Govoreći o priči Enciklopedija mrtvih u kontekstu istoimene knjige i ostalih pripovijetki u njoj, Danilo Kiš je u intervjuu sa Radmilom Gligić, emitovanom na Trećem programu Radio Beograda sedmog jula 1987. godine, a objavljenom u knjizi Život, literatura pod naslovom "Izazov na književnom polju kazao": "Naročito bi bilo interesantno videti kako jedna takva priča sa domaćim toposima stoji ravnopravno u nizu priča sa nekim nedomaćim, da kažem evropskim ili svetskim toposima u prostoru i vremenu." Više od dvije godine kasnije, u razgovoru objavljenom u "Nedeljnoj Borbi", Kiš kao da produbljuje taj stav istakavši kako naslovna priča sa našim imenima i toposima ima neku auru i neobičnost "što se, naravno, mnogo lakše postiže kad su u pitanju sižeji koji se događaju u udaljenim prostorima i vremenima".

PRIČA TRAŽI PISCA: Iako Kiš u intervjuima vezanim za Enciklopediju mrtvih izričito poriče mogućnost tretiranja ove priče unutar žanra fantastike, njeno mjesto u cjelini knjige na stanovit način daje za pravo takozvanom Zoranovom zakonu po kojem "leteći tanjiri ne slijeću u Lajkovac". Rečeno je već da je ovaj zakon formulisao Zoran Živković, autor Enciklopedije naučne fantastike i kreator znamenite biblioteke Polaris, a da je do njega došao "rugajući se provincijalizmu ovdašnjih pisaca naučne fantastike koji su radnju svojih neuspešnih dela smeštali u prostor što dalji i egzotičniji, sa junacima koji su bili svih mogućih rasa i nacija, sem ovdašnjih". Inventar Polovnog sveta (Službeni glasnik, 2009) Aleksandra Zografa kao da slijedi Kišov nauk odnosno iznevjerava ironičnu formulaciju Zoranovog zakona; na stranicama ove knjige ravnopravno se dodiruju Lisabon i Užice, Rim i Knjaževac. Nije ta ravnopravnost samo formalna, tj. nisu ti putopisi ravnopravni (samo) zbog činjenice da im Zograf, po neumoljivoj kolumnističkoj logici, daje jednak prostor; važnija je zapravo jedna druga stvar: Aleksandar Zograf svoj (polovni) sv(ij)et zbilja – sa sobom nosi, ne toliko u omnia mea mecum porto ključu, koliko dokazujući onu Džojsovu tezu da pravog pisca priča nalazi čim ovaj prekorači kućni prag.

DUH VREMENA: U kontekstu pomenute kolumnističke logike nije suvišno spomenuti podatak kako je ova knjiga, na izvjestan način, produkt činjenice da je Zografu dodijeljena godišnja nagrada za publicistiku "Desimir Tošić", i to "za najbolju kolumnu, feljton ili tekstove objavljene 2008. godine u štampanim ili elektronskim medijima". Kontekst u kojem su prvobitno objavljeni stripovi iz Polovnog sveta, kontekst nedjeljnika "Vreme", utiče na njih i ovako oknjižene; iz ovih se stripova, naime, iščitava, između ostalog, i duh vremena (i "Vremena"!). I dobro je zapravo što je ovom nagradom skrenuta pažnja na kolumnistički aspekt Zografovog pisma. (Uostalom, najmanji zajednički sadržilac stripa i kolumne jest upravo – stubac.) Kao u varijaciji na onu izlizanu definiciju aforizma, Zografova strip-kolumna je, u pravilu, dribling duha na malom (uvijek jednako omeđenom) prostoru. I kao što najbolji isključivo verbalni kolumnisti sebi mogu dopustiti različite žanrovske eksperimente na svoje tri kartice, tako i Zografove dvije stranice, ostajući uvijek dvije stranice, blješte začudnom raznolikošću. Kad govori o grupi Ramones, paralelnim životima imaginarnih likova (Betty Boop i Paja Patak) ili anonimnom pismu iz vremena nacističke okupacije Srbije dovoljne su mu dvije-tri slike, a kad se bavi romanom Ksenofonta Efeškog kao primjerom antičke sapunice, partizanijom ili zaboravljenim pjesnikom Radomirom Prodanovićem treba mu ih i desetak. U oba je slučaja, međutim, stil ono zbog čega se autorski svijet drži čvrsto i ne raspada se.

OD PANČEVA DO GRADA BUDUĆNOSTI: Ako bi se za Zografove stripove iz Polovnog sveta tražio još neki literarni krovni pojam onda bi to morao biti – putopis. Ako u nekim od ovih stripova Zograf i ne putuje kroz prostor, onda barem putuje kroz vrijeme. To se valjda najljepše vidi u Dopisnici iz Pančeva. Ima u Polovnom svetu i drugih dopisnica (iz Minhena ili Budimpešte, recimo), no u onoj iz svog Pančeva Zograf putuje hiljadama godina unazad, sve do neolita. Poantirajući ovu dopisnicu Zograf onako gombrovičevski kaže: "Nije mi žao što sam svoj život proveo ovde. Svet je uzbudljivo mesto – svaki od mikrokosmosa kojeg nastanjuju ljudi zaslužuje poštovanje." (Kažem gombrovičevski sjećajući se one opaske u Dnevniku da nije važna veličina stvari zbog kojih duša svetkuje, nego veličina duše koja slavi – bilo šta.) Putujući od neolita do 2349. godine i od svog Pančeva do grada budućnosti, Zograf jednako dokumentira inventar polovnog sveta uvijek svjestan uzbudljivosti svakog njegovog pedlja, pišući – da se poslužimo frazom autora predgovora ovom izdanju – priče iz celog sveta. Široko otvorenih očiju, Aleksandar Zograf brižljivo čuva ono što u posljednjem kvadratu ove knjige pripisuje ranijoj epohi naučne fantastike: utopijski zanos. Utopija je, rekli bi etimolozi i sveznadari, mjesto koje ne postoji. Obilazeći postojeća mjesta Zograf kao da traži to mjesto kojeg nema, traži ga sa zanosom. U predgovoru Polovnom svetu Vladimir Pištalo se, između ostalog, poziva i na Konstantina Kavafija. Kao u Kavafijevoj pjesmi, put i potraga za Zografa su zanosni, a čitaoci će sa zanosom čitati Zografove znakove pored puta.