Razgovor sa najboljom rediteljkom ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli Danom Budisavljević započinjemo šalom da su srpski mediji dobili još jednog Petera Handkea. Naime, saznali smo da rediteljka filma o Diani Budisavljević, ženi koja je tokom Drugog svetskog rata spasla više od 10.000 srpske dece iz ustaških logora, ima podosta srpskih krvnih zrnaca, da je u srodstvu i sa Teslom i sa Jovankom Broz i sa samim Julijem Budisavljevićem, zagrebačkim lekarom i Dianinim suprugom. Upozoreni smo da je Dana Budisavljević u Puli pobedila favorizovanog srbomrsca Antuna Vrdoljaka i njegov film General koji govori o mrskom neprijatelju Anti Gotovini. Dana je skromna, malo stidljiva žena razgaljujećeg osmeha, koja je upisala filmsku i televizijsku montažu 1994. u Zagrebu. Iste godine zgrada zagrebačke filmske akademije je granatirana i poginuo je Danin kolega sa godine. Kasnije je radila kao montažerka, producentkinja i rediteljka. Sa Nenadom Puhovskim pokrenula je 2005. ZagrebDox. Snimala je filmove o ženama: o sebi u Nije ti život pjesma Havaja i o drugima u Sve pet. Sa Dnevnikom Diane Budisavljević rasplakala je mnoge koji žive na prostoru ranije poznatom pod nazivom Jugoslavija.

"VREME": Od kada sam pre desetak godina saznao ko je Diana Budisavljević naišao sam na najmanje tri osobe koje su želele da snime film o njoj. Neki su to i uradili, ali vi ste svojim filmom najviše postigli. Šta vas sve zajedno toliko intrigira o Diani Budisavljević?

DANA BUDISAVLJEVIĆ: Ta priča je toliko velika da sigurno zaslužuje puno filmova. Nama je bio važan kut gledanja iz Dianine perspektive. Zato smo se i pozivali na njen dnevnik, a mislim da je sama akcija spasavanja i, uopće, sve to što se događalo u NDH, udomljavanje i sudbine sve te djece… Po meni, to je priča veličine Sutjeske i Neretve. Zapravo, mislim da je jedan film premalo i to je meni bila velika odgovornost i prepreka. Moraš previše toga objasniti, moraš jako puno toga obuhvatiti jer se radi o ogromnom broju spasene djece i baš je, nekako, nezgodno kad si prvi. To je priča epskih razmjera.

Već ste pričali o tome da ste film spremali punih deset godina. Da li ste ga u samom startu ovako zamislili? Da bude igrano–dokumentarni?

Prva ideja je bila da to bude dokumentarni film jer je to meni blisko. Međutim, ono što je prvo trebalo uraditi je bilo povijesno istraživanje. Tema je preosjetljiva, predugo je stajala povijesno neobrađena i nepoznata i morali smo prvo to razrješiti – da, uopće, vidimo tko su bili ti ljudi, o Diani se gotovo ništa ne zna, tko su bili njeni suradnici, pronaći povijesne dokumente koji to potvrđuju ili ne potvrđuju, pronaći arhivu, svjedoke… To je bio ogroman istraživački posao za jednu filmsku ekipu. Nekako, taj proces istraživanja je počeo određivati buduću formu filma. Problem je bio što smo, u dokumentarnom smislu, zakasnili – Diana je umrla 1978. svi njeni suradnici također, i više nije bilo nikoga tko je mogao nešto autentično posvjedočiti. Jedino autentično što je ostalo od Diane je taj dnevnik i onda je samo bilo pitanje kako ga rekreirati. Nismo htjeli raditi sasvim igrani film, mislim da to ne bih baš ni znala, s druge strane, bilo mi je užasno važno da ta priča bude autentična. Kad je već toliko dugo čekala, da, nekako, bude vjerodostojna i točna i autentična i da nitko poslije ne može reći: "Ma, to je samo film." Mislim da je istinitost te priče jako važna za nas danas. Onda sam mislila: "Okej, Diane nema, ali je ostao dnevnik iza nje, a spasenu djecu nema smisla da neko glumi zato što su oni još živi." Živi su, ali su u poodmakloj dobi, oni svi imaju po osamdeset godina i više, i razmišljala sam da ako njih sad ne snimimo, onda smo i za njih zakasnili. Tako je meni ostalo da nađem rješenje da njih spojim u jedan film, a činilo mi se da je na nekom energetskom, simboličnom smislu važno da ono što je povijest nepravedno razdvojila da sad film spoji. Jer jedino film to danas može.

Jeste li onda prvo snimili ispovesti preživelih?

Da, njih sam snimila 2014. i bio me je strah da dok mi nađemo sva sredstva za igrani dio i da će sve to još tko zna koliko potrajati, da oni možda više neće biti u stanju cijeli dan da budu na snimanju. Na koncu, snimci preživjelih su jako dobro ispali tako smo to i koristili u finalnoj verziji filma, a igrani dio smo snimali krajem 2017. Premijera je bila ovog ljeta na Puli i oni su tada prvi put vidjeli film. Dvije mi se želje oko filma nisu ispunile – jedna je da svjedoci dočekaju gotov film, troje je živo, a gospođa Zorka je preminula u međuvremenu, a druga je što je Dianina unuka Silvija, koja pronašla njen dnevnik i koja nam je bila velika pomoć u istraživanju i koja se, zapravo, jedina sjeća Diane, nažalost, bolesna i nije mogla doći na premijeru. Pogledala ga je na kompjuteru doma, ali nije to to. Sretna je, odobrila je film, zadovoljna je, jako joj se sviđa kako Alma Prica glumi njenu baku i misli da je ovaj film jako potresan i točan. Ali, nije mogla doživjeti to uzbuđenje i povrat emocija i energije koje možeš doživjeti samo na premijeri, kao što smo mi doživjeli na Puli.

A kako ste došli na ideju da Alma Prica igra Dianu Budisavljević?

Zaista nisam nikad ni o kom drugom ni razmišljala. Kad je došla ideja da ćemo imati igrane dijelove u filmu, Alma Prica mi je bila prvi izbor. Nekako mi je Alma nosila to što ima i Diana. Alma je poznata što medijski uopće nije eksponirana, gotovo nikad ne daje intervjue, jako je samozatajna i čini mi se da je to nešto što je imala i Diana. Sama Diana nakon Drugog svjetskog rata više nikad nije pričala o toj svojoj akciji, tako da kad je unuka pronašla njen dnevnik, ona ništa nije znala. Nikada to nije čula od bake. Alma je onako, sitna i krhka, ali kad stane na scenu, nevjerojatna snaga se oslobađa iz nje. Diana je isto tako bila sitna, a tako nešto veličanstveno je napravila i nikad o tome nije govorila. Moj susret sa Almom je bio jako smiješan zato što sam ja nju tad trebala pitati da li bi išla sa mnom na jednu radionicu u Poljskoj. Kako ja nisam prije radila igrane filmove, trebala sam ići na neke radionice da to malo savladam. I sad, možeš misliti, ja sad trebam pitati Almu Pricu da ide sa mnom na radionicu! (smeh) A njoj to ništa nije bilo teško.

I otišle ste zajedno?

Da, baš joj je pasalo da se malo odmakne. Alma je predivna kao osoba, i beskrajno je lako sarađivati sa njom. Ona dosta razmišlja, ali nikad neće nametati svoj stav. Nema ništa od ponašanja neke kao zvijezde, nije zahtjevna, sve će ti napraviti, ništa joj nije teško. Puno smo snimali njene krupne kadrove i ona je u svakoj repeticiji bila sve bolja. To je nešto nevjerojatno. Bila mi je i od velike pomoći na snimanju. Nisam imala iskustva u radu s glumcima, a radila sam sa, zaista, glumačkim kapitalcima. Nekako, mislim da baš zbog te njene mirnoće i kako je ona svedeno glumila Dianu, da su svi glumci tako nju slijedili. Sad dobivam baš lijepe kritike kako su glumci jako funkcionalni, minimalistički. To je bila moja želja, ali nisam sigurna da bih ja to znala njima tako dobro objasniti koliko je Alma zračila i zapravo vodila glumačku igru.

Kako su svi ti veliki glumci pristali da igraju u filmu koji režira neko ko nema skoro nikakva iskustva u radu sa glumcima?

Zaista nije bilo nikoga koga smo zvali da je rekao ne. Priča je, nekako, bila velika i važna i taj scenarij je bio dobar – i pristali su. (smeh) A bilo mi je i važno da glumci koje zovem, u svom javnom i privatnom životu budu, također, ljudi jasnih antifašističkih stavova.

Koliko je važno Dianino austrijsko, a na neki način, posle Anšlusa, i nemačko poreklo u akciji spasavanja dece iz logora koju je sama organizovala i vodila? Da li bi joj bilo teže da je bila Hrvatica?

Sigurno bi joj bilo teže. To je jedinstven sklop okolnosti. To što je ona Austrijanka apsolutno je njena beneficija kojom ona raspolaže da bi preko Nijemaca izvršila neki pritisak na ustaške vlasti da se djeca puste iz logora. Mislim da to kao Hrvatica ne bi mogla jer bi se u tom času mogla obraćati samo ustašama, a ovako je mogla svojima. Nijemcima. Kako je Živko, jedan svjedok iz filma, rekao nakon jedne premijere: "Pa, gledam taj film i onda se pitam – pa kaj je to njoj sve trebalo?" To je kod nje fascinantno. Ona nije sama sve to radila, bila je to razgranata mreža suradnika i nisu sve zasluge njene, međutim, ona je jedina koja nije imala nikakvu dužnost to da napravi. Ona je, zaista, mogla čak i u NDH svoj život proživjeti vrlo mirno i vjerojatno bez ikakvih posljedica i rizika. Ali se ona, ipak, odlučuje na taj rizik koristeći svoju beneficiju da pomogne onima koji tu beneficiju nemaju. To je, u biti, osnova bilo kojeg aktivizma – ako hoćeš pomoći, moraš dati ono što ti imaš onima koji to nemaju.

Mnogi su primetili da vaš film i vizuelno i temom liči pomalo na Šindlerovu listu. Da li je to slučajnost ili ste o tome svesno razmišljali?

Mislim da to ljudi povezuju isključivo zbog priče jer je Šindlerova lista najpoznatija priča o spasavanju. Ali, mislim da su to dva vrlo različita filma. Prvo, Šindlerova lista je kompletno igrani film, radio ga je Stiven Spilberg u svojoj zreloj fazi i to je stvarno vrhunsko djelo. Priča je potpuno drugačija od Dianine – promatramo priču iz jednog svjetski poznatog konteksta, holokaust nad Židovima. U njemu proučavamo transformaciju jednog pojedinca koji kreće iz koristoljublja, da profitira na besplatnoj radnoj snazi, da bi se pretvorio u čovjeka kojem je jedino važno da spase ljudske živote. Diana je potpuno drugačija – ona kreće iz humanosti, iz osjećaja građanske dužnosti i nema tu vrstu osobne transformacije. Šindlerova lista je najpoznatija priča, čak se i naš projekt u razvoju dugo zvao Dianina lista jer nam je to bio naziv koji je bio jako komunikativan. Ljudi iz svijeta filma su odmah znali o čemu se radi, u kojem smo vremenu, odmah im je to bila neka referenca, ali znali smo da se naš film nikada tako neće zvati. Izvan naših prostora naša se povijest vrlo loše zna. Producentici Miljenki Čogolj i meni uvjek je bilo užasno komplicirano kako strancima objasniti kakva je to priča. Zašto su Srbi, a nisu Židovi? Šta sad tu radi Austrijanka? Zašto sad, odjednom, Nijemci gone Srbe? Pa, tko su ti katolici? Već izvan naših prostora nitko ne zna da su Hrvati katolici, a Srbi pravoslavci. Holokaust nad Židovima je najveća i svjetski poznata priča unutar koje manje toga treba objašnjavati. Ovdje se stranci malo gube – tko je tko i otkud sad ti pravoslavci u našoj priči. I šta je NDH? Tko su ustaše? Dobro, ustaše su sad neki domaći fašisti, to shvate. Da ganjaju Židove to je jasno, ali zašto se sad ganjaju Srbi pravoslavci i kakvu, zapravo, tu ulogu Nijemci imaju, to ne razumiju najbolje.

Vi ste aktivistkinja, vi ste dugo u borbi za ženska prava, manjinska, radnička…

Za razna prava.

Često se bavite ženama u svojim filmovima, uostalom, i vi ste glavna akterka jednog vašeg filma. Da li je vaš poriv da napravite film o Diani Budisavljević, između ostalog, i zato što je žena?

Sigurno. Mislim da je baš to što je žena jedan od razloga zbog kojeg je ta priča ostala nepoznata. Meni je to, pa i sa tog feminističkog stajališta, veoma vrijedna priča da smo mi imali takvu heroinu. Bio mi je jako zanimljiv i njen odnos sa mužem, doktorom Julijem Budisavljevićem, o kojem ona u svom dnevniku vrlo malo piše, ali u svakom slučaju je njen suprug nju podržavao kroz cijelu akciju. To je neko lijepo čitanje – ja imam uglednog supruga koji me podržava u nečem vrlo riskantnom što činim, što bi i danas bilo jako moderno i progresivno, a pogotovo za ono vrijeme. Nekako mi se činilo kako je, zapravo, nepravedno da znamo imena zločinaca Pavelića i Luburića, a ne znamo imena heroina. U Jugoslaviji su se napravili neki tektonski pomaci za ravnopravnost muškaraca i žena, ali još uvijek je tu veliki nesrazmjer. Zato mi je bilo fascinantno kada je žiri u Puli proglasio da Dnevnik Diane Budisavljević dobiva nagradu za najbolji film, Veliku zlatnu arenu, kroz par minuta je netko iz organizacije festivala rekao: "Ajme, pa to je prvi put nakon 1957. da je film žene autorice dobio glavnu festivalsku nagradu." Dobila ju je Soja Jovanović i to, pazite, za prvi jugoslavenski film u boji Pop Ćira i pop Spira. Bilo mi je to nevjerojatno da 62 godine nemaš ženu autoricu da dobije glavnu nagradu. Uopće, način na koji je Diana Budisavljević to radila je nekakav ženski princip, gotovo da je to organizirala kao neko kućanstvo. Sve je to serija malih koraka, sve se to radi iz njene kuće. Ona ima jednu beskrajnu upornost, ali ni u šta ne srlja sumanuto. Meni se činilo da je Diana jedan moderan tip heroine. Ona je rodonačelnica građanske akcije. Kako je to ona tada radila puno je bliže onome što mi danas možemo raditi.