Matija Dedić (1973) je uspešan džez pijanista i kompozitor. Iza njega su brojni albumi, koncerti sa prestižnim imenima, nagrade… Nikada, kako kaže, nije zloupotrebio to što je sin Gabi i Arsena, već je sve postigao svojim radom i talentom. Iako ga mnogi u Hrvatskoj vide u Americi, zadovoljan je onim što jeste, i gde jeste, ne želi mistifikacije o svetskoj karijeri. Na međunarodnoj sceni je prisutan. Ove godine mu je Bamboo Musik iz Hjustona objavio CD autorske muzike Sentiana, na kome sa njim sviraju bubnjar Antonio Sančez, i kontrabasista Skot Kolej. Sa Matijom smo razgovarali prilikom ućešća na Valjevskom džez festu, gde je nastupio sa mladim muzičarima iz Hrvatske, kontrabasistom Lukom Veselinovićem i bubnjarom Borkom Rupenom.

"VREME": Otkud u džezu?

MATIJA DEDIĆ: Ima tu dvije stvari, prva i jedina učiteljica, Blaženka Zorić, mi je davno rekla, ne vidim ja tebe u ovim vodama, ona mi je dala slobodu, koja nije prepoznata na akademijama u Ljubljani i Zagrebu, gde sam srušen, jer sam već svirao glazbu kako je ja osjećam. To je bio znak da moram otići u smer improvizacije, a ne nečega što je reciklaža davno napisane glazbe. Na drugoj strani bila je prisutna konstantna i sve intenzivnija usporedba sa roditeljima. Sve skupa je rezultiralo mojim odlaskom u Austriju, na šest mojih nezaboravnih godina u Gracu, kod Stjepka Guta i ostalih, koji su primili sve moje vršnjake iz tadašnje države, u najtežim vremenima koja su bila zadesila našu zemlju. Tamo sam stvorio svoju familiju, neraskidiva glazbena i općenita prijateljstva.

Kažu da Arsen odlazak u džez nije iz prve prihvatio?

Arsen je čovjek jasnih formi, i tu je o džezu teško pričati. Ma koliko on gotivio Majlsa, Džereta, to je onako elitistički pristup. On je smatrao da se sa 18 godina, s nekim nagradama u klasičnoj glazbi, luksuzno odričem toga, jer sam bio u procesu priprema za konzervatorij. Gabi mi je držala leđa, ona je i počela pevušiti uz džez, nastupala sa nekim poznatim imenima te dobi, i krišom smo išli na pripreme za džez akademiju. Na kraju prve godine u Gracu, bili smo u ansamblu Stjepka Guta, stari je došao na završni koncert. Na tom prvom nastupu sam ga razuvjerio, vrlo se iznenadio. A ja sam se definitivno zaljubio u glazbu, počeo vježbati ko manijak, tako je to, kad se zaljubiš, ništa nije teško…

Ali, džez nije samo muzika…

Ja sam to osetio u praksi, jer sam prije sedam godina završio na jednogodišnjem liječenju od alkohola, kliničkom! I, eto me, sedma godina kako sam se zakleo, i ženi i kćeri. Ja sam osjetio taj život, ali moram reći da sam osjetio i život strejt džez glazbenika koji samo puši cigaretu. I u sedam godina moga strejta meni su se desile najbolje stvari u karijeri, tu su neki uratci sa stranim zvjezdama, neki koncerti… a da ne pričam o tome da sam spasio svoj brak, odrastanje svoje kćeri, svoje zdravlje…

Džez je i odbrana lepote ovog posustalog sveta…

To je jasno, ali ne mogu davati definicije džeza. Jedino znam da meni džez glazba pomaže da funkcioniram u normalnom, civilnom, životu. Da nema glazbe teško bi bilo danas funkcionirati u ovom ludilu u kom je cela planeta, a ne samo naš region. Ja se pomoću toga čistim, i pokušavam glazbeno oslobođenje, i tu sreću, preneti u privatni život. Ne funkcionišem samo na stejdžu, već i u stvarnom životu, i da nema muzike puno bi teže bilo proći ova vremena u koja smo se svi zapleli.

Scena u Hrvatskoj?

Nema toga, pa ne može nigde ni da ide jer je nema. Umro je Boško Petrović, i kao da je umrlo sve. Sve se poklopilo, ta najezda seljaštva, agresije i prostaštva, ne samo u turbofolku, nego u agresivnoj glazbi… To je dokaz koliko jedan čovek, i jedan klub od stotinak kvadrata mogu značiti. Ima nekih ljudi koji na aparatima održavaju džez glazbu u Hrvatskoj, ali nema kolektivne energije koja bi pokrenula klince. A ne može je ni biti u zemlji koja je samu sebe pojela i pokrala, verujem da je isto i u okruženju. Nažalost, džez nije opstao ni kao opozicija!

Ima li mladih muzičara? Govori se o džez odeljenju na zagrebačkoj akademiji, neki u vama vide tačku okupljanja?

Naravno da ima, dvojica njih, Borko Rupena i Luka Veselinović, sa mnom su prvi put u Srbiji. Ne znam da li sam ja ta tačka, mene mediji prate otkad sam se rodio, nemam se šta ispričavati, imao sam te pogodnosti. Ali, moram reći da i danas vježbam ko konj, radim i proučavam, ko klinac skidam sa Jutjuba nove face…

Što se tiče Akademije, ja sam prvi stepen, nisam magistar, ne zadovoljavam kriterije. Teško da će toga biti, i to je tragedija, to nije u planu Ministarstva, nema potpore, ne veruje se u to, a priča se o civiliziranoj zemlji koja je u EU. Mnogo čega nema, mnogo šta nije kako treba, ali očito ima boga oko džez glazbe, prkosi se, ide dalje…

Radili ste, radite, i izvan džeza…

Meni su razgovori sa Boškom Petrovićem bili bitni, tako me potakao i na razmišljanje kako preživeti sa glazbom, ne doći u poziciju, genijalan si, ali su ti drugi krivi što od toga ne možeš živeti. Poradio sam na tomu, snimio album Džibonijeve glazbe, pa album Arsenove glazbe, sarađujem sa Zoranom Predinom, Masimom, svojim roditeljima… komercijalizirao sam svoje muzičko poslovanje. Ne džez, svi znaju da je meni džez svetinja, i to je moje. Ali, tu je život, prelazim čet’ri banke, otišao sam u komercijaliziranje svog muzičkog znanja, i nije mi žao, rasterećen nekih briga mogu obavljati džez posao koji mi je sveti.

Verovatno su vam dosadila pitanja o Gabi i Arsenu…

Hrvatska je kakva jeste, tamo sam uvijek sin Dedića, džaba što imam recenzije po Americi, ali toga sam se umorio, neka pričaju… Moji roditelje su bitni po tomu, to vidim od početka svog dolaska u Srbiju i celu regiju, što su meni sva vrata bila otvorena. To znači da su oni pozitivan umetnički, ali očito i personalni, pečat ostavili. Postoje i djeca kojima se možda sva vrata ne otvaraju, jer im roditelji imaju neki križić na sebi. To mi je bitno.

Sigurno da mi je bilo lakše zbog porekla, ali nisam to zloupotrebio, i čini mi se da sam lijepo izbalansirao tu povoljnost sa roditeljima i individualni rad. Nisam krenuo da Arsena pratim u dvadesetoj, i od toga zarađujem, nego sam mu se priključio tek 2005, imao sam 33. Drž’o sam se svog, gulio cestu u Gracu, gulio klubove, svirao za 20 eura, iako sam bio sin Arsena, vukao sam svoj džez kolosjek, i vući ću ga uvijek, i da postanem najkomercijalnija zvezda koja svira klavir, jer mene je Grac stvorio…

Arsen je, reklo bi se, dugo izbegavao da dođe u Beograd?

Gledaj, bilo je svega, tako se desilo, njega je rat strahovito pogodio. On se, vjerujem, i razbolio zbog svega toga. Dugo je vagao. Onda ga je 2005. pozvao Gane Pecikoza, tridesetogodišnji prijatelj, sa šanka, što bi se reklo. Tu je Arsen jedino pokazao povjerenje nekomu koga zna sa šanka, i tako je to krenulo. S tim da sam ja dolazio ranije, 2003. u Novi Sad, 2004. u Valjevo. Mnoge kolege mi ne vjeruju kad im kažem, a to je činjenica, da je stanje sa džez glazbom u Srbiji mnogo bolje nego u Hrvatskoj. Sa starim je na Kolarcu bilo predivno. Volim to, uvijek je ljepo. Posećenost je puta tri od onoga što radimo u Hrvatskoj.

Ali, znamo da je doma najteže. Apropo toga, na novootvorenoj tvrđavi u Šibeniku, 29. 9. ove godine, na Dan grada, mi smo imali prvi zajednički nastup u Šibeniku. Arsen, Gabi i Matija. U rodnom gradu moga oca!

U Hrvatskoj ste dobili "tonu" nagrada u raznim kategorijama, mnogi vas vide u Americi, odgovarate da znate gde vam je mesto, te da ne želite mistifikacije o svetskoj karijeri…

Doma je doma. Ja sam srećan da imam neki rejting u regionu, znaju me neki likovi po Evropi. A Amerika… koliko ljudi svira klavir, sviraju sve bolji, sviraju sve mlađi, i nije to samo Njujork, stižu nenormalne face iz Azerbejdžana, sa Tajvana… Ja sam svestan kvalitete, i nemam s time problema. S druge strane, mene su neke okolnosti vezale za familiju. Istina, zadnjih pet godina, ne krijem, imao sam neke ponude za bildovanje karijere. Ali, meni je ovdje dobro, imam tu regionalnu, i ozbiljniju, i malo komercijalniju, karijeru, ovde sam kući… To sa svetom i da se desilo, moralo je puno ranije.

Ali, objavili ste novi CD za američko tržište?

Moram da se pohvalim, Sentiana je treći album za izdavača iz Hjustona, ja to i dalje diskografski održavam. Da mi je neko pričao da ću svirati sa Antonijem Sančezom… Zadovoljan sam, u Americi pišu lijepo o meni, jednostavno, čovek je sretan!

Kao da je potrebno "nešto više" za proboj u svet …

Problem Hrvatske, kao i drugih u regionu, jeste što nije ni Istok, ni Zapad. To je Krleža davno objasnio, od svega ništa, taman sredina… Tamara Obrovac, sa kojom sam radio i radim, iskusno veli da ima i do toga da smo previše blizu Zapadu da bi bili egzotični. Drugo, u svemu se vrti lova, i mi jednostavno njih ne zanimamo. Hrvatska ima Pogorelića, nije uspela ništa da brendira, ni klapu…

Preblizu da bi bili egzotični, nema ekonomskog interesa, a ono, dobri ste, super ste, ništa od toga. Što znači: genijalni nismo, ovih što su super ima milijardu. Nažalost, i u tom prosvećenom džezu dodaju se koverte, tu je velika mreža festivala i takvih stvari, biznis stoji u svemu, i mi, momci sa Balkana, apsolutno nemamo nikakvih šansi!