Jednom sam, ima tome i čitavih deset godina, stajao u sjeni trešnjinog stabla; tu sam čekao drugara koji je iz kuće trebao iznijeti knjigu i dati mi je na čitanje. Nakon kratkog čekanja moj drugar izlazi u vreo dan, prelazi onih par koraka na putu do mene, a zadihan je kao da upravo kroti uspon. Pruža mi knjigu, a onda kaže: "Od onog ću teksta složiti čitav roman." Taj drugar bio je Elvedin Nezirović, a tekst iz prethodnog reda, pisan njegovom rukom, tih dana upravo je objavljen na jednom mostarskom portalu. Tekst je govorio o mučnom iskustvu iz jedne sparne noći i dvojici aktera. Jedan je zarobljeni vojnik, a drugi je mladić koji istog drži na nišanu. Obojica su, čini se, nesvikli na život. Jedan je život odbacio svojom voljom došavši u Bosnu ratovati protiv ljudi koje ne poznaje i s kojima nema baš nikakvu vezu. Hladan je, a surovost nosi u očima, spreman, dakle, na sve, dok je njegov čuvar kolebljiv i nesiguran. Puška u njegovoj ruci ne donosi spokoj; ona je tek dekor zalutao među prste. Čuvar pušci ne vjeruje. To jasno osjeti njegov uznik, pa ga besramno zadijeva i još mu se ruga.

Eto, od tog detalja, iz te slike, trebalo bi započeti čitanje Nezirovićevog romana Ništa lakše od umiranja (Laguna), kad bi se nekako moglo i kad bi nam ta slika bila dovoljna da sagledamo dubinu tuđeg očaja. Jer iz te slike poteče baš sve, ona će trajno odrediti i Nezirovića, prvo kao čovjeka, a kanije i kao pisca. U ramu te slike stoje njih dvojica: Džoni Aker i Miralem Mikulić. Iz okvira te slike oni koračaju dalje kroz život i suprotnim putevima. Jedan će jurnuti u ambis beščašća, drugi će tražiti dobrotu i plemenitost. Jedan će se uniziti i srozati moralno, a drugom je ljudskost životna filozofija.

Elvedin Nezirović od ove je druge vrste ljudi, nesviknut na laži i potvore, on se trajno grize i postavlja pitanja, pa čak i onda kad za takvo što nema baš nijedan razlog. Leži li njegov grijeh u činjenici da onu noć nije povukao obarač? Kako bi danas izgledali životi dvojice švedskih policajaca? Kojom bi stazom krenuo svijet? Šta bi se još dalo spasiti? Čitavih dvadeset godina Nezirović se opsesivno bavi jednom noći iz svog života, ta noć ga proganja pa se zbog nje grize, a do ove knjige, uvijek je nudio druge priče i ispisivao drukčije sudbine. Valjda se na taj način pokušavao utješiti. Je li se čitavih dvadeset godina bavio ovom knjigom? Je li se kolebao? Pouzdano znam da jeste. Dvadeset godina on se pripremao spustiti u mrak kako bi tamo istražio najstrašnije zakutke ljudske psihe, a kad je konačno to i učinio, dobili smo roman od kojeg podilaze srsi. Dobili smo knjigu u kojoj je Aker inicijalna kapisla, zbog njegovog lika i djela započelo je istraživanje, pisanje je došlo od sebe, ali Džoni Aker nije glavni lik romana. On je tek polazna tačka, ono središte užasa iz kojeg se pokušava spasiti čovjek.

Zadivljuje elegancija kojom Nezirović, tražeći čovjeka, pripovijeda svoju priču, moćna je njegova staloženost i mirnoća, čudesan je način na koji on svoga demona kroti i umiruje. To su čitave scene patnje i užasa o kojim pisac pripovijeda a da niti u jednom trenutku ne dolazi do izljeva gorčine i gnjeva. Pisac nije tu da bi u nekoga usmjerio prst krivice, nego se čitavo vrijeme trudi razumjeti. To dovoljno govori o piscu. To dosta kazuje o čovjeku. Pisac hirurški precizno oslikava posljedice a čezne i vapi da otkrije uzrok, da sagleda tuđi mrak i na svjetlo izvede čovjeka. On se neprestance propitkuje i grca od muke a zadivljuje način na koji se sa svime nosi.

Podižući plašt s lica jedne mračne epohe, one iste epohe u kojoj ga je dopalo da jednu jedinu noć čuva nečiji život, Nezirović pripovijeda o mučnim i tegobnim ljudskim pričama i patnjama, počevši od vlastitog kućnog praga, pa dalje, do Švedske. To je čitavo polje koje će Aker prehodati, a na tom putu njegovi prsti baš svugdje će zametnuti zlo. Aker zastaje da se nasladi tuđeg straha, a krijepi se krvlju drugog. To ga pokreće i tjera, on u krvi traži spokoj a žrtve gleda kao objekte. Svaki je udarac sitna pobjeda, a svaka smrt iskonski trofej. Nakupio se Aker trofeja po silnim bosanskim gubilištima. Bosna je sva od krvi i otvorenih rana, a malo je dlanova da pokrpimo njene ožiljke. Takva je i ova knjiga, sva u ranama. U njeno čitanje nužno je uložiti trud a oči držati širom otvorenim. Jer tako se čitaju knjige kojim se istovremeno i diviš i čudiš. Valja nam kroz ovu knjigu putovati skupa s njenim piscem, valja svugdje stati, svugdje se pokloniti žrtvi i svugdje se iznova začuditi. Treba nam pogledati svaku otvorenu ranu i osjetiti nespokoj jer nemaš toliko dlanova da pokrpiš svaku boljku. Nije jednostavno iz ovdašnjeg kazamata krenuti dalje, na sjever, u neku drugu zemlju. U novu mrklinu. Sresti se tamo s pogledom nečije majke, pa iz neposredne blizine zuriti u poraz. Naše su majke, moguće je, posve različite, ali svaku majku smrt djeteta jednako gane i boli. Tu nema razlike, niti je može biti.

Nigdje čovjek ne može pronaći onoliko muke kolike će iste vidjeti ako se valjano i marno zagleda u sebe, osmotri sa svake strane i zaroni duboko u dušu. Tu sve vrvi od detalja i svaki je bitan. Detalji su tas na kojem se klati naša ljudskost.

Nezirović je od takvih pisaca; on istrajno skuplja svoje detalje. Odveć se duboko zakopao u sebe, zemlja gore već se mrvi i osipa, a njega još nema da izroni. Miralem Mikulić ima potrebu na svojim plećima iznijeti ovozemne patnje. Jer ako ruka nije bila kadra povući obarač, ipak su ostali dlanovi. Na njima je dovoljno topline da ogriju čitav svijet. Ili makar ono svijeta koliko ga je još na zemlji preostalo. Stoga, pričekajmo. Pritajimo se u gustiš onog trešnjinog stabla s početka ovog teksta. Dočekajmo čovjeka. Svaki će čas izronti odnekud. Imajmo obzira kad stane ispred nas. Nemojmo navaljivati kad iskorači zadihan, nego pustimo da dlanovima obriše znojno lice i počujmo šta nam još ima za reći. Jer ovaj pisac ne umije šutjeti. Šutnja je intimna stvar; stvar izbora, ali on je odlučio govoriti. Govoriti glasno. Ova knjiga takav je izbor. Čudesna knjiga. Vriskom krojena. Iz ožiljka istočena.