Kultura

Teorija

Diskretni šarm politike

Predrag Krstić (priredio, preveo i uvodni tekst napisao): Ljudi od pera i filozofi; Akademska knjiga, Novi Sad, i Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd 2023.

Klasične filozofe opsedala je teška antinomija. Nasuprot želji da njihovo delo postane opšte poznato i dostupno svakom iole obrazovanom čoveku, nahodilo se uverenje da je reč o nečemu posebnom, udaljenom od uobičajenog razumevanja, od onoga što je blisko i dohvatljivo običnim, neposvećenim ljudima. I danas (naravno) iste muke more savremene filozofe: kako razumeti odnos nauke i društvenih interesa, teorije i društvene prakse, složenih tekstova i zahteva da i “običan čovek” ima pristup visokoj kulturi. U izvesnom smislu, komunikaciona zajednica naučnika podseća na Republiku Kastaliju, kakvu je opisao Herman Hese u svom poslednjem velikom romanu, Igra staklenih perli. Postavljanje problema i utvrđivanje strategije njihovog rešavanja, učeni multidisciplinarni pristupi, mogu da podsete na “igru đinđuvama”, čiji rezultati, danas, doduše imaju praktičnu upotrebu, ali i dalje ostaje upitno da li je primena ovih naučnih znanja u interesu najšire javnosti, u interesu većine ljudi koja nije uključena u ovaj naučni savez. Knjiga Ljudi od pera i filozofi u kojoj se, pored uvodnika Predraga Krstića, nalaze i tekstovi Fransoaz Vake i Roberta Šakltona u Krstićevom prevodu, ukazuje upravo na istorijsku perspektivu odnosa učene zajednice i javnosti, odnosno na veliki prosvetiteljski preokret, kojim je radikalno izmenjen položaj filozofa u društvenoj zajednici.

Tekst Fransoaz Vake posvećen je Republici ljudi od pera, zajednici obrazovanih, naučnika, pisaca i umetnika, koja se postupno obrazuje još od početka petnaestog veka. Koncipirana prema intelektualnom modelu Platonove Akademije, Republika ljudi od pera, kao neformalna zajednica učenih ljudi Evrope, omogućavala je slobodno istraživanje i razmenu znanja. Ovoj zajednici, koja se samo uslovno mogla nazvati državom, mogli su da pristupe svi koji su sledili paradigmu naučnog rada. Republica literata, međutim, podrazumevala je isključenost iz svakog političkog delovanja. Nezavisno od toga da li je podrazumevala savez učenih ljudi jedne zemlje, ili iz više država tadašnjeg “civilizovanog sveta”, Republika ljudi od pera nudila je slobodu naučnog izražavanja, koja se u izvesnom smislu sukobljavala sa crkvenim dogmama, nadilazeći podele religijskih svetonazora, staleške pripadnosti i društvenog statusa. Ova zajednica funkcionisala je putem razmene rukopisa i knjiga, održavajući se najpre u međusobnoj korespondenciji, a kasnije u posebnim časopisima i publikacijama koje su bile namenjene isključivo učenim ljudima.

Neformalne institucije ove Republike, odnosno njena izolovanost u odnosu na tadašnje političke prilike, naglašava Vake, dvostruko su pogodovale njenim članovima. S jedne strane, ova izolovanost je garantovala toleranciju vlasti, a s druge postojeći poredak je, uprkos svim njegovim nedostacima, ipak nudio mir, preko potreban samotnom prepuštanju intelektualnim izazovima i neometanoj komunikaciji među učenim ljudima, za razliku od haosa i neizvesnosti u slučaju pobuna plebsa. Drugim rečima, Republika ljudi od pera, uprkos emancipaciji u odnosu na religijske i političke institucije toga vremena, nije podrazumevala neposredno delovanje. Njeni članovi su se dosledno uživeli u ulogu filozofa kao usamljenog istraživača, povučenog iz neposrednih prilika, zadubljenog u probleme koji su nedostupni običnim ljudima.

S vremenom, naročito u sedamnaestom veku, pokazuje Vake, individualnost učenih ljudi sve naglašenije se posmatra kao osobina koja gradi “jedno telo”. Znanje više nije razumevano kao delo pojedinca, ono zahteva saradnju. Republika ljudi od pera je u tom smislu država proširena na sve države, čiji su članovi oslobođeni od svih drugih zakona, osim onih koje su pripisali sami sebi. Svaki učeni čovek imao je pravo da bez ograda kritikuje bilo kog drugog člana, da preformuliše i menja svoje ranije stavove, da učestvuje u sporovima. Jednakost pripadnika Republike ljudi od pera, međutim, nije podrazumevala oslobađanje bilo kog njenog žitelja iz mreže društvenih odnosa u koje je bio zapleten kao stanovnik neke stvarne države. Zajednica učenjaka bila je obitavalište intelektualaca, ali ne i njihovo prebivalište.

Ova je zajednica komunicirala na latinskom jeziku, kojim su pisana dela, i na kome se odvijala korespondencija – pa tako prvi veliki izazov predstavlja upotreba maternjih jezika prilikom pisanja naučnih radova, u vreme koncipiranja prvih nacionalnih država. Baš u ovo vreme dolazi i do postupne promene u razumevanju odnosa učenjaka prema javnosti. Za razliku od stava Žana Leklera, koji, kako navodi Fransoaz Vake, smatra da narod nikako ne sme biti posvećen u tajne učenjaka, zato što mu nedostaje sposobnost da ih produbi i razume – u Francuskoj u doba prosvetiteljstva insistira se ne samo na širenju znanja na neprosvećene, nego i na neposrednoj kritici društvenih prilika.

Pojam filozof, kako to pokazuje Robert Šaklton, tada menja svoje značenje. To više nije učenjak koji živi mirnim i povučenim životom, daleko od posvednevne zbrke i meteža, nego čovek koji ruši stara mnenja. Tako reč “philosophes”, ističe Predrag Krstić u uvodnom tekstu, dobija subverzivni prizvuk. Kao prosvetitelj, filozof se sada obraća javnosti, utičući da mnoštvo ljudi odbaci stara uverenja, da promisle o političkim prilikama na drugi način, što predstavlja, ako ništa drugo – dovođenje u krizu do tada prihvaćenih političkih vrednosti i, samim tim, postavljanje temelja za društvene promene.

Republika ljudi od pera utoliko prerasta okvire komunikacione zajednice učenih ljudi i, postajući “konfederacija s obzirom na sličnost planova ili mišljenja u suprotnosti prema drugima”, obrazuje “partiju”, zajednicu ljudi koji prema određenim principima preduzimaju zajednički poduhvat. Zasnovana na razumu, što podrazumeva utemeljenje na činjenicama, ova partija će građansko društvo – kako to kaže Didro – smatrati božanstvom na zemlji, predmetom filozofskog obožavanja, a umesto samodovoljne erudicije, njeno će geslo sada biti – “usavršavanje i reforme”. Preobražaj ljudi od pera u doba prosvetiteljstva, o kome govori Krstićeva knjiga, postavlja osnove za budući pojam kritičkog intelektualca, odnosno “inteligencije”, koji će biti ozvaničen ponovo u Francuskoj.

Krstićev uvodni, kao i prevedeni tekstovi koji ukazuju na istorijsku pozadinu moderne intelektualne zajednice, mogu da budu posmatrani i u suočavanju sa savremenim prilikama, koje dovode u pitanje celokupan projekat prosvetiteljstva. Aktuelna izolovanost naučne zajednice, odustajanje od prakse da um bude iskra promene društvenih odnosa, profašističko nipodaštavanje emancipatorskih ideja prosvetiteljstva, sputavanje kritičkih potencijala individua pozivanjem na “neupitne” (kvazi)istorijske obaveze, sumrak javnog diskursa odnosno promišljanja politike, potkopavaju tradiciju velikog preokreta, na čiji značaj ukazuju tekstovi Krstića, Vake i Šakltona. Na osnovu ove knjige mogu se postaviti pitanja: Šta se u međuvremenu dogodilo sa prosvetiteljskim patosom nauke, i kakva je sudbina samog projekta prosvetiteljstva, posle dijaboličkih peripetija u koje je bio zapleten, u masovnoj kulturi i industriji zabave? Da li savremeni naučnici evociraju ponešto od sudbine Heseovog Majstora igre, Jozefa Knehta? I da li se filozofija u međuvremenu odrekla diskretnog šarma politike, u smislu radikalnog promišljanja političkih prilika našeg vremena? ¶

Iz istog broja

Novi album – Duran Duran – Danse Macabre

Disko žurka u Noći veštica

Uroš Mitrović

Bioskop – Čuvari formule

O srodnosti melodrame i didaktičnosti

Zoran Janković

39. Beogradski jazz festival

Volim sax…

Dragan Kremer

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu