Ne može bez konteksta ovdje, a ni bez negativnog određenja: nakon pošasti internetskih "viralnih" videa, nakon pasa i mačaka što love sjene po ekranima, nakon baba i beba, posrćućih Rusa, pjevača bez sluha i maloumnika svih vrsta, nakon buke i bljeskanja vizualija koje čak i s ekrana kompjutera induciraju epileptičke napade – na sav taj užas ušuljao se jedan visokostilizirani, visoko artistički videospot u simbiozi s pamtljivom ali vrlo rafiniranom pop-pjesmom posebne dinamike i postao hit. Počevši svoj uspon premijerom na youtube kanalu, tom locusu horribilis i zlatnom trezoru u isto vrijeme, pjesma Someone That I Used to Know belgijsko-australijskog pjevača i autora Gotjea, zavladala je evo i eterom, popela se na top-liste i, začudo, prodaje se u "starinskim" formatima nosača zvuka. Na spomenutom kanalu spot je odgledan nevjerojatnih dvjesto milijuna puta.

Taj uspjeh je interesantan. Dotični Gotje artikulirao je napokon nešto što se trebalo dogoditi već neko vrijeme, kao protagonist što stoji u kulisama: u pomahnitaloj vladavini amaterizma kao principa, dao je i glas i mjesto okupljanja sofisticiranijim konzumentima pop-muzike u internetskoj eri.

Sporopuzeća, prigušena pjesma (osim modulacije u refrenu), reducirane strukture ali s mnogo sitnih zahvata u teksturi, tako je napravljena da privuče svojom različitošću. Ako se stane pa posluša prvo atmosfera i nakon toga tekst, vidi se: ona je lišena ironije, potpuno lišena tog dominantnog principa kulture već toliko godina. I pop pjesma srednje struje koja o nečemu govori, napokon, intimno a nikad ne ispuštajući iz vida svoj artizam.

Zajedno s pjevačicom Kimbrom, Gotje inscenira situaciju ljubavnog para nakon kraja, nakon raskida. Ispod delikatne pratnje song je zapravo vrlo bijesan – budući je muški lik taj koji je ostavljen, a tekst upravo toliko gorak koliko i pliva na razmeđi klišea i dubine, između općosti i iskrenih i uspjelih stilskih rješenja gdje se autor razgolićuje bez straha ("you didn’t have to stoop so low,/ Have your friends collect your records,/ and then change your number").

Video počinje pjevačem koji fiksira kameru odvažno, s fragmentima njegova gologa tijela koje animacijom postepeno prekrivaju slikarske boje, sasvim mimetički stapajući ga s platnom u pozadini i stvarajući masku, koja je i naklon vokalnoj stilizaciji – sličnoj Piteru Gebrijelu iz Lamb Lies Down On Broadway faze grupe Dženesis. Lik nestaje uz islikanu pozadinu: to je metafora njegove nevidljivosti spram bivše partnerice, koja je – vidimo dok pjeva svoju stranu priče – okrenuta leđima i također gola, ali našminkana i s elegantnom izazovnom frizurom. Ona je drugim riječima (i u nijansi tako muškog rezoniranja!) sada još privlačnija.

To je dio funkcionalnog, vizualnog narativa, što je posebna kvaliteta videa po sebi. Ali van toga: stilska razina spota jest baš ono što ga nosi, i čini lavovski dio njegove uspješnosti. Način kako je rješen kadar, minimalnost svega u hiperinflaciji slika i brzine kadrova, gdje je već gotovo dva i pol desetljeća na stvari ugušenje čula gledatelja, ovaj minimalizam, totali i fragmenti (kao likovni, ponovo), isturili su video ispred svih ostalih.

Da stvar nije ozbiljna bila bi sasvim ironična: kombinacija slike i tona, muzike i teksta, sve ono što je samorazumljiva definicija videa, nakon toliko vremena, trendova, podražaja i zasićenja – ponovo je, neočekivano a priželjkivano, u svojoj bazičnosti uhvatila vlastitu suštinu, razlog postojanja, respective umjetničkog učinka.

U širekulturnom smislu: i video i muzika imaju mnogo referenci ali se one, za promjenu, ne iscrpljuju u tome, u samima sebi. I u tome dvoje je negdje ključ vjerojatno.

I u nas, u ovim, iz mnogih trka ispalim krajevima brzo je zavoljen. A tu je stvar još zanimljivija. Novine su već ispratile detalj iz drugog pjevačevog videoklipa – u kojem on "čita" "Politiku". Bez mistifikacije i sa zrnom soli, moglo bi se reći da to u logici kulture gotovo da nije slučajno: kao stari slikarski objekt i motiv, novine su tu još od Pikasa, ali sama "Politika", beskrajno podatna sa svojim savršenim starovremenskim fontom, markirana je u našem kontekstu, citatna odmah – beogradski list podsjeća u trenu na legendarnu seriju grafika Miće Popovića dakako, onu sa Gvozdenom/Batom Stojkovićem.

Ako se iz toga mikrodetalja krene razvijati priča, otvara se veća mapa: video, slikarstvo i rokenrol – Kosta Bunuševac, Radovan Hiršl, body art pokojnog Gerzića, Tapijevi omoti, neizbježni Dragan Papić, duo Krištofić-Bacharach i mnogi drugi – veza je duga i donosila je tokom važnog perioda najsretnije rezultate.

Na jednoj slabo uhvaćenoj a bitnoj razini onda, eks-jugoslavenska publika, ili bar onaj njen osvješteniji, znatiželjniji dio, gleda i sluša Gotjea možda drugačije od ostalih; u gledatelju se, znao on to ili ne, pale neka svjetla kojih nema svuda. Nije to baš malo.