Kultura

Intervju – Nikola Ristanovski, glumac

foto: milovan milenković

Gluma od milion dolara

"Devedesetih sam ušao u pozorište da bih pobegao od života koji me je plašio. U pozorištu sam našao paralelni svet, bolji, tamo sam pobeđivao svoje strahove i javno govorio svoje stavove. Zato kad me sad pitaju da li se bavim politikom, ja kažem: da, naravno da se bavim. Čovek koji je igrao Raskoljnikova, Stavrogina, Leonea, naravno da se bavi politikom"

Nikola Ristanovski, prvak Makedonskog narodnog teatra u Skoplju, igra Ahmeta Nurudina u Dervišu i smrti i Leonea u Gospodi Glembaj, predstavama beogradskih pozorišta – Narodnom i Ateljeu 212. Za ulogu derviša Nurudina dobio je deset nagrada na festivalima u Srbiji, pa i Sterijinu nagradu, nagradu "Raša Plaović" i "Zoran Radmilović", više nego što je za jednu predstavu dobio ijedan njegov savremeni ovdašnji kolega. Nurudin mu je doneo popularnost, a Leone – još veću.

Nikola Ristanovski, rodom iz Češke, dvadeset godina glumi u pozorištima Skoplja, u Podgorici i na filmu. Nepozorišna publika u Srbiji je mogla da ga vidi u TV seriji Vratiće se rode i u filmu Montevideo.

"VREME": Vas je srećom "otkrio" Egon Savin, reditelj Derviša. Sigurno je da u okruženju ima još glumaca čije bi gostovanje u prestonici donelo obostrano zadovoljstvo, međutim, priče da je razmena ljudi iz različitih sredina neophodna, uglavnom su samo priče, ništa se ne pomera.

NIKOLA RISTANOVSKI: Ja sam sa Egonom prvi put radio u Skoplju, Derviš nam je treća predstava. Zašto ljudi, kvaliteta radi, ne sarađuju – ne znam. Znam samo da novac nije prepreka. Prvo, u poređenju sa drugim delovima kulture, pozorište nije skupo, a drugo, para je uvek bilo samo ih treba pravilno usmeriti. Razmena ljudi, ideja, talenata, pitanje je želje, volje i energije. Ko zna koliko ima vrednih ljudi, a da nikad neće biti otkriveni! Kakva šteta! Inače, što se razdaljina tiče, na Balkanu je sve blizu, a tako daleko. Samo na Balkanu 400 kilometara predstavlja udaljenost između Zemlje i Meseca. Verovatno me zato svi pitaju kako uspevam da igram jednog dana u Beogradu, a drugog u Skoplju. Nije danas ništa jednostavno i ne može se sve gledati očima komoditeta. Mada, s obzirom na to koliko vremena provedem putujući, ima se utisak da živim u Kanadi, a ne u Skoplju. Sve bi bilo drugačije kad bi neko imao interesa da napravi dobar put. Beograd–Skoplje je 440 kilometara, to je dva i po sata vožnje dobrim kolima! Ili, kad bi postojale brze pruge Balkana! Da je dobre komunikacije, na Balkanu se ne bi desilo ništa od onog što se desilo. Ne bi bilo gluposti, a bilo bi razmene: kreativne, ekonomske, svakakve. Eto, ja tako mislim o razdaljinama.

Moguće da se razlozi koje navodite odnose i na činjenicu da se ovde nedovoljno zna o makedonskom teatru, šta se tamo igra, na koji način, da li su vaše predstave skupeZna se samo kako pišu i režiraju Dukovski, Popovski, Unkovski i drugi makedonski autori beogradskih predstava

Kad mislim o teatru mislim, o ljudima, a ne o pravcu ili aktuelnoj fazi repertoara. Pojave se ljudi ili ekipe, naprave živo pozorište, stvore epohu, nije se ona sama stvorila. Zato ni ja ne umem da opišem sadašnji makedonski teatar, a mogu ljude. A novcem se nisam nikada bavio, mada stalno slušam da ga nema dovoljno. Ja mislim da je takav stav pogrešan. Na početku karijere sam shvatio da je najgluplje ako glumiš "malo novca", mora se stalno glumiti "milion dolara". Onda i najskromnija predstava izgleda kao najbogatija. Eto, to je jedini aspekt novca u vezi pozorišta koji me zanima.

U vašoj biografiji piše da ste odigrali oko 2000 predstava. Da li to znači da je Makedonija deficitarna u glumcima, ili da svi reditelji hoće vas?

Koliko ja znam, sad imam i više od 2000 predstava. Posle fakulteta mnogo sam igrao. Slučajno se desilo da sam išao iz predstave u predstavu, videlo se da mogu da ponesem teret, a rediteljima je najlakše da tovare konja koji neće da padne – to je njihov humanistički rakurs na glumce. Šalim se, naravno. Jednostavno, imao sam potrebu da radim, ljudi su bili zadovoljni kako radim, i desilo se da sam već u prvoj deceniji odigrao sve što se moglo odigrati u svetskoj dramaturgiji. U poslednje vreme podredio sam skopski repertoar predstavama u Beogradu i Podgorici, pa u Makedonskom narodnom teatru igram samo Bure baruta Dukovskog i Nušićevo Sumnjivo lice.

Početak saradnje između Narodnog pozorišta i Makedonskog narodnog teatra bilo je gostovanje predstave Derviš i smrt u Skoplju. Da li ima razlike u percepciji ove predstave u ta dva grada? Kako vas je vaša publika primila kao gosta?

Ja mislim da su oni ponosni na mene. Pozorišna publika je jedna nacija, verovatno zato pozorište i traje toliko vekova. Zajedničko poimanje emocija, ista osećanja. To je razlog zašto ljudi dolaze u pozorište – da budu zajedno. Pozorište je jedino mesto na svetu gde su ljudi zajedno. Nije to ni bioskop, ni posao, a često ni kuća. Podsvesna potreba da budu zajedno ih tera da dolaze u pozorište, da nešto zajedno dožive i razmene energiju. To je dragoceno i jedinstveno. Pozorišna publika je jedno svetsko udruženje. Eto, tako ja mislim o tome.

Izjavili ste da iz pozorišta posle predstave izađete očišćeni od svih loših stvari. Pozorište je i vama, kao što kažete da je i publici, terapija?

Sad, s ovom pameću, znam da sam devedesetih ušao u pozorište da bih pobegao od života koji me je plašio. U pozorištu sam našao paralelni svet, bolji, tamo sam pobeđivao strahove, javno govorio svoje stavove. Zato kad me sad pitaju da li se bavim politikom, ja kažem: da, naravno da se bavim. Čovek koji je igrao Raskoljnikova, Stavrogina, Leonea, naravno da se bavi politikom.

Da li ste imali strepnju kako će beogradska publika prihvatiti Krležine Glembajeve?

Razmišljam o okolnostima u kojima živim dok ne počnem da spremam ulogu. Posle toga razmišljam samo o kontekstu u kome je taj lik. Njegova biologija postane moja biologija, dalje od toga ne vidim. Ne vidim kako Leone Glembaj izgleda u ovom društvenom trenutku, ne zanima me. Ja stvaram svoje društvene uslove, svoje ljude na sceni, i ne zanimaju me drugi. Glembajevi su intimna porodična drama, i ljudi zbog toga dolaze na tu predstavu, a ne zbog društvenog konteksta u kome se igra. Šta je Derviš? Porodična drama. Da li ljudi dolaze na tu predstavu da prepoznaju osudu sistema i odnos intelektualca prema sistemu? Ne! Nurudinu je ubijen brat – zato dolaze! Da dožive katarzu zbog nečega što i sami osećaju i prepoznaju. Na svakom izvođenju Derviša osećam da ljudi saučestvuju sa Nurudinom. Odavno sam prestao da razmišljam o predstavi kao o dobroj ili lošoj, ja ne razumem šta je to "dobra predstava". Postoje drugi parametri koji su izvan dobrog i lošeg. Kad sam kao dete gledao filmove, pa za neku scenu kažem "tačno je tako", e to je – to. Kad se neka istina na sceni poklopila sa mojom istinom, to ja zovem – tačno. Zato gledam na predstave kao na tačne i netačne. To je moja podela.

I Nurudin i Leone se prvo nadaju da će promeniti svet na dobro, ali na kraju postaju deo onog sveta protiv koga su se pobunili. Takođe, obojica su misleći ljudi, obojica zbog toga stradaju. Šta je naravoučenije?

Zato je Hamlet – Hamlet, zato što nema odgovora. Kako odgovoriti na njegovo pitanje? Biti? Ili – ne biti? Zašto ja nikada u pozorištu nisam hteo da budem Hamlet? Zato što me frustrira ta njegova dilema, nerazrešiva. Hamlet ima sukob u sebi, nerešiv. Šta bi se desilo da je Leonea voleo otac? "Ničeg ne bi bilo", što bi rekao Nurudin. "Ni Hasana, ni ove moje noći poslednje." Ali, nije ga voleo. I tu je praizvor, razlog pozorišta. Šta bi bilo da Nurudin i Leone nisu bili misleći ljudi? Pa ništa, ne bi bilo drame. Njihov problem nije, međutim, to što razmišljaju, nego to što i osećaju. Misliti je strašno ako se i oseća. Tako počinju Glembajevi, sa Kantovim stavom da postoje dva stabla ljudske spoznaje, razum i osećanje, koja proizlaze iz jednog – iz mozga, jer sve je mozak. Osećanje ne dolazi od srca, kako se govori, srce je samo pumpa, osećanje dolazi iz mozga. I zato, kada govorimo o mozgu, mislimo i na mišljenje i na osećanje. E sad, zašto je gore ako onaj koji misli i oseća? Zato što ako samo misliš, ti možeš to što misliš da ne izgovoriš, možeš da sakriješ, ali osećanje ne možeš da sakriješ. Ne možeš da pređeš preko osećanja da te otac ne voli, ili da ti je brat ubijen! Ne možeš! Kraj! I to je tvoja drama! Svi vidimo šta je oko nas, vidimo da je u toku globalna dehumanizacija čoveka, a ne samo društva. I zato je pozorište spas, jer ono može da dobaci osećanje. Neko kaže: dosta mi je pozorišta, ono je dosadno, tamo se samo nešto preglumljuje, rijaliti je prava stvar! Pa ipak, i on će doći na predstavu, zato što mu treba osećanje, zato što ga češe. Rijaliti mu nikad neće dati ono što će dobiti u pozorištu!

Pominjete preglumljavanje na sceni: kritičari su u vašoj glumi isticali upravo suprotnouverljivost i istinitost. Kako se to radi?

Ja moram prvo sam sebe da slažem na sceni, što je najteže. Kad sam sebi poverujem, onda ne brinem za sve ostale. Verovatno je to moj motor: ubediti samog sebe da sam to što radim i osećam u tom trenutku – ja. To jeste najteži način, ali je najsigurniji: možeš da budeš loš, ali nikada nećeš biti netačan. Eto, tako ja radim. Ako nekad naučim drugačije, onda ću drugačije da glumim.

Na šta pomislite u trenutku između kraja predstave i aplauza?

Sećam se da sam na Glembajevima, kad su se završili, pomislio: "Uh, kraj. Dobro je." Eto to. I ništa više. A onda, kad osetim aplauz, nekako sve ostalo bude manje važno zato što osetim da sam te večeri, tu u pozorištu, ostavio deo sebe. Pomislim: "Dobro je, desilo se ono što sam i planirao da se desi. Dobro je. Sad mogu da imam slobodno veče za svoje prijatelje i porodicu."

Iz istog broja

Kratak vodič kroz Fest

U kom si ti filmu

Dejan Petrović

Razgovor sa Milošem Tomićem, filmadžijom

Čudo svakidašnjeg

Saša Rakezić

TV manijak

Pesma iz kontejnera

Dragan Ilić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu