Kultura

Dolazi koncertna atrakcija - Manu Chao na Tašu

Furiozne pop minijature

Manu Chao za sebe voli da kaže da je muzički novinar, reporter. On učestvuje. On ne šalje razglednice. On ih pravi

Promovišući solo debi Clandestino krajem prošlog milenijuma po Južnoj Africi, Manu Chao odlučuje da se upusti u avanturu zvanu Kolumbija. Raj za dilere drogom i jedna od najsiromašnijih postaja na svetu čini mu se kao idealan test svih njegovih ceosvetjejednoplusantiglobalizam tumačenja sveta. Da bi savladao prepreke južnog Divljeg zapada, skromni Manu kupuje stari voz i njime se upućuje i u najzabitije zabiti ove prelepe zemlje. Brzina voza, očigledno, omogućuje lokalnom stanovništvu da mu se tokom puta pridružuje po slobodnom nahođenju i vrlo brzo jedna koncertna turneja postaje cirkuska žurka u kojoj, pored benda, učestvuju i kolumbijski muzičari, mađioničari, čak i umetnici na trapezu. Prisećajući se tog perioda, Manu ne zaboravlja da napomene da je na svakom koncertu i svako u publici nosio oružje. "U takvim okolnostima bilo kakvo nepoštovanje publike bilo bi rizik po sopstveni život."

Antiglobalizam očigledno nije samo salonsko levičarenje.

Manu Chao za sebe voli da kaže da je muzički novinar, međutim, to njegovo naoko teorijsko samotumačenje ne treba shvatiti na način na koji se, recimo, David Byrne odnosi prema etno muzici. Byrne je nesporno talentovan muzičar i talentovan konzument – njemu uplivi različitih tradicija služe kao doping pilule za sopstvena umetnička stremljenja. U ostalim slučajevima on je samo diskretni biznismen koji nastupa kao neka vrsta enciklopediste koji prema ličnom osećaju kompilira i promoviše. Manu Chao za sebe želi da kaže da je reporter. On učestvuje. On ne šalje razglednice. On ih pravi.

PAB ATRAKCIJA: Negde krajem devedesetih, u periodu kada se svetu otkrivala maloletna Vanessa Paradis a tokom narednih godina svojim kontroverznim i teatralnim popom nametala Mylene Farmer, Manu Chao, inspirisan britanskom pab atrakcijom Dr Feelgoodom i bendom Camaron De La Isla (opisuju ih kao Boba Marleyja flamenka), osniva sastav Mano Negra. Okupljajući muzičare koji su do tada svirali po pariskom metrou, Manu već tada najavljuje špansko-francuskom postavom da su geografske granice neispisive na notnom papiru.

Debi album Patchinka postaje hit na evropskom tlu van Velike Britanije i anglosaksonskog tržišta uopšte, a u sećanju autora ovog teksta, uprkos furioznoj pop minijaturi Mala Vida, ostaje melanholična balada Out Of Time Man, kao jedan od najlepših primera da za samosažaljevanje nije potrebno dvoje. Odsvirana u maniru latentnog regea, pesma je indikativna i po tome što je naslutila pravac kojim će krenuti solo karijera Manu Chaoa. Bend je postojao sve do 1993.

"Što više putujem, sve sam tužniji. Stvari su sve teže i sve komplikovanije." Međutim, nije sve tako izgledalo kada je Manu, po raspadu benda, odlučio da narednih nekoliko godina provede putujući po Africi i Južnoj Americi. Neprekidno predan neposrednom kontaktu s običnim ljudima, on nije ostao imun na njihove probleme i teret životarenja u Trećem svetu. Siromaštvo, glad i sve one stvari kojima se suprotstavljala bulumenta muzičara pre njega neminovno nalaze svoje mesto u pesmama koje Manu zapisuje na svom mobilnom četvorokanalnom rekorderu. Odrastajući u porodici u kojoj je njegov otac bio jedan od najvatrenijih antifašista i novinar pariskog "Le Mondea", Manu polako počinje da shvata da muzika mora imati neki viši, ili barem – jasniji cilj.

Poslednje godine svog putešestvija provodi u Madridu gde se sreće sa svojim budućim pratećim bendom Radio Bemba Sound System. U narednom periodu taj plemenski skup muzičara povezaće se i s meksičkom grupom Tijuanano, Brazilcima Skank i argentinskom trupom Todos Tus Muertos, ostvarujući tako Manuov san o svetskoj muzičkoj porodici. Godine 1998. pojavljuje se Clandestino, rekapitulacija događaja, trenutaka i ljudi. "Popularnosti albuma Clandestino doprineli su ljudi u prodavnicama koji su ga neprekidno puštali, ljudi na putovanjima, ljudi s rančevima, oni su ga čuli na taj način i priča o njemu se tako proširila. Tek onda je počeo da se emituje na radiju i televiziji." Slično proizvodima grupe Mano Negra, i Clandestino biva hit van teritorijalnih voda engleskog jezika iako su pesme na njemu bile pevane i na engleskom i na španskom i na francuskom i na portunjolu, Manuovoj ličnoj tvorevini nastaloj miksom portugalskog i španskog. Albumom dominiraju socijalne teme koje problematizuju ilegalnu imigraciju (simpatije su, naravno, na strani imigranata), trgovinu drogom, a jedna pesma bavi se afirmativno komandantom Markosom, liderom meksičkih zapatista, pobunjeničke grupe koja se suprotstavlja meksičkoj vladi. Manu ne zaboravlja da spomene i tvorca savremenog globalizma Ameriku i u pesmi Welcome To Tijuana bavi se omiljenim šoping izletištem Kalifornijaca i američkih mornara koji u mesto svraćaju u potrazi za jeftinom zabavom. Granice postaju vrsta lajtmotiva većine pesama, delom i zbog toga što izgleda da jedino i samo muzika (umetnost) ume i može da ih premosti. Ukoliko bi se pop muzika mogla konzumentski i metaforično prikazati kao pica (testo i prilozi nužni), onda je Clandestino pica s najraznovrsnijim i najegzotičnijim prilozima: od regea, kalipsa, karipske muzike, hip-hopa, folklora Portugala i Španije. Na izvestan način bio je to najveći muzički doprinos antiglobalizma globalizmu. "Moje razumevanje pojma World Music muzičara je Bob Marley. Gde god da odeš postoje ljudi koji slušaju njegovu muziku. Zato kada čujem termin World Music prvo pomislim na njega jer je on jedan od muzičara koga svi vole." Manu Chao nije imao razloga za brigu – četiri miliona kupaca širom sveta slušalo je njega i čulo Bob Marleya.

ANTIGLOBALIZAM: Suočen s nepravdama sveta, Manu revidira svoj način života i odlučuje da se aktivnije uključi u borbu protiv globalizma. Postaje jedan od osnivača ATTAC-a (simptomatična sličnost skraćenice s engleskom reči attack, napad), organizacije koja u svoj antiglobalistički boxset ubraja i osmišljavanje protesta tokom samita sedmorice i Rusije u Đenovi 2001. godine. Ne gubeći iz vida primarni poziv muzičara, Manu gleda da prvo na sopstvenom terenu izgradi dovoljno autoritativan imidž. Njegov bend je multikulturalna skupina, nastupi na većim festivalima uglavnom su dobrodošli samo ako imaju isti prefiks. Osnivanjem sopstvene diskografske kuće (Metak Records!!!), Manu postaje promoter muzičara sličnih sebi i ideja sličnih svojima. Antiglobalizam, međutim, ne ostaje samo na blaziranim i isplativim stavovima. "Potpuno podržavam antiglobaliste. Deo mojih prihoda ide zapatistima u Meksiku. Ne verujem političarima – čovek mora da bude aktivan na susedskom nivou. Ali, poslednja stvar koja je pokretu potrebna jeste da neko poput mene bude njen lider. Treba bežati od idola i kultova ličnosti, i to je ono što pokret čini zanimljivim."

Zbog takvih stavova Manu postaje rado neviđen gost u Americi. Rigidne strukture američkog radija nisu našle način kako da kategorizuju ploču koja nije otpevana ni samo na engleskom ni samo na španskom. Prodavci ploča radije su album odlagali u sekciju World Music nego u pop-rok gde on pre pripada. Svakom iole informisanom pokloniku teorija zavere jasno je o čemu se tu radi, je l’ da? Ipak, sve to zajedno ne sprečava konfekcijske liberale poput britanskog BBC-ija da mu 2000. dodele nagradu za World Music album godine, kao ni kritičare "Rolling Stonea", koji njegov solo debi stavljaju na listu najboljih izdanja godine.

ZAČARANI KRUG: Ali, kako antiglobalizam funkcioniše među običnim smrtnicima? U pokušaju da dođem do materijala za ovaj tekst morao sam da zaobiđem desetine sajtova zbog toga što je njihov sadržaj isključivo na francuskom ili španskom. Ispada da nepismeni i neobrazovani imaju najveće šanse da budu najiskreniji antiglobalisti. Jer, paradoksalno, svaki pokušaj da se stvar (ne samo antiglobalizam) izuči i razume neminovno dovodi do toga da budete uvučeni u mrežu globalizma. Znanje engleskog je minimum žrtvovanja. Jasno je svima da, kada kažem globalizam, mislim na korporacijsko eksploatisanje sve brojnijih zemalja Trećeg sveta, ali isto tako je jasno da antiglobalizam ne podnosi ksenofobiju. I kako onda izaći iz začaranog kruga u kome male kulture treba predstaviti ili inkorporirati (diskrecija zagarantovana) a da se one ne osete eksploatisanim ili to ne budu. Još jednostavnije rečeno, kako pomoći nekome (kao muzičar muzičaru) a da to automatski ne znači da će on početi da živi kao vi ili to barem poželeti.

Možda je Manu Chao subglobalista pre nego antiglobalista. Silom prilika, dakako. Jer antiglobalizam nije moguć. Čim se protiv nečega borite, koristeći njegova oružja i resurse, vi samim tim, makar i kolateralno štetno, osnažujete njegov mehanizam. Odbijanjem, recimo, da vam sponzor bude kompanija koja proizvodi ili distribuira cigarete, samo izražavate svoj stav, ali pristajanjem da to bude firma koja proizvodi mleko u prahu, ostajete učesnik kapitalističkog mehanizma, a njemu je samo to potrebno. Neko drugi će pevati ispod plakata za marlboro. Godine 2001. pojavljuje se drugi Chaov album pod nazivom Proxima Estacion: Esperanza, što u prevodu znači sledeća stanica: nada. I muzički i idejno album stoji na težnjama svog prethodnika. U tom insistiranju izgubilo se malo na autentičnosti čitavog projekta, te se on ipak doima kao repriza pre nego kao nastavak Clandestinoa. Iako su singlovi poput Me Gustas Tu bili hitovi, šarm i duhovitost pesama poput King Of Bongo definitivno su izostali.

Manu Chaoa ne treba potcenjivati. Možda bi se sindroma Manu Chao trebalo plašiti, jer svet preplavljen ljudima koji žele da pomognu svakako mora izgledati podjednako strašno kao i ovaj sada. Njegovu ulogu animatora javnosti, naročito mladih ljudi, nemoguće je zanemariti, ali nije li i princeza Dajana tome dala maksimalan doprinos pa je još povrh svega toga i stradala. Svetsku javnost, od pamtiveka, zanimaju svetske stvari, a svi znamo da su svetske nepravde (u vidu gladi, siromaštva ili nepravdi prema srpskom narodu) iako planetarnih razmera, jedva vidljive ako onaj koji na njih pokazuje nije barem upola te veličine. Chaou su možda zahvalni svi oni ljudi koje je sreo, pevao s njima ili ih je oraspoložio na koncertu, ali globalizam na svom radaru ne registruje takve pokrete – što je možda i sreća.

Manu Chao, pravo ime Oscar Tramor

Rođen u Parizu 21. juna 1961.

Roditelji Španci, antifrankoisti.

U mladosti slušao Chucka Berryja i pesme španskih revolucionara.

Između raspada grupe Mano Negra i objavljivanja debi albuma Clandestino 1998, Manu je uglavnom putovao razvijajući neku vrstu straha od zadržavanja u jednom mestu. Manu oko vrata nosi srebrni privezak s likom Che Gevare.

Njegova devojka živi u Senegalu.


Posebni (i) univerzalni zahtevi organizatorima koncerata Manu Chaoa

Manu Chao, osmočlana grupa Radio Bemba Soundsystem i prateće tehničko osoblje doputovaće dan ranije. Po dolasku im uručiti 15 turističkih mapa grada – vole sami da se šetaju i istražuju (preporuke i smernice dozvoljene).

Tokom celodnevnog obilaska grada, Manu Chao želi da vidi obična, a ne ekskluzivna mesta i sretne običan, a ne ekskluzivan svet – preporučuje se šetnja koja obuhvata posetu nekoj otvorenoj pijaci.

Na konferenciju za novinare pozvati sve postojeće lokalne medije i dati im ravnopravan status – mainstream mediji, kao i ljudi koji prave fanzine i veb-sajtove, imaju ista prava kad je u pitanju postavljanje pitanja.

Osim na konferenciji, Manu uopšte ne želi da kontaktira s medijima, pa ni s onim nezavisnim.

Na koncertu nema VIP gostiju na VIP mestima.

Posle koncerta koji obično traje dva i po sata, jedan član grupe nastupa još sat vremena puštajući muziku kao disk-džokej. Organizatori se obavezuju da obezbede još sat vremena prisustva u sali onom delu publike koji želi da ostane. Grupe ima običaj da posle nastupa ode da se druži s publikom.

Moguća komercijalna sponzorstva podležu reviziji menadžmenta Manu Chaoa – ne preporučuju se sponzorstva firmi koje proizvode ili distribuiraju alkohol i cigarete.

Ukoliko u zemlji postoji neka antiglobalistička organizacija vredna poverenja, prodaja karata delom može da se organizuje preko nje, s idejom da od procenta koji zaradi tom prilikom finansira svoje aktivnosti.

Ako je moguće, treba izbegavati velike komercijalne lance za prodaju ulaznica.

Istočnoevropska turneja je počela 17. maja nastupom u Moskvi. Ispred sale se spontano pojavilo nekoliko uličnih svirača u želji da nešto zaradi, Manuu se scena veoma dopala i posebno je zamolio sve ostale organizatore da ohrabre ulične svirače u svojim gradovima i omoguće im slobodan nastup ispred prostora u kome se održava koncert.

Iz istog broja

Koncert

Bajaga

Dragan Kremer

Koncerti

Ring Ring

Vojislav Pantić

(Para)književnost i bratstvo ratnika

Martin na Zagreb, Martin sa Zagreba

Teofil Pančić

TV manijak

Čista istorija

Dragan Ilić

Dodeljena Zlatna palma

Nepoznata zadovoljstva

Miroljub Vučković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu