Kada je u Turskoj 1998. godine objavljen roman Zovem se Crveno Orhana Pamuka, njegov tiraž je premašio sve što je do tada ikada štampano u toj zemlji. Iako ga još prati epitet "turski" pisac, Orhan Pamuk je odavno postao "zapadni heroj", kako ga je nazvao ugledni "Gardijan", ili "nova zvezda" koja se ukazala na Istoku, kako ga je pozdravio "Njujork tajms", povodom romana Bela tvrđava.

Zovem se Crveno je treći roman ovog proslavljenog pisca objavljen na srpskom jeziku. Prethodni romani Bela tvrđava (Beograd, 2002) i Novi život (Beograd, 2004) naišli su na lep prijem kod publike koja u poslednje vreme pokazuje življe interesovanje za tzv. orijentalne kulture i književnosti. Novi život objavljen je i u Sarajevu 2003. godine u prevodu Belkise Dedeić.

Poslednje delo, koje je veliki dar književnosti i čitaocima, ujedno je i najkompleksnije i najizazovnije. Pamuk nas njime uvodi u jedan potpuno drugačiji svet zaogrnut istočnjačkom mistikom i duhom, svet majstora minijature potkraj XVI veka. Roman je nagrađen priznanjem International IMPAC Dublin Literary Award 2003 godine.

Zovem se Crveno se može čitati na bezbroj načina; kao dirljiva i uzbudljiva ljubavna priča, kao prvorazredan triler, kao vrhunski traktat o načelima umetnosti islamske minijature i islamskoj tradiciji, kao poslanica o večnom pitanju raskola između Istoka i Zapada, kao svedočanstvo duha jedne stare civilizacije, kao knjiga univerzalne ljudske mudrosti, slabosti, privrženosti, nadarenosti, ljubavi, zavisti, izdaje, zločina, strasti.

Orhan Pamuk je pisac u čijem obrazovanju i misaonom stasavanju podjednaku ulogu imaju i Istok i Zapad. Kao dete iz bogate porodice graditelja železnica i graditelja moderne Turske, završio je američku gimnaziju koja je dala više turskih premijera i pripadnika nacionalne elite obrazovane na engleskom i turskom jeziku. Prekinuvši studije arhitekture posle tri godine, Pamuk se definitivno okrenuo književnom radu i napustio porodičnu tradiciju uspešnih građevinara.

Tajna ogromne popularnosti Orhana Pamuka i u svetu i u Turskoj jeste u tome što se u njegovom delu, baš kao i u njegovoj ličnosti, na čudesan način susreću Istok i Zapad, što je on koliko "turski" toliko i pisac drugih i drukčijih jezika, religija, podneblja. On je pisac koji koristeći kulturni okvir u kome je ponikao ume da ispriča priču o čoveku za koga su nevažne njegova istorija i geografija. U lektiri Orhana Pamuka su i Tolstoj i Kafka i Man i Prust, ali i Kuran, Firdusi, Rumi, Ibn Arabi.

Siže romana Zovem se Crveno bazira se na tajnoj misiji istanbulskih minijaturista koji za turskog sultana treba da iluminiraju knjigu na poklon mletačkom duždu, a koja treba da prikaže slavu i moć istočnjačkog padišaha. Povrh svega, knjiga treba da bude oslikana u maniru "franačkih majstora", što podrazumeva perspektivu i slikanje ne onoga što se gleda, već onoga što se vidi. Ona treba da prikaže krupan portret padišaha s mnoštvom detalja i osobenosti. Poznavaoci načela islamske umetnosti znaju da islamski slikari svet slikaju, kako Pamuk navodi, kao da ga gledaju sa minareta džamije, a zapadni ili "franački" kao da ga posmatraju sa prozora. Bogohulnim se smatra slikanje likova s osobenim znacima, iskazivanje vlastitog stila, ostavljanje potpisa. Bogu pripada moć stvaranja novog, ljudsko je da se povinuje starom i oprobanom, tj. stilu starih majstora i da slika stvari "u skladu sa značajem koje imaju u božjem umu". Zbog tih i takvih načela i izdaje starog slikarstva padaju glave jednog minijaturiste i famoznog Teče, inspiratora i spiritus movensa celog projekta.

Roman Zovem se Crveno ima više glavnih junaka koji govore u prvom licu, te tako i više paralelnih viđenja i doživljaja, uključujući i "likove" poput novca, konja, smrti, Crvenog. Nenadmašna je Pamukova sposobnost dubokog profilisanja karaktera i jezičkog prilagođavanja svakom pojedinačnom liku. Radnja romana je nabijena i zgusnuta, i iako se povremeno prividno udaljava od glavne priče, ona ostaje verna osnovnoj temi – a ona je slojevita i višeznačna, teška i nesaznatljiva, baš kao i život sam, kao umetnost, kao Istok.

Najzad, zašto Zovem se Crveno? Crveno je boja krvi, boja smrti, boja greha, ali i boja strasti i ljubavi. A sve to je na stranicama ove zadivljujuće knjige. Orhan Pamuk neizbežno navodi na pitanje – koliko čovek može i koliko sme protiv matice, protiv usvojenog i oveštalog, koliko smo blizu sagrešenju. Koliki je smisao pobune i lične žrtve? Ima li se prava biti "Ja"? Jer, "prvi đavo jeste onaj koji kaže ‘ja’".

Rekli smo da je ovo i roman o ljubavi. I on to uistinu jeste. Putenost i strast prema lepoti, fizičkoj i duhovnoj, katkad su istočnjački zatomljene ispod bezbrojnih marama, kapaka, tajnih poruka, skrivenih pogleda, a katkad su bezbožnički razuzdane i nesputane. Kao da sav Istok trepti u pozlati slavnog pozlatara i kao da plamti u ognju "pobedonosne vatre" Crvenog.

Orhana Pamuka je teško prevoditi. Jezik mu je gibak, živ, začas izmakne kad se učini da je uhvaćen i zauzdan. Ali, prevod Ivana Panovića u svemu je na visini svoga izvornika težeći tako da Pamuk postane trajni činilac našeg književnog iskustva.

Bez sumnje Orhan Pamuk voli kulturu kojoj pripada i ne samo da je voli, on je izvanredno poznaje. Zato je njegova knjiga pravo uskrsnuće starih istočnjačkih priča, ljubavnih parova, starih umetnika, jedne osebujne estetike koju vredi upoznati, vredi iskusiti, jer "onaj što razdvaja Istok i Zapad jeste đavo".

Njegova knjiga je zato i poziv na čitanje i izazov za razmišljanje. I kao što reče romansijerka Morin Frili, veliki poklonik Pamukovog dela i njegov prevodilac na engleski jezik, jedino što joj nedostaje jeste Nobelova nagrada.