Marko Tomaš (1978) ima status regionalnog pesnika zato što je osvojio publiku, posebno mladu, bivših jugoslovenskih republika. Njegova najnovija zbirka pesama Regata papirnih brodova, koju je LOM objavio za poslednji Sajam knjiga u Beogradu, već se čita u Zagrebu, a ovog februara su u Skoplju objavljene njegove Izabrane pesme. Pojedine Tomaševe pesme prevedene su i na jezike van regiona: na engleski, italijanski, poljski i nemački jezik. Osim već navedenih zbirki, pomenimo još samo dve novije – Crni molitvenik (2015) i Varanje smrti (2014), obe u izdanju LOM-a.

I biografija Marka Tomaša obiluje jugoslovenskim toponimima: rođen je u Ljubljani, osnovnu školu je pohađao u Mostaru i u Kljajićevu, gimnaziju u Somboru, a radio je u Zagrebu, Splitu, Sarajevu. Bio je novinar "BH dana", "Glasa Istre" "Feral Tribunea". Jedan je od potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku. Živi u Mostaru i član je redakcije onlajn magazina "Žurnal.info"

"VREME": Kako je nastajala Regata papirnih brodova?

MARKO TOMAŠ: Mnoge detalje odredio sam unaprijed. Htio sam da određene pjesme u skladu s naslovom zbirke imaju sladunjavi šlagerski prizvuk, da kroz njih odjekne eho vremena crno-bijele televizije. Imao sam jasno određene filozofske ideje koje želim promišljati, i unaprijed određen i prilično ograničen simbolički registar koji sam kroz zbirku i razne pjesme varirao. Knjiga je prilično religiozna, tako sam je barem ja zamislio. Samim tim možete pretpostaviti da nad njom lebdi ta strašna, ali tako privlačna i seksi tema smrti. Ona je, recimo, opće mjesto. Opća mjesta znaju biti iritantna, a ja često volim iritirati one za koje smatram da su to zaslužili jer su i sami iritantni. Papirni brod je metafora čovjeka – ljudsko biće i njegov život. Krhak, a spreman da se upušta u utrku, spreman na natjecanje u, za njega, prilično nepovoljnom okruženju.

Da li u Regati ima autobiografskih elemenata?

Kada bih rekao da su pjesme potpuno autobiografske, lagao bih. Kada bih rekao da nisu, opet bih lagao. Možda je to zbog toga što ja tu pišem o svom životu, o sebi, ali pokušavam se gledati sa strane i pronaći nekakvo značenje i dati smisao vlastitom bitisanju.

Koliko vam u tome pomaže potreba da se dosegnu ideali, i da se dokuči prošlost?

Kad si dijete i mlad čovjek, onda jedva čekaš odrasti, srljaš naprijed u budućnost, jedva čekaš da vidiš kako će se tvoja priča rasplesti. I tako negdje, vjerojatno, do sredine tridesetih. Tada lagano počinjemo žaliti za djetinjstvom i mladošću, svijet nam postaje stran i nejasan, preuzimaju ga nove divlje horde mladih gladne budućnosti i svojih sudbina, priče počinješ frazom: u moje vrijeme… Uglavnom, što se kaže, nikako na zelenu granu. I ostati vječno dijete je nekakav ideal. Mene tišti spoznaja da su nam svima djetinjstva na neki način oteta jer najsretnije, najradosnije i najsigurnije godine života provedemo pripremajući se za odraslo doba i to tako što nam se život predstavlja kao muka i patnja. Odrastanje se zasniva na strahu, vaspitavanje i obrazovanje se zasnivaju na stvaranju emotivnih kriplova savršenih za svakovrsne manipulacije. Samo ti u jednom trenutku kažu kako je bilo dosta zajebancije (čitaj igre) i objave ti da je došlo vrijeme da se šljaka. Otimaju ti tako životnu radost, ubijaju ti maštu, a mi bismo se, kako bismo živjeli u sretnom svijetu zadovoljnih ljudi, trebali cijeli život igrati. Rad koji nije igra je muka. Otuda toliko izmučenih i poniženih na svijetu. Stvari su, jednostavno, pogrešno postavljene.

U vašim pesmama čuje se cinična nota na pomen ideje nacije. Da li je to samo odraz jugonostalgije ili je i vrsta pesničkog angažmana?

Ako sam za nečim nostalgičan, onda je to djetinjstvo. Mnogo je onih koji su mi bili jako bliski, a više nisu među živima. Nostalgičan sam za njihovim prisustvom. Ratom nisu podijeljeni samo teritoriji, već i naši životi. Iscjepkani su na prije i poslije. Doživljavam sebe kao anarhista. Prema tomu ne mogu biti nostalgičan za državom. Nacionalnost je za mene nešto kao nasljedna bolest, nesretna okolnost na koju nitko od nas nije imao utjecaj u startu. Glupost je ono što me čini razdražljivim i tjera na angažman jer su upravo zbog ljudske gluposti i teritoriji i naši životi rascjepkani.

Da li je angažovana poezija danas samo stilizovan izraz bunta ili zauzimanje pozicije iz koje se stvari zaista mogu promeniti?

Netko bi već jednom morao precizno definirati što smatra angažiranim pjesništvom, da li je to isključivo direktan politički govor u poeziji ili što već. U svom pisanju se ne libim koristiti političke parole. Naše doba je bremenito politikom. Ja vjerujem da se oko nekih stvari čovjek mora jasno izjasniti. Možda netko smatra da tome nije mjesto u poeziji, ali moje je mišljenje suprotno tomu, i što ćemo sad?

Kako vidite odnose koji vladaju u trouglu pesnik–politika–ideologija?

Imamo svoj unutarnji svijet, ali i njega nosimo i proživljavamo kroz određeni politički kontekst. Na naš unutarnji svijet politika pa i ideologija koje više u politici i nema utječu prilično snažno, agresivno, nasilno. Stvari su isprepletene. Ne mislim da pjesnik treba biti samo zaneseni osobenjak koji ogrnut crnim plaštom kao hipnotiziran gleda u noćno nebo. Najmanje su to takvi likovi, oni koji zamišljeno grickaju olovku i blenu u pučinu dok sunce prži njihovu kožu i prazan papir koji poput kakvog taoca leži na njihovim koljenima. Pojma nemam kako bi rečeni gospon umjetnik trebao izgledati, ali sam uvjeren da niti može niti se treba praviti blesav na ono što se događa oko njega. Mi živimo u kaosu, a ako kaos nije pjesnički zanimljiv, ja ne znam što je.

Ali, pesnici pišu i o ljubavi. Šta ona za vas predstavlja?

Ljubav je velika zagonetka. Ideja koja mijenja značenja i agregatna stanja. Razvija se. Negdje sam jednom zapisao da je ljubav, prije svega, užasno naporan posao. Ona definitivno nije samo stanje afekta, zanosa, već ima razne faze, mijenja se. Treba se potruditi kako bi ju se spoznalo. Treba je odgajati i biti pažljiv, promišljati je, davati joj nova značenja i tako je nositi u budućnost. Ako je definiramo i propišemo, ubili smo je, samim tim čovjek ostaje bez osnovnog sadržaja.

Na listi potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku je i vaše ime.

Zemljopisno je Balkan mnogo šire područje od onog na koje se odnosi rečena Deklaracija o zajedničkom jeziku. Ona se odnosi na četiri bivše jugoslavenske republike. U njima se govori isti jezik. To je moje mišljenje i zato sam potpisao Deklaraciju. Postoje pozvaniji ljudi od mene koji se trebaju baviti nijansama. Problem koji ja imam s jezicima na tom prostoru je taj što ga se standardizacijom u posljednjih dvadesetak i kusur godina vraća natrag u 19. stoljeće pa s filologije izlaze klinci koji pričaju i pišu kao Dositej Obradović. To je srpski slučaj, je l’. Ništa bolje nije ni na područjima gdje se uče hrvatski i bosanski jezik. No, taj naš napredak u 19. stoljeće ne događa se samo na području jezika. Ono što me posebno kopka jeste to što se svi trude da izbrišu bilo kakvo sjećanje na decenije koje su ovi narodi proveli u zajedničkom političkom i kulturnom prostoru. Politička ideja iza toga mi je kristalno jasna, ali isto tako kristalno glupa.

Živite u Mostaru, ali ste živeli u većini bivših jugoslovenskih republika. Po čemu se razlikuju kulturne scene u tim republikama, a po čemu sliče?

Manje-više situacija je svugdje slična, u mnogim segmentima i ista. Razlikuje se onoliko koliko se razlikuju okolnosti, prije svega političke, a samim tim i financijske, u određenim zemljama. Stvari kojima sam se ja bavio svugdje su organizirane na sličnom principu. Mogao bih se sad ovdje baviti podrobnijom analizom kako bih naglasio nijanse koje razlikuju "scene". Riječ scena sam stavljam u znake navoda jer se ja pitam postoji li nešto takvo što bismo mogli nazvati scenom uopće. Uvijek se kod nas masa toga zasniva na stihijskom djelovanju, improvizaciji, a scena mi zvuči kao nešto što bi trebalo biti promišljeno i usustavljeno.

Da se vratimo vašoj najnovijoj zbirci: u jednom stihu iz Regate papirnih brodova kažete: "Živimo u svijetu uspomena. Tu i umiremo. Želim da to osetite", a u jednoj ranijoj pesmi: "Marko Tomaš je opsjednut duhovima očinskih figura. Marko Tomaš je generalno opsjednut duhovima." Koji vas to duhovi opsedaju?

Duhovi ljudi koji danas naseljavaju moje uspomene bez šansi da stvorimo neke nove. Oni me opsjedaju. Opsjeda me duh dječaka iz kojeg sam izrastao u ovo što sam danas. Uspomene su ono što nas određuje. U odnosu na njih gradimo i svoj odnos prema trenutku u kojem se nalazimo. Tako vjerujem s punom sviješću da ništa od ovoga što sam izjavio u ovom razgovoru nije potpuna i konačna istina. Ja samo tapkam u mraku s nadom da ćemo se uspjeti razumjeti i susresti kao ljudska bića i da će različiti aspekti mog karaktera živjeti u nekakvoj vrsti harmonije i sklada.