Deca komunizma Milomira Marića za moju su generaciju bili slični Andrićevom Aliji Đerzelezu. Podsjetimo, Đerzelez je u Andrićevoj priči neko "za koga su svi čuli, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost između Travnika i Stambola". Deca komunizma, opet kažem, za moju generaciju, su bila knjiga za koju su svi čuli, ali ju je malo ko čitao. Kad je knjiga 1987. godine prvi put objavljena, bili smo još djeca, a zatim se, dok su nam (da malo feljtonistički sentimentališem) svuda, između Travnika i Stambola, olovnim potkovicama prejahavali mladost, u jednom trenutku činilo da knjiga pripada nekom davno prošlom vremenu, bez ikakve dublje relacije sa savremenošću. Kad bih je poslije viđao po antikvarnicama ili kod prijatelja u kućnim bibliotekama, uvijek bih pomislio: Trebao bih ovo napokon da pročitam. Ali, eto, nikad nisam, sve do novog izdanja iz 2014. (Laguna, Beograd), do dva pogolema toma (od po preko petsto strana) u mekom uvezu, reklamirana sloganima "Kultni jugoslovenski bestseler" te "Knjiga koja je promenila sve!".

IMENA, ŽIVOTI: Ove predizborne subote, 15. marta, u beogradskom "Danasu", dva autora (Dragoljub Petrović i Bratislav Grubačić) na dvije strane opširno pišu o ovom izdanju. Sutradan, u izbornu nedjelju, 16, marta, u zagrebačkom "Jutarnjem listu", Drago Hedl na četiri strane piše o Milomiru Mariću. Grubačić se u "Danasu" prisjeća vremena kad je kao direktor izdavačke kuće Mladost primio Marićev rukopis. Taj njegov tekst odlično korespondira sa predgovorom koji je Marić napisao za novo izdanje Dece komunizma. U njemu se, između ostalog, prisjeća pozitivnih odjeka prvog izdanja, i pohvala koje je, kaže, njegova knjiga dobila od figura kakve su Danilo Kiš ili Adam Mihnjik. Ipak, iz današnje perspektive, još je zanimljivije čitati iznova predgovor prvom izdanju i, recimo, epizodu skiciranu u tom predgovoru, o Ljubi Veselinoviću, nekadašnjem komandantu Druge proleterske brigade, koji se sedmog aprila 1986. godine ubio revolverskim hicem ispred Spomenika oslobodiocima Beograda, a u znak protesta "zbog potpune razbucanosti Jugoslavije" (kako stoji u oproštajnom pismu u kojem Veselinović notira i da su "nacionalizam i separatizam gori nego oni pre 1941." te da su oni "posejali raznovrsne deobe među narodima Jugoslavije i doveli njenu radničku klasu do ivice raspadanja.") Nakon predgovora, slijedi petnaest poglavlja prvog toma (Magle sa istoka) i još dvadeset i tri poglavlja drugog (Ljudi novog doba). Među junacima prvog toma su Karlo Štajner, Ante Ciliga, Živojin Pavlović, Dragiša Vasić, Božidar Maslarić, Vladislav Ribnikar, doktor Sima Marković, Mustafa Golubić, Ivan Maček Matija, Ilija Milkić, Triša Kaclerović, Ivo Marić, Rodoljub Čolaković, Sreten Žujović, braća Vujović, braća Cvijić, Josip Kopinič, doktor Nikola Petrović, doktor Ivan Očak, Srđa Prica, Rato Dugonjić, Olga Ninčić i Avdo Humo, Velimir Terzić, doktor Vladimir Velebit te Svetozar Vukmanović Tempo; među junacima drugog su: Mihailo Švabić, Radovan Zogović, Stefan Mitrović, Božo Ilić, dr. Vladimir Dedijer, Borivoj Viskić, Božo Ljumović, dr. Mirko Marković, Ćanica Opačić, dr. Blagoje Nešković, Ljubodrag Đurić, Veljko Mićunović, Koča Popović, dr. Ivan Supek, Ante Topić Mimara, Ljubiša Ristić, Dušan Makavejev, Želimir Žilnik, Radisav V. Filipović te Aleksandar Joksimović. Namjerno nabrajam sva imena navedena u sadržaju knjige, kao neku vrstu asocijativnog oblaka. I mada je tih imena mnogo, junaka knjige je mnogo mnogo više.

MUSTAFA, CRVENO I CRNO: Marić je sudbinama svojih junaka iskreno fasciniran. Srž knjige, i tematski, i po intenzitetu fascinacije, pa i po količini teksta posvećenog jednoj osobi jest u poglavlju Crna ruka crvene internacionale, poglavlju o Mustafi Golubiću. Na stotinu i šezdeset stranica koje bi mogle da funkcionišu i kao posebna knjiga Marić priča priču o Mustafi Golubiću, čovjeku konspiracije, kako bi rekao jedan drugi autor. Iz poglavlja o Golubiću vrijedi citirati nekoliko rečenica kao uzorak Marićevog stila: "U Alžiru je osnovao komunističku partiju. U Kini je vukao gospodu u rikši. Atlantik je prešao skriven u sanduku od banana na jednom brodu, a iz Meksika se u SAD prebacio u vagonu punom vodovodnih cevi. Zbog potreba službe umeo je, isto tako, stručno da osvaja srca pariskih balerina ili žena indijskih maharadža i šalje im prave cvetne vrtove." Ovaj tajanstveni čovjek, neko ko je u stvarnosti mogao da bude siva eminencija dvadesetog vijeka, poput fikcijskog (i satiričnog) Alfonsa Kaudersa iz proze Aleksandra Hemona, "Muja, Mujka, Mujaga, Džadžinka, kako su ga od milja zvali, ili Nikola Nenadović, Luka Đerić, Ismet, Luka Samardžić, Gojko Tamindžić, Ivan Ivanović, Popović, Đurđević" (što su samo neki od nadimaka i službenih pseudonima, kojih se često "ni njihov vlasnik nije sećao") za Marića je i figura personalnog kontinuiteta između mladobosanskog jugoslovenskog sna i njegove kasnije komunističke inkarnacije. Osim u "vlastitom" poglavlju, Mustafa gostuje i u većini ostalih, gostuje čak i kad nije imenom pomenut. Zanimljivo je, danas trideset godina nakon 1984. godine, a i u kontekstu savremenog repertoara beogradskih pozorišta, čitati poglavlje o Ljubiši Ristiću: "Na veliku radost beogradske čaršije Ljubiša Ristić je propao na dočeku nove 1984. godine. Predstava Tajna crne ruke jedva da je za sedam dana imala gledalaca koliko Atelje 212 za godinu dana, a Narodno pozorište od januara do septembra. Beograd se te 1984. ozbiljno i nepomirljivo podelio oko toga ko je 1918. bio najzaslužniji za stvaranje jugoslovenske države. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u Kolubarskoj bici (adaptaciji romana Dobrice Ćosića Vreme smrti), tvrdi se da je pitanje buduće državnosti i opstanka srpskog naroda suludom i mudrom vojnom strategijom na padinama Suvobora rešio vojvoda Živojin Mišić. (…) U Sava centru, u mjuziklu Tajna crne ruke, glavni državotvorac je đeneralštabni pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, uz pomoć sarajevskih atentatora."

STIL: Takođe, čisto stilski gledajući, kad se danas čitaju Deca komunizma, Milomir Marić nam se ukazuje i kao rodonačelnik cijelog jednog žurnalističkog stila ovdašnjeg, stila kojeg bismo mogli nazvati feljtonističko-mitomanskim. To je onaj stil u kojima je važnije da nešto dobro zvuči, nego da je baš sto posto faktografski tačno, oni tekstovi koji na osoben način variraju onu famoznu Hegelovu frazu i po kojima ako zavodljivost teksta eventualno kvare činjenice – tim gore po činjenice! Neki od najpoznatnijih ovdašnjih novinara, poput Senada Avdića ili Denisa Kuljiša, išli su često tom marićevskom brazdom, koju su, isto tako, pokušavali da slijedi i mnogi drugi. Takav feljtonizam je legitiman žanr, kad ostane u vlastitom okviru, a Marić (za razliku od nekih epigona, naročito iz novije epohe) po pravilu radi tako, pa su mu tekstovi čitljivi, zabavni i inteligentni. U tom smislu, a i u kontekstu geneze ove knjige na novinskim stranicama, ona gotovo može da se nazove i bulevarskim romanom. U Marićevom romanu čitamo i o Sarajevskom atentatu, i o Španskom građanskom ratu, o Golom otoku; pratimo zakučaste životne puteve Koče Popovića i Svetozara Vukmanovića Tempa, svjedočimo ljubavi Avde Hume i Olge Ninčić, u prolazu nekoliko puta susrećemo Ivu Lolu Ribara, a neka nam imena odjeknu prustovski (za ovog čitaoca, recimo, Antun Mavrak). Pred kraj drugog dijela susrećemo Dušana Makavejeva, pominjanog Ljubišu Ristića, Želimira Žilnika. Kad je riječ o posljednjim poglavljima knjige, naročito je interesantno ono pod naslovom Mučne osamdesete, s podnaslovom Bezazleni revolt potomaka: narkomani, hipici, pesnici, rokeri, maljčiki, Crvene brigade. Na sarajevskim stranicama ovog poglavlja, majstorski je zipovano i sačuvano ono Sarajevo iz osamdesetih godina prošlog vijeka, mitologizovano stotinu puta dok je još postojalo, a onda još i milion puta nakon što je nestalo, gotovo uvijek uz manje ili veće friziranje prošlosti. Tih dvadesetak sarajevskih stranica kojima defiluju Srđan i Nenad Dizdarević, Duško Trifunović, Abdulah Sidran, Rajko Petrov Nogo, Goran Bregović, Emir Kusturica, Bata Čengić, Ivica Matić, na kojima se mistifikuje i demistifikuje Olimpijada, u isto vrijeme su i vjerna slika prošlosti i mutna anticipacija nekih aspekata budućnosti. Zabavna je tu mangupska zloba Marićeva kad za Bregovića, recimo, kaže da je "student filozofije i rođeni filozof" za koga je utvrđeno da je tokom karijere "pročitao tri knjige: Mali princ, Ljudi sa četiri prsta i Selbijevo Skretanje za Bruklin".

SLIKOVNICA: Piše Marić da mu je nakon prvog izdanja knjige Đilas, makar i u šali, rekao da ga treba objesiti na Terazijama, da je Koča Popović u svoj dnevnik zapisao kako je, eto, njegova generacija dočekala da joj sudija bude "balavander Milomir Marić", da ga je napadao i Glas koncila. Ne sporeći njenu onodobnu kontroverznost, danas se knjiga čita skoro kao idilična slikovnica o čudesnoj sudbini ne neke tamo Amelije Pulen, nego jedne zemlje i njenih ljudi. Toj "slikovničkoj paradigmi" doprinose i priložene fotografije, ne samo one na kojima su junaci knjige, nego i one koje prikazuju samog njenog autora, što u društvu Milovana Đilasa, Danila Kiša, Vladimira Dedijera, Mome Kapora i Igora Mandića, što samog – pokraj graničnog kamena SFRJ, u uniformi, valjda na odsluženju vojnog roka. Ima nečeg simpatičnog i dirljivog u toj vrsti ego-tripa, danas dvadeset i sedam godina nakon prvog izdanja Dece komunizma. Kad je o novinarstvu i publicistici riječ, naime, ta je knjiga sama po sebi postala neka vrsta simboličkog graničnog kamena nekadašnje SFRJ. Evo je, dakle, što rek’o onaj rođeni filozof, nakon svih ovih godina, spremne i za stara samjeravanja i za nova čitanja.