Mihael Martens, rođen 1973. godine u Hamburgu, autor knjige U potrazi za junakom, s podnaslovom Priča o vojniku koji nije hteo da ubije (Clio, Beograd, 2013, sa njemačkog prevela Maja Anastasijević), još na početku novinarske karijere stiče iskustvo rada u Kirgiziji, Kazahstanu i Ukrajini, postaje zatim saradnik "Frankfurter algemajne cajtunga", njihov ratni dopisnik iz Afganistana, zatim višegodišnji dopisnik iz Beograda, te napokon iz Istanbula. Ovaj kratki životopis jednog novinara zvuči bezmalo filmski, no Martensova knjiga o kojoj će ovdje biti riječi suprotstavlja se zapravo najslavnijem novinarskom postulatu iz vremena klasičnog Holivuda. Mislim, naravno, na one famozne riječi novinara kome je senator Stodard priznao da on zapravo nije onaj koji je ubio Liberti Valansa. Čuvši istinu, novinar spaljuje svoje bilješke i kaže senatoru: "Ovo je zapad, gospodine. Kad legenda postane činjenica, štampaj legendu." Ako su zakon, civilizacija i cijela jedna velika politička karijera bazirane na laži, onda je bolje da se istina nikad i ne sazna – tako su neki interpretirali Fordovog Čovjeka koji je ubio Liberti Valansa. Mihael Martens kreće drugim putem, dokidajući legendu i vraćajući se činjenicama.

DOBRI NEMAC: U izdanju Vojnoistorijskog instituta JNA stacioniranog u Beogradu, 1952. godine objavljen je Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda. Jedna rečenica iz tog zbornika prvi je zabilježeni trag legende o njemačkom vojniku koji je otišao u smrt ne želeći da strelja jugoslovenske partizane: "Streljanja zarobljenih partizana izvršili su Nemci 20. jula u Smederevskoj Palanci. (…) Takođe je streljan i jedan nemački vojnik koji nije hteo da strelja partizane." U godinama koje su uslijedile, ta rečenica, ta jednorečenična priča će da se pretvori u mem, u svojevrstan predinternetski viral. Martens nam priču, međutim, ne iznosi po istorijskoj hronologiji, nego po ličnoj, što je, naravno, sasvim logično. On ne piše akademsku studiju, nego neobičnu nefikcijsku prozu, spoj putopisa, reportaže, novinarskog i arhivskog istraživanja, nešto što bi se skoro moglo nazvati nefikcijskim romanom, iz brazde kojoj pripada i Hladnokrvno Trumana Kepota. Martensova priča započinje u Kragujevcu, gdje je prvi put čuo za "dobrog Nijemca" koji nije želio da strelja zarobljenike, a koga su za kaznu njegovi dotadašnji saborci streljali zajedno s njima. Da li zbog nesporazuma ili ko zna čega drugog, on najprije vjeruje da se priča odnosi na Kragujevac i Šumarice. Potpuno je šokiran: "Ovaj zabačeni grad je nekada očigledno bio poprište istorijske senzacije. U Nemačkoj su svi čuli za brata i sestru Šol, Oskara Šindlera i učesnike Julske zavere, svi oni su odavno dosegli slavu dovoljnu da se njihove slike nađu na poštanskim markama. Ali, ovde, u unutrašnjosti Srbije, okončan je život čoveka čiji je usamljen i naivan prezir prema smrti iz nekog razloga ostao nepoznat. Sada će i on i njegov herojski čin morati da postanu deo galerije Nemaca koji su digli glas protiv Hitlera." Tu, u Kragujevcu, u hotelu Zelengora, Martnes je odlučio da će da napiše knjigu u slavu dotad (mu) nepoznatog njemačkog heroja.

FILM I ŽIVOT: Martens odmah pronalazi DVD kopiju filma Krvava bajka Torija Jankovića iz 1969. godine. U njemu postoji scena gdje oficir ubija njemačkog vojnika koji odbija da učestvuje u streljanju. Filmskom vojniku je ime Peter. Još jedan primjer rasprostranjenosti priče, ali ne i nešto što mu može previše pomoći u istorijskom istraživanju. Kao čitalac njemačkih prevoda knjiga Davida Albaharija, Martnes pretpostavlja da on dobro poznaje istoriju Srbije s početka Drugog svjetskog rata. U razgovoru sa Albaharijem, Martens saznaje da se ovaj prisjeća filma u kojem je vojnik Šulc bio glavni junak. Albahari se ne sjeća naslova, ali Radoslav Zelenović, direktor Jugoslovenske kinoteke, zna, naravno, da je riječ o filmu Biografija Jozefa Šulca Predraga Golubovića, u kojem je naslovnu ulogu igrao Faruk Begoli. (Karakteristično je za Martensovu tehniku da on svoje sagovornike portretiše u dosta obimnim digresijama, dajući knjizi dodatni sloj.) Uglavnom, nakon što poslije niza peripetija, mjesto radnje ispravno locira u Smederevsku Palanku, umjesto u Kragujevac, Martnes pronalazi i spomenik šesnaestorici streljanih partizana na kojem je naknadno upisano i Šulcovo ime. Saznaje da su u vrijeme SFRJ, ali i kasnije, za vrijeme Miloševićeve vladavine, naročito poslije Dejtona, cvijeće i vijence na spomenik, uz prigodne govore, polagali njemački ambasadori. U medijskim arhivima, jugoslovenskim i njemačkim, Martens pronalazi desetine i stotine članaka o Jozefu Šulcu. U drugoj polovini šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, o Šulcu pišu minhenski "Kvik", slovenački "Večer" i "Delo", beogradski "Svet" i "Ilustrovana politika", te masa drugih novina i magazina. Priča je dobacila i do devedesetih, do ratova koji su pratili raspad Jugoslavije, pa čak i do dvadeset prvog vijeka. Devedesetih je u intervjuu za "Njujork tajms" o Šulcu govorio Aleksandar Tišma, a 2006. godine, sarajevski kolumnista Gojko Berić pravi kontrastnu usporedbu između holandskog pukovnika Karemansa, komandanta holandskih trupa u Srebrenici i njemačkog vojnika Šulca.

ULICE: Iz medijskih izvještaja, tačnije iz jednog članka iz "Borbe", Martnes saznaje da je sedamdesetih godina jedan poslanik Bundestaga pokrenuo inicijativu da se u Bonu jedna ulica nazove imenom Jozefa Šulca. Poslanik se zvao baron Vilderih Ostman fon der Laje, a ima biografiju nalik na kakvog epizodistu iz romana Džona le Karea. Taj je čovjek bio glavni "pokrovitelj" njemačke svojevremene male fame o Šulcu. Šulc, međutim, nije dobio ulicu u Bonu zato jer je njemačko pravosuđe odavno došlo do istog zaključka koji sada sa širom javnošću dijeli Martens: cijela priča je izmišljena. Ironično je da se njemačko pravosuđe zainteresovalo za slučaj zbog činjenice da su se mnogi vojnici koji su učestvovali u ratnim zločinima na suđenjima branili tvrdnjom da su morali da ubijaju zarobljenike, jer bi u suprotnom i sami bili ubijeni. Nije, međutim, postojao nijedan konkretan slučaj koji bi potkrijepio opravdanost takve odbrane. Medijski izvještaji o Šulcu pomagali su zapravo optuženima, pa su se ljudi iz pravosuđa još šezdesetih bacili na istraživanje. Masa vojnika i oficira Vermahta što su 1941. godine bili stacionirani u Smederevskoj Palanci, četvrt vijeka kasnije mirno su živjeli širom Njemačke i Austrije. Na ispitivanjima im je rečeno da nikom neće biti suđeno, jer je nastupila zastara. Svi su se sjećali streljanja i skoro svi su volšebno zaboravili imena onih koji su pucali. Niko se, međutim, nije sjećao da je među streljanima bio i neki njemački vojnik. Paralelno sa pravosuđem, međutim, poslanik Ostman fon der Laje traži način da fantomskom vojniku da ime i lik. Među poginulim pripadnicima Vermahta u Srbiji, Jozef Šulc se nameće kao najzgodnije rješenje; poginuo je, naime, u Topoli, samo dan prije streljanja u Smederevskoj Palanci. Uz pomoć imena, pronalazi se preživjeli Šulcov brat, saznaju se zgodni podaci iz biografije ("Bio je umetnička duša. Lepo je svirao klavir, bavio se slikarstvom.") i legenda je rođena. Sam Ostman fon der Laje saznao je po svoj prilici da je priča neistinita te je povukao prijedlog da se u Bonu jedna ulica prozove po Jozefu Šulcu. U Smederevskoj Palanci, međutim, postoji Ulica Jozefa Šulca. Godine 2009., prije nego je odluka o preimenovanju dotadašnje Ulice JNA u Ulicu Jozefa Šulca sprovedena, Martens je, zajedno sa svojim saradnikom, mladim istoričarom Nemanjom Devićem, razgovarao sa dvojicom lokalnih rukovodilaca Demokratske stranke, koji su podupirali preimenovanje. Martnes je razgovor snimio na diktafon, a dijelovi razgovora inkorporirani su u jedno od posljednjih poglavlja knjige. Martens ih je upoznao sa rezultatima svojih istraživanja, predočio im neoborive činjenice, ali oni se nisu pokolebali. Ima u toj sceni nekog dalekog odjeka pomenute scene iz Čovjeka koji je ubio Liberti Valansa. Između činjenica i legende, lokalni političari biraju legendu. I tako – Smederevska Palanka danas ima Ulicu Jozefa Šulca. Legenda o dobrom vojniku pobijedila je istorijsku činjenicu da je Jozef Šulc poginuo u borbi s partizanima kao okupatorski vojnik.

SPASILAC: A otkud uopšte potreba za legendom? Među najzanimljije stranice ove knjige spadaju one na kojima nam Martens otkriva da ovakva srpska (i jugoslovenska) priča nije jedina varijanta iste legende. U Grčkoj postoji gotovo identična legenda o "dobrom Nijemcu iz Kalavrite", vojniku koji je, rizikujući vlastiti život, spasio žene i djecu iz zapaljene školske zgrade, u koju su ih Nijemci zatvorili da ih žive zapale zarad odmazde zbog svojih žrtava u sukobu s grčkim partizanima. U Poljskoj, opet, postoji legenda o dobrom vojniku Otu Šimeku, koji je streljan jer je navodno odbio da puca u zarobljene Poljake. Ovu legendu su već ranije raskrinkali Martin Polak i Kristof Ransmajer zaključivši na kraju svog istraživanja: "Oto Šimek nije bio heroj, ubijen je odlukom prekog suda zato što je dezertirao. Kao dezerter Vermahta zaslužuje naše poštovanje, ali Poljaci su u običnom austrijskom vojniku uzaludno tražili vojnika koji je za njih dao život." Ima tu one izvorne hrišćanske vjere u jednog čovjeka koji svojoj žrtvom iskupljuje sve ljude, iste one emocije zbog koje u skoro svim sjećanjima iz koncentracionih logora postoji i pomen jednog heroja – uvijek jednog – nekog naizgled običnog čovjeka koji se nije slomio i koji je i u najtežim uslovima sačuvao ljudskost. Na nešto drukčiji način, to je emocija iz onog Borhesovog stiha: Ja sam onaj koga ne poznaješ, a koga si spasio. A otkud takva legenda baš u Smederevskoj Palanci. Tu Martens iznosi zanimljivu i pretpostavku da se u korijenu priče nalazi sjećanje na narodnog heroja Ivana Mukera. On je rodom bio iz Austrije, mada porijeklom iz Daruvara, etnički Nijemac. Član KPJ od jula 1938. godine, 1940. doseljava u Palanku sa ženom i kćerkom gdje se zapošljava u fabrici vagona. Čim je počeo rat, pridružuje se partizanima, a kao ilegalcu često mu pomaže izvrsno znanje njemačkog jezika. Početkom 1942. godine ranjen je u borbi s četnicima i skriva se u Palanci. Ubio se 12. marta da ga nacisti ne bi uhvatili živog. Dan kasnije, nacisti su ga objesili mrtvog na trgu u centru Palanke. Muker je doselio u Palanku malo prije rata, bio je stranac, na neki način i odlično je znao njemački. Upamćen je možda, naročito među djecom, kao Nijemac koji je bio na našoj strani. Moto jednog poglavlja Martensove knjige uzet iz Geteovog opusa glasi ovako: "Kada pokušavamo da se setimo događaja iz najranijeg perioda svoje mladosti, često nam se dogodi da ono što smo čuli od drugih pomešamo sa onim što je zaista deo našeg ličnog živog iskustva." Nemoguće je pouzdano znati da li je ova Martensova pretpostavka tačna, ali važno je i dobro ipak sjetiti se Ivana Mukera, stvarnog heroja, čiji je otac Johan Muker bio komesar njemačke partizanske čete "Ernest Telman", koja se borila u sastavu Podravskog odreda Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Drugi Johanov sin, Ivanov brat Avgust, ubijen je u Zemunu kao skojevac. (Ove podatke Martnes ne navodi.) Grana se ova priča u mnogim pravcima i teško ih je sve i pomenuti u kratkom prikazu. Jako su zanimljivi, recimo, neki momenti iz diplomatske istorije poput vrlo oštre i skoro nediplomatski nepristojne reakcije zvanične Njemačke na učešću filma Krvava bajka na filmskom festivalu u Japanu. Povjerljivi telegram iz Ambasade SR Njemačke u Beogradu tvrdio je da "jugoslovenska strana u tome vidi sredstvo za podsticanje naše spremnosti za nadoknadu ratne štete". U Bonu reaguju tako što traže izjašnjavanje jugoslovenskog ambasadora. Ima još zanimljivih dokumentarnih detalja: jedan od Nijemaca koji su bili stacionirani u Palanci bio je, recimo, potpuno ubijeđen da je u to vrijeme tamo "preko puta kasarne" sa porodicom živjela "današnja glumica Đina Lolobriđida". Ima i zgodnih putopisnih skica iz Beograda i unutrašnjosti Srbije, ali i iz zapadne Evrope. Martnes je tražeći junaka tražio i istinu, stvarajući, usput, priču. Ova je knjiga rezultat njegove potrage, rezultat vrijedan, istovremeno iskupljujući i uznemirujući.