U veličanstvenoj pjesničkoj knjizi Mačka na smeću Milana Milišića (BIGZ, 1984) postoji pjesma Vraćasmo se iz Dejvica. Dvojica koji se vraćahu su pjesnik Milišić, lirski subjekt, i nekakav Čeh imenom Josef. (U prvoj strofi Josef pjesniku objašnjava razliku između "istočnih" i "zapadnih" Nijemaca; istočni su, veli, kod Staljingrada pucali u – zrak!) Taj Čeh Josef ima sestru koja je udata u Jugoslaviji. Milišić kaže (to valja citirati):

Zamišljam njegovu sestru
Vikleri u kosi, ljubići
U tjednim žurnalima
U ribarnici se prepire
Miješajući hrvatski i češki

I njenog muža, konobara
S bocom pive, obasjan zrakom tv
Valja se po kauču nakon završenog radnog…
Navija za "Hajduk"
I reprezentaciju Jugoslavije.

Svašta je stalo u ovih deset stihova. I u pjesmi s početka osamdesetih godina prošlog vijeka, za žive Jugoslavije, dakle, Dalmatinska Čehinja iz Milišićeve pjesme govori hrvatski. Nema ovo veze ni sa famoznom Deklaracijom ni sa reaktivnim Predlogom za razmišljanje, nego čisto s logikom stiha, kao što ni činjenica da Kundera i kad piše o vremenu između dva svjetska rata svoju domovinu naziva Češkom ne znači da je bio protivnik (versajske) Čehoslovačke, nego tek da mu Bohemia stilski (i poetski) bolje zvuči. U političkom smislu mnogo je potentnija iduća strofa. Boca piva, kauč i televizor kao da anticipiraju tek dolazeću poetiku reklama za zlatni napitak od hmelja, no ni to nije ono što nas ovdje prvenstveno zanima. Konobar Dalmatinac, muž proverbijalne Čehinje iz seksualnih fantazija onovremenih domaćih turista ("Moke je još rek’o i to da se strankinje praskaju pravo"), navija za Hajduk i – reprezentaciju Jugoslavije.

POLITIKU U BUTIGU: Razmišljam o Milišićevom (di)stihu o konobaru koji navija za Hajduk i reprezentaciju Jugoslavije u kontekstu predstojeće devedesete godišnjice rođenja Miljenka Smoje. Čemu potreba da se istakne kako konobar – a takvi, barem po stereoptipu, uglavnom vole sport – navija za reprezentaciju svoje zemlje. Hajduk je jasan, Hajdukom se simbolizuje zavičajni identitet, no otkud reprezentacija Jugoslavije? Zbog Smoje, ali ne samo zbog Smoje, mi se čini da je i reprezentacija Jugoslaviju tu kao znamenje zavičajnog identiteta. Ne kažem da konobari drugdje u Hrvatskoj i Jugoslaviji nisu onomad navijali za reprezentaciju Jugoslavije, ali nigdje ipak, barem stih tako sugeriše, kao u Dalmaciji. Bliži se, dakle, ta godišnjica (Smoje je rođen 14. februara 1923. godine, na dan koji je u Jugoslaviji bio poznatiji po Veležovom fudbalskom turniru u Mostaru, nego po svetom Valentinu) te se može očekivati masa sentimentalnih uspomena i prisjećanja. Posthumna sentimentalna rehabilitacija Miljenka Smoje u Hrvatskoj vodi se pod sloganom da je on, tobože, kroz Meštrovu (iz "Velog mista") devizu Neću politiku u svoju butigu iskazao i vlastitu poetiku te životnu filozofiju. Kruna pomenute rehabilitacije bila je četvorodijelna TV serija Željka Rogošića i Darka Halapije "Libar Miljenka Smoje oli ča je život vengo fantažija" prikazana jesenas na HTV-u. Njeni autori su razgovarali sa impresivnim brojem sagovornika te su prezentovali dragocjen arhivski materijal, no tendencija je bila očita: Smoju i njegovo djelo valja depolitizovati i što je moguće više isjeći iz jugoslovenskog konteksta i prilagoditi ga užem hrvatskom kontekstu. U tom smislu je čak lakše bilo govoriti o Smojinim tekstovima s kraja osamdesetih godina u kojima je podržavao antibirokratsku revoluciju (uz predsmrtno mea culpa na svoj način – "Jesan, zajeba san se."), nego o cjeloživotnom kontinuitetu jugoslovenstva. Amputacijom njegove političke orijentacije u Hrvatskoj je mogla nastupiti era, kako bi rekao Viktor Ivančić, smojatanja. Paradoksalno je, na prvi pogled, da o Smojinom jugoslovenstvu često tačnije govore, makar i s prezirom i uz uvrede, oni koji ga mrze (najeklatantniji primjer je Joško Čelan). I kao što o učenjima kakvog srednjovjekovnog heretika čiji su spisi spaljeni nešto ipak možemo saznati tek kroz citate koje nam donosi pravovjernik koji je s njim polemisao, nije nezanimljivo iščitati Smojine citate koje je prikupio Čelan u knjizi-optužnici Spomenik izdaji (s podnaslovom Nova Orjuna: prilozi za životopis Miljenka Smoje). Smoje je, recimo, 1983. godine napisao tekst pod naslovom Mi, Jugosloveni i u njemu napisao da se "lipi, zdravi i snažni" u svijetu predstavljaju kao Jugosloveni, a "grubi, malešni, kvadratasti" po nacionalnosti. Pa je 1987. napisao "Ja sam u svakom pogledu najprvo Jugosloven. Pravi zapravo." Godinu dana kasnije, Smoje piše o crvenom Splitu i jugoslovenskom Splitu i suprostavlja ga "nacionalističkom, antikomunističkom, najreligioznijem i najhrvatskijem gradu", ako bi bio takav "naš (bi) lipi Split postao redikulozan". Iste godine Smoje piše i o "istorijskoj zadaći Dalmacije" u spašavanju Jugoslavije. Nad svim ovim Smojinim stavovima, Čelan se zgražava. Smeta mu i što je za Smoju srpska vojska u Splitu krajem 1918. godine bila oslobodilačka, dok je za njega okupatorska, smeta mu i Smojino obilježavanje prvog decembra, dana kad je stvorena prva Jugoslavija. Zbog svega ovoga, Čelan već u (pod)naslovu Smoji lijepi etiketu orjunaša. Postavlja se, međutim, pitanje zašto golema većina onih koji brane Smoju misle da ga je lakše braniti ako se ovakvi (politički) stavovi prešute. Je li nešto u njima problematično? Postoji li još uvijek strah od etikete orjunaša koju osim Čelana i njemu sličnih štedro dijele i oni koji su nominalno na suprotnom kraju ideološkog spektra, a koji zajedno udarnički rade na praktičnom obesmišljavanju svakog projekta jugoslovenskog zajedništva i solidarnosti?

STAZAMA REVOLUCIJE: Miljeko Smoje je participirao u partizanskom pokretu otpora Nijemcima, Talijanima i domaćim izdajnicima, a neko vrijeme je bio i član Komunističke partije. A kad govorimo o splitskim partizanima i komunistima, neizostavno je pomenuti ime Vicka Krstulovića, glasovitog partizanskog komandanta i jednog od sekretara SKOJ-a. Njegovu autobiografsku knjigu pod naslovom Memoari jugoslovenskog revolucionara, odnosno njen prvi tom s podnaslovom Na stazama partije, revolucije i bratstva i jedinstva objavili su prošle godine u zajedničkom izdanju beogradski Most art i sarajevski Buybook. Krstulović je rođen u Splitu 1905. godine, a umro je 1988. Njegovi memoari čekali su na objavljivanje punih trideset godina. Prvi tom Krstolovićevih memoara pokriva period od 1905. do 1943. godine, od austrougarske epohe do vrhunaca partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu. Čitajući ovu knjigu lako je pratiti kontinuitet između borbe za Jugoslaviju početkom dvadesetog vijeka unutar tadašnje Habsburške monarhije i narodnooslobodilačkog rata 1941-1945. Zadivljujuća je priča o dalmatinskim partizanima, o njihovim borbama protiv Nijemaca, Talijana, četnika i ustaša, o golgoti koju je Krstulović preko Neretve i Sutjeske prešao zajedno sa suprugom Lucijom i troje maloljetne djece. Vodila ih je ideja bratstva i jedinstva, jugoslovenska ideja, ideja da je "jedinstvo Jugoslavije veće i važnije od uskih, republičkih, nacionalnih rješenja". Recentni beogradski grafit Srbi i Hrvati braća! izvire podjednako iz jugoslovenskog idealizma u Dalmaciji uoči Prvog svjetskog rata kao i iz zajedničke partizanske borbe dalmatinskih Srba i Hrvata u Drugom svjetskom ratu. A opet, link između Dalmacije i Jugoslavije i nije samo istorijski. Palo mi je na pamet prije nekoliko godina kako famozna pjesma Krste Jurasa koju je najbolje otpjevao Mišo Kovač, kako, dakle, Dalmacija u mom oku uopšte nije pjesma o Dalmaciji, nego pjesma o Jugoslaviji; Dalmacija je tu samo sinegdoha za Jugoslaviju. Po udžbeničkoj definiciji, sinegdoha je podvrsta metonimije u kojoj se uzima dio za cjelinu. "Jugoslavija u malom" je izlizana metafora za Bosnu, a Dalmacija je zapravo sjajna sinegdoha za Jugoslaviju. Istovremeno, i konkretna destinacija stotina hiljada porodičnih godišnjih odmora i mitsko-nostalgično sjećanje na djetinjska ljeta, Dalmacija je većini Jugoslovena bila alternativni zavičaj. Ana Ahmatova je negdje kazala kako svaki pjesnik ima dvije domovine: svoju i Italiju, a i svaki je Jugosloven, na neki način, imao dva zavičaja: svoj i Dalmaciju.

ZVEZDA PREVISOKA: Zato je valjda upravo Hajduk bio onaj tim iz jugoslovenske fudbalske "velike četvorke" što je imao geografski najrazuđeniju navijačku bazu i također – kako bi se danas reklo – najmultietničkiju. Nijednom klubu crvena zvijezda na grbu nije bolje stajala, čak ni Crvenoj zvezdi. Kažu da je Smoje demonstrativno prestao ići na Hajdukove utakmice nakon što je zvijezda skinuta sa Hajdukovog grba. Znao je Smoje da je zvijezda sa Hajdukovog grba i zvijezda iz stihova Tina Ujevića i Krste Jurasa ista zvijezda previsoka. Ta je zvijezda simbol jugoslovenske Dalmacije na istorijskoj vertikali koja ide od Matije Bana i Tina Ujevića preko Miljenka Smoje i Frana Cetinića pa sve do Arsena Dedića i Igora Mandića. I već čujem prigovore po kojima je sve to adaktirana i nepovratna prošlost, kako je za današnjeg splitskog gradonačelnika najgora moguća uvreda reći za nekog da je "urbani Jugosloven", kako treba prekinuti s fantazijama, vratiti se u realnost, trgnuti se, itakodalje, itakodalje. Ali na ta je prigovore pjesma već odgovorila, i to avant la lettre. Kaže pjesma:

Govore mi da se trgnem
Dok je vrijeme, dok se može
Ko da mogu isprat kiše
Onu davnu sol sa kože

Sol na kožu može doći i izvana i iznutra, i od morske vode i od znoja (ili suza). Bez soli nema života, pa zvali je (u nominativu) so ili sol, bila ona natrijum hlorid ili natrijum klorid, kao što života nema ni u orgijama narcizma malih razlika. Logika života je logika zajedništva, logika spajanja. U tom kontekstu ima smisla i onaj žurnalistički kliše da je Smoje uvijek bio na strani života, na strani čovjeka, na strani malog mista, onog našeg u kojem je bilo života dok su Česi (i Čehinje) mislili da je život negdje drugdje.