FOKNER I STOPARD: Filip Marlou mnogima je poznat i po svojim filmskim inkarnacijama. Među mnogim tumačima ove uloge, dva su glumca "kanonska": Hemfri Bogart i Robert Mičam. Ne treba zaboraviti ni Džejmsa Kana koji glumi Marloua u filmu Pudl Springs snimljenom po istoimenom romanu, romanu koji je započeo Čendler, a završio Robert B. Parker. Scenarij je, uz roman kao predložak, napisao Tom Stopard. Nije to prvi slavni pisac koji je scenaristički prerađivao Čendlerove romane; scenario za film Veliki san napisao je Vilijem Fokner. I sam je Čendler ostavio traga u Holivudu; s Bilijem Vajlderom je napisao scenario za glasovitu Dvostruku odštetu (Double Indemnity). Istorijski gledajući, noir kao žanr više je obojio film nego književnost, ali oba su ta crnila nezamisliva bez Čendlera; od Hauarda Houksa do Romana Polanskog i od Rosa Mekdonalda do Denisa Lihejna preko bezbrojnih pulp i televizijskih epigona raširio se čendlerovski noir univerzum. Univerzum je to nad kojim sija bijela mjesečina, hladna i čista, nalik pravdi o kojoj sanjamo, ali je ne nalazimo; univerzum u kojem su plavuše klasificirane preciznije i literarnije nego što su kod Borhesa, recimo, klasificirani Kafkini književni prethodnici; univerzum u kojem su sklad poezije i poezija alkohola protuteža haosu svijeta, a pravilnost šaha i šahovska elegancija odraz vjernosti vlastitom sistemu vrijednosti; univerzum u kojem je zajebano biti pošten, a pošteno je ne dati da te zajebavaju.