Predsednik žirija Glavnog takmičarskog programa Festa, koji sutra počinje, je Goran Bogdan, hrvatski i regionalni glumac dobro poznat i ovdašnjoj publici. Razgovarali smo u vreme dok je u Barandi snimao drugu sezonu televizijske serije Senke nad Balkanom, i nekoliko dana pošto je emitovana prva regionalna serija u produkciji HBO Europe Uspeh, u kojoj takođe glumi. Goran Bogdan je deo nedavno prikazane serije RTS-a Jutro će promeniti sve i poznate serije RTV Vojvodine Vere i zavere, dok ćemo ga u filmu Otac Srdana Golubovića, u kome igra glavnu ulogu, tek gledati.

Osim pomenutih naslova koje je snimao u Srbiji, Goran Bogdan je poznat po ulogama u filmovima Svećenikova djeca, Takva su pravila, Imena višnje, Sve najbolje, Agape… igrao je glavnu ulogu u francusko-britanskoj seriji The last Panthers, a glumio je i u seriji Fargo. Prošle godine u Italiji, na Festivalu del Cinema Europeo proglašen je najboljim evropskim glumcem. Goran Bogdan je rekorder po broju uloga na Pulskom filmskom festivalu. Stalni je član Zagrebačkog kazališta mladih.

"VREME": Ocenjivanje filmova Festa nije prvi žiri u kome učestvujete. Da li je moguće biti objektivan i precizan u ocenjivanju umetničkog dela s obzirom da veliki udeo u toj vrsti vrednovanja ima ukus?

GORAN BOGDAN: Ukus, kako kažu, nije podložan raspravi iako smatram da sve mora bit raspravljivo. Po mom mišljenju, više je takozvana "objektivnost" upitna. Neukus je nešto čime smo dužni da se bavimo. Zagađenost medijskog prostora, pogotovo u Srbiji, dosegla je alarmantne razmjere. Taj neukus određuje ukus naše publike. Dužnost nam je i boriti se protiv njega. Nije problem umjetničko djelo kao predmet razmatranja, problem je relativnost istina u kojima živimo, koje mediji svojim neukusom relativiziraju rapidnom brzinom. Brzinom propadanja i truljenja. Moglo bi se i reći da je ukus društvena odgovornost, da je dužnost obrazovanja kao grane svakog civilnog društva da ga mnjenja, razvija.

Kako na osnovu programa ovogodišnjeg FEST–a ocenjujete regionalnu ponudu? Ima li tendencija koje smatrate značajnim i valjanim?

Pratim Fest poslednjih par godina i moram primjetiti jako optimistične pomake u selektorskom i programskom djelu tog festivala. Mala smo mi kinematografija za neke paterne i tendencije. To su više bljeskovi, mada je vidljivo da je frekvencija tih bljeskova sve učestalija. Nema godine skoro da neki domaći, a pri domaćem mislim i srpski i hrvatski i BiH film (znate na šta mislim) ne uđe u neki od programa tri velika festivala. Ja sam jako optimističan. Dosadašnja tendencija regije bila je da skrajnjuje takve uspjehe, bilo maloralizacijom pri financiranju ili banalnije, uskraćivanjem medijske pažnje istima. Tu Fest zauzima posebno mjesto samim time što prati i podržava nastojanja naše krhke kinematografije dajući joj prostor koji i te kako zaslužuje.

Šta vas je ponukalo da i sami pokrenete i da se bavite festivalom kao što je Festival mediteranskog filma West Herzegovina u vašem rodnom Širokom Brijegu?

Teško na jetru, al’ šta se mora…festivali su neka zakrpa ministarstvima kultura i sustavnom zanemarivanju kultura od strane država našeg regiona. Kod nas u Hrvatskoj se provukla neka urbana legenda da se kulturnjaci nazivaju uhljebima i okaljavaju se takvim raznoraznim epitetima kao da su neka buržujska niškorist, mala vrijednost. Valjda je problem optimizam ili nada koju kultura ima upisanu u sebi. Želja je da svi budemo jednako nesretni. U tome smo komunisti, svima isti jad, a u svemu drugom smo neoliberali. Ti su festivali vrsta zdravog panka, otoci gdje je kultura zaštićena i gdje se razvija.

Imate velikog praktičnog iskustva u koprodukcijskim projektima. Osim što podrazumevaju lakšu realizaciju i novi kvalitet zbog spajanja iskustava različitih sredina, koje su još njihove prednosti?

Nije pitanje prednosti koprodukcija već njihove nužnosti… Koliko se god pravili da smo različita društva tj. publike, mi smo jedno tržište. Trebamo težiti ujedinjenju a ne razbijanju istog. Nacionalizacija kulture je mašenje cjelog fudbala, film je dobar ili loš, a ne hrvatski ili srpski. Realizacija koprodukcija je naravno lakša, al’ nije im to glavna prednost. Glavna prednost im je ta psihološka širina, razbijanje granica i stvaranje većeg kreativnog prostora. Jednostavno rečeno – slobode. Moje mišljenje je da su sloboda i kreativnost uzajamni. Skupa djeluju na puno širi aspekt društvene koristi nego tko zna koje ekonomsko-društvene politike.

Kao glumcu s nagradom najboljeg evropskog glumca dostupni su vam evropski projekti. Šta vas je motivisalo da prihvatite ponude za nekoliko srpskih serija?

Po mom mišljenu, kvaliteta istih. Tišma kao pisac je bespogovorno bitan. Tako i ekranizacija Vera i zavera, a Bjela (Dragan Bjelogrlić) je svojim dosadašnjim radom i više nego dokazao da je jedan od najpotentnijih i zaigranijih autora na ovim prostorima. Sretan i ponizan sam što sam dio tih projekata.

Jedan od vaših novih filmova, Otac Srdana Golubovića, još uvek je u proizvodnji. Šta sada prepoznajete kao najvažniji deo priče tog filma?

Jednim djelom sve ovo što smo gore dotakli. Druga stvar je veličina Srdanovog dosadašnjeg rada. Priča je to o pobuni malog čovjeka protiv velikog državnog aparata. O banalizaciji naših individualnosti naspram uniformiranosti podatnosti koja se od nas traži. Kao šta koji ku*ac kukamo? Znamo li kako može bit? Sve mi znamo, dosta nam je više "iskustava", naši bi narodi odahnuli malko. Dosta više, nismo marva! Najgore je što danas ta usporedba nije daleko. Na klik miša je od nas. Ispada kao da nam se naši brižnici rugaju. Pa, vidimo mi kako može bit dobro, a dosta nam je više eksperimentiranja na našim leđima. Sve smo eksperimente preživjeli. Nismo žohari, ljudi smo. Kao što kaže vic: šaraj malko, je*emu.

Lik koji igrate u Ocu postoji, o njegovoj sudbini su izveštavali mediji. Šta mislite o spajanju dokumentarnog i umetničkog? Šta je dobro a šta loše u toj vezi?

Pa, veze nema. Sve su dobre priče dobrim dijelom istinite, a istine su fikcija koliko mogu biti lude. Nažalost, previše mi "dobrih" priča imamo. Nisam siguran koliko umjetnost može i treba djelovat na društvene pomake, mislim koliko bi joj to trebala bit motivacija. Smatram da ona, ako je iskrena i dobra, to radi puno više od namjeravanog i u boljim smjerovima nego što bi se autori ikada mogli nadati. Najbitnije je u ovim vremenima kada se desi da djelo, film, knjiga, šta god, oslobodi od straha, pokaže da patnje nisu individualne i da ih možemo podjeliti. Tada umjetnost oslobađa. Opet sloboda. Sloboda koju umjetnost generira kao posljednju crtu odbrane. Bijeli papir i olovka su atomsko oružje u borbi protiv cenzure, ugnjetavanja, laži, itd, itd… Neprijatelja nam, nažalost, ne manjka.

Kako sada, posle potresa u Hrvatskom audovizualnom centru zbog hajke na Hrvoja Hribara i njegov tim, i sada evo i odlaska Daniela Rafaelića sa čela te ustanove, stoje stvari u hrvatskom filmu?

I ti su potresi zanimljiva pojava. DORH (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske) je na kraju utvrdio da nije bilo nikakvih nepravilnosti. A šteta je već napravljena. Isto se trenutno događa u Srbiji. Identičan scenarij. Ne znam kako stvari stoje u hrvatskom filmu. Filmovi će se i dalje snimati, ali šteta je da se jedan lijep niz prekinuo, zbog čega? Nije mi jasno da je dobar dio javnosti bio toliko kivan na HAVC. Osjetio sam čak jednu jako fokusiranu, ne bih rekao mržnju, ali netrpeljivost bar. Odakle toliki fokus, dok se mnogo drugih sfera društva, još gore organiziranih od HAVC-a, provlači kao deva kroz ušicu igle? Kod nas se počeo spominjati neki novi žanr filma, ili rod ili šta god, zvan antihrvatski film. Znam za mnogo žanrova, al’ ne znam za taj hrvatski, srpski, bosanski, koji god. Moje mišljenje je da ti potresi u filmskim centrima nisu nedavni, nit su centralizirani. Oni nemaju epicentar jer mi očigledno živimo na trusnom području. To je neprestano trešenje, ma šta trešenje, to je drmusanje za ramena! Mi ne volimo preispitivanje samog sebe, dok nam osuđivanje nije strano – tu kidamo na svjetskoj razini, bolje nego u sportu. Selektivni smo, brate. Teško je tu logiku obuhvatit. Barem meni.

Nama to (možda) tek predstoji, te kako je ulazak Hrvatske u EU uticao na njenu kinematografiju?

Ma, dajte. A kako bi mogao? Nikako.

Sa pozicije nekoga ko dosta radi i na televiziji, kako vam se čini uspon igranog televizijskog serijskog sadržaja u odnosu na film?

To je jedna dobrodošla renesansa sve i ako je nužna. Holivud paralelno proživljava krizu scenarija dok u isto vrijeme, prvi put, pisci postaju najbitnije figure Holivuda. Oni su showrunners. Ispostavilo se da je publika željna sadržaja, i to kvalitetnog sadržaja. Producenti vrebaju dobre knjige, taj uspon serija generira i veliku količinu pozitivne usputne koristi. Dok se Holivud plašio gubitka koncentracije kod mlađe publike zbog internet-revolucije izazvane poplavom sadržaja i brzinom forme Youtube-a, dogodilo se upravo suprotno. Sadržaj je pobijedio formu. Serije su Dostojevski današnjice. Nešto što sigurno pozitivno utječe na našu omladinu za razliku od kuge površnosti kojom smo okruženi svuda oko nas.

Da li je na glumu ikako moguće gledati kao na posao?

I da i ne. Ali, neka budu dva "ne"… Teško je na glumu gledati samo kao na posao, ne vjerujem da se može baviti njome bez ljubavi. Nema logike. Ali sam žar, a to govorim iz samo svojih iskustava, nije dovoljan. Rasprši te, zna biti djetinjast. Ima nešto u tom poslovnom promatranju što ti da širi pogled, uobjektivi te, da ti poniznost. Ma, ne znam ni sam iskreno. Stalno me to žulja kao nešto što se u meni još formira i ključa. Praštajte.

Pre tri godine bili ste na FEST–u kao glumac britansko–francuske serije Poslednji panteri u kojoj ste glumili Srbina kriminalca. Tada ste u jednom od intervjua izjavili da vam je muka od površnosti zbog koje se ljudi ovih krajeva neprestano prikazuju svetu kao negativci. Koliko smo sami krivi za to?

Ne znam, mislim da dobrim dijelom jesmo krivi. Isto tako mislim i da dobrim dijelom jesmo i negativci. Problem je što se dobar dio populacije ponosi time. Sa druge strane, problem je to ne samo ljudi, nego ukidanje mogućnosti razvoja pojedinca od istog tog društva. Smatram da čovjek koji se dovede do stanja apatije refleksno pokušava održati neku iluziju rasta, nade, napretka. A kada mu je to oduzeto, on pokušava radi iluzije ono jedino što mu preostaje, a to je unižavanje oglednih primjera koji štrče iznad njega. To stvara jednu rušilačku nehumanu atmosferu, u kojoj se sve moralno-etičke vrijednosti brkaju i u tom kaosu, u toj močvari, teško je realno sagledati stvari. Kada to netko gleda sa strane, ja ne znam što on vidi. To mislim o postavljenom pitanju. Opet, ljudi iz svoje lijenosti promatraju samo posljedice. Nikoga u ovim brzim vremenima više ne zanima uzrok. Nije ih ni kriviti. Ludilo je to.

Aktuelni građanski protesti u Srbiji su najnoviji primer da su glumci, i umetnici uopšte, ovde vrlo prisutni u društvenim događanjima. Kako sagledavate mesto i društvene mogućnosti glumca danas?

Nemojmo brkati… to je ljudska odluka i to nema veze sa profesijom. Ne znam koliko je ljudi bilo na protestima, al’ čovjek bira da izrazi svoje mišljenje. Bilo je tamo, uvjeren sam, i profesora, pekara, doktora i vjerojatno puno nezaposlenih. Društveno uređenje koje smo birali je demokracija. U samu bit demokracije utkana je sloboda, sloboda mišljenja, izražavanja, općenito sloboda. To olako determiniranje je opasna pojava. Elem, nema monopola, ne bi trebao imati itko pravo na monopol, niti crkva na Boga, niti desničari na domoljublje, niti ljevica… na šta god i ko god. Stoga, sve je pitanje pozicije čovjeka i njegovih mogućnosti danas.

Za kraj, šta biste nam preporučili da pogledamo na Festu i zašto?

Zaista ne znam. Samo mogu reći par naslova što su mene dojmili u posljednje vrijeme. Roma, The Favourite i Green Book. Ne stižem.