"I pored svega, nisam mogao, otprilike posle pola godina, da odolim iskušenju, i pri jednoj šetnji zapitao sam svoga oca šta je u stvari s tim što neki ljudi proglašavaju Kaina boljim od Avelja.

On je bio veoma začuđen i objasnio mi je kako to shvatanje nije novo. Ono se bilo pojavilo čak i u prahrišćansko doba, i propovedano je po sektama, od kojih se jedna zvala ‘kainitima’. Ali, naravno, ta bezumna nauka je samo pokušaj satanin da razori našu veru. Jer kad bismo verovali u Kainovo pravo i u Aveljovo nepravo, iz toga bi proizišlo da se Bog prevario; da, prema tome, Bog iz Biblije nije pravi i jedini, nego da je lažni. Doista su kainiti nešto slično i učili i propovedali: ali je ta jeres već davno iščezla iz čovečanstva, i on se samo čudi kako je neki moj školski drug mogao saznati nešto o tome. U svakom slučaju, opomenuo me ozbiljno da se okanem tih misli."

Citiranim pasusom završava drugo poglavlje kratkog romana Demijan koji je 1919. godine pod pseudonimom Emil Sinkler objavio budući nobelovac Herman Hese. Devedesetak godina nakon što je ovaj roman napisan, međutim, jedan će spis gotovo zaboravljene sekte kainita potresti cijeli svijet.

DREVNI BESTSELER: Šestog aprila ove godine "National Geographic Society" objavio je engleski prevod Jevanđelja po Judi, a tri dana kasnije National Geographic Channel TV emitovao je specijalnu televizijsku emisiju posvećenu ovom gnostičkom tekstu. Knjiga je instantno postala globalni bestseler (dovoljno je pogledati top-liste prodavanosti u najčuvenijim internetskim knjižarama), a dvosatna specijalna televizijska emisija već je prikazana u 163 zemlje i na 27 jezika. Priča o Judinom jevanđelju nije, međutim, stara tek nekih petnaestak dana, nego gotovo dvije hiljade godina. Vrijedi se, dakle, makar u kratkim crtama prisjetiti hronologije.

Negdje u drugom stoljeću nakon Krista, kainiti su napisali Jevanđelje po Judi, i to na grčkom jeziku. Prvo poznato nam historijsko spominjanje ovog teksta datira iz 180. godine i – kako to s tragovima o gnostičkim tekstovima obično i biva – predstavlja neku vrstu obračuna s "bezumnom naukom" onamo izrečenom od strane "pravovjernog" Irineja. Smatra se da je nekih sedamdesetak godina kasnije Jevanđelje po Judi prevedeno, među ostalim, i na koptski jezik. Gusta povijesna tama pokrila je zatim ovaj spis, a ta je tama trajala oko sedamnaest stoljeća. Svjetlo se nad Judinim jevanđeljem ponovo pali tek u naše doba. Godine 1980. u Egiptu je pronađen rukopis na 13 (trinaest!) stranica ispisan na koptskom jeziku. Tada priča ponovo usporava, ili to tek tako nama izgleda, nama kojima se u prethodnih dvadeset i šest godina zgusnulo tako mnogo istorije. Bilo kako bilo, sadržaj Jevanđelja po Judi odnedavno je dostupan cijelom svijetu. A ipak, prije nego kažemo nešto o samom sadržaju, valja nam malo pažnje obratiti i kontekstu.

GNOSTIČKI ARATEJ: Kada bi neki gnostik iz prvih stoljeća kršćanstva bio – slično Krležinom Arateju – "prebačen" u naše vrijeme pomislio bi – ponovo nalik Arateju – da u izvjesnom smislu prevelikih promjena i nema. "Prvih stoljeća naše ere gnostici su se svađali sa hrišćanima" – kaže Borhes u jednom mladalačkom eseju, a crkvene reakcije na suvremene bestselere, pa i na Jevanđelje po Judi, mogu se mutatis mutandis uklopiti u suvremenu, ponešto trivijaliziranu reprizu tog trenda. No nije tako bilo prije četvrt vijeka, jer nije ostalo sve po starom (da parafraziram Bloka). Ako stvar maksimalno simplificiramo doći ćemo do sljedećeg aforizma: prije četvrt vijeka tadašnji se Den Braun zvao Robert Ladlam! Šta hoću reći? Nije da onomad nije bilo interesovanja za religijske apokrife i eshatološke spekulacije, ali su oni uglavnom spadali u privatne i skoro bizarne opsesije, a nipošto nisu bili mainstream. Danas, međutim, kad je Braunov De Vinčijev kod neupitno najveći bestseler u posljednjih nekoliko godina, kad čovjeka tužakaju od Rusije do Engleske, a sve s tvrdnjom da im je pokrao ideje (daleko bi nas odvela digresija u kojoj bismo pokušali i panoramski prepričati povijest ideja koje su se u cijeloj historiji čovječanstva pojavljivale istovremeno širom svijeta), kad se taj famozni De Vinčijev kod užurbano priprema da nakon bezbrojnih knjižara pohara i kino dvorane, jasno je da su jevanđeljski apokrifi ponovo mainstream, skoro kao prije hiljadu osamsto godina. Religija je ponovo osvojila politiku kao da donekle ironično ostvaruje onu Malroovu tezu o dvadeset prvom stoljeću kao stoljeću religije (usput, vrijedi zabilježiti, da Salman Ruždi – da, upravo on! – tvrdi da je ta čuvena Malroova sentenca zapravo izmišljena i da spada u istu vrstu općeprihvaćenih legendi kao i famozna – a u stvari nikad stvarno izrečena – Bogartova replika u Kazablanci: Sviraj to ponovo, Sem.). U takvom svijetu priča o Jevanđelju po Judi nužno ima veću specifičnu težinu.

Osnove kosmogonije izložene u Jevanđelju po Judi zapravo su jako bliske odranije poznatim gnostičkim tekstovima. Adama i Evu nije – tvrdi se ovdje – stvorio Bog, nego jedan od pobunjenih anđela po imenu Saklas. Suštinu najmanjeg zajedničkog sadržioca gnostičkih kozmogonija lijepo je u već spomenutom eseju sažeo Borhes: "Važno je upravo ono što je zajedničko tim pričama: nas je u strahu, s osjećajem krivnje i od neprikladne tvari, stvorilo neko nesavršeno božanstvo." Zajednička crta gnostičkih tekstova jeste i iskra Božije moći koju Bog čovjeku daje iz samilosti: to je duša. U valorizaciji religijske povijesti kod kainita se dade primijetiti nešto što bi Dušan Kovačević balkanskošpijunski mogao opisati frazom: sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste. Tako se u kainističkoj (re)interpretaciji Bibliji sistematski rehabilitiraju njezini antijunaci: od Kaina do Jude, a na fonu teze da su oni zapravo bili instrumenti Božijeg plana. Naslovni junak spominjanog Heseovog romana naratoru je Kaina jednostavno opisao kao "silu od čoveka". Zbunjeni dječak kasnije ovako razmišlja: "Kain, plemenit čovek! Avelj kukavica! Kainov znak odlikovanje! Ta to je besmisleno, ta to je bogohulno i bezbožno. Pa gde je onda dragi Bog?" U ovom naoko naivnom dječačkom vapaju i pitanju krije se srž gnostičke dualističke dipherentie speciphice koja vrlo jasno razlikuje daleko i gotovo nedostupno vrhunaravno Božanstvo – dragog Boga i pobunjenog anđela kojeg Jevanđelje po Judi zove Saklas, a kojeg je možda najbolje zvati sioranovskom frazom zli demijurg.

NILS RUNEBERG UZVRAĆA UDARAC: Ipak, u kosmogonijskom smislu Jevanđelje po Judi ne nudi puno novoga, a ovi njegovi dijelovi i ne privlače ovih dana najveću pažnju. Najvažnija "revolucionarna" postavka ovog spisa može se sažeti u onu poruku koja je prethodnih dana osvanula u novinskim naslovima na stotinama jezika: Juda nije izdajnik. Neki analitičari su i u ovogodišnjoj uskrsnoj poruci pape Benedikta XVI prepoznali indirektan obračun sa Jevanđeljem po Judi. A opet: za filmofile i strastvene ljubitelje književnosti, Jevanđelje po Judi i u ovom smislu donosi tek déjà vu varijacije. To da je Juda Isusa "izdao" Rimljanima na traženje samog Isusa zvučaće poznato fanovima Skorsezeovog Posljednjeg Hristovog iskušenja. No najljepšu umjetničku ‘avangardu’ Jevanđelja po Judi ponovo ćemo naći kod Borhesa. U antologijskoj kratkoj priči Tri tumačenja Jude Borhes nam predstavlja univerzitetskog profesora Nilsa Runeberga koji početkom dvadesetog stoljeća živi i radi u Lundu. Prva rečenica ove priče može na mikroplanu izvrsno predstaviti neprevaziđeno Borhesovo književno majstorstvo: "U Maloj Aziji ili Aleksandriji, u drugom stoljeću kršćanske ere, kad je Basilid obznanjivao da je svemir bezumna ili opaka improvizacija svrgnutih anđela, Nils Runeberg bi sa posebnim intelektualnim žarom vodio jedan od tajnih gnostičkih skupova." Borhesov Runeberg će u svojim knjigama razrađivati u stvari jednu De Kvinsijevu misao: "Nije samo jedna stvar, nego je sve što tradicija pripisuje Judi Iskariotskom pogrešno." Teze samog Runeberga Borhes ovako sažima: "Judina izdaja nije bila slučajna; ona je bila predodređen čin koji zauzima tajanstveno mjesto u ustrojstvu otkupljenja." Borhes, međutim, ne bi bio Borhes kada bi se zaustavio na teološkim spekulacijama. To bi onda bio esej, a ne priča: Borhesa zanima učinak spekulacija na konkretno ljudsko biće. (U parafrazi Kamijevog stava spram Dostojevskog možemo kazati: da se Borhes zadovoljio spekulacijama o pravoj Judinoj prirodi, bio bi teolog ili filozof; on, međutim, tumači posljedice koje te duhovne igre mogu imati u ljudskom životu, a time je on umjetnik.) A ovako Borhes piše o Runebergovoj sudbini: Uzalud su knjižare u Stokholmu i Lundu nudile njegovu knjigu: bezvjerci su je a priori držali dosadnom i zamršenom, a teolozi su je odbacili. Runeberg se u besanici potucao ulicama Malmea, dok prvog marta 1912. nije umro od prskanja aneurizme.

Skoknimo stotinjak godina unaprijed: do našeg vremena. Neki bi današnji Runeberg vjerovatno bio bogati bestselling autor kojeg besanica ne bi mučila, koji bi zapravo jako slatko spavao, spavao na lovorikama. Jevanđeljski apokrifi danas su u modi. No površnost suvremene mode jest nešto duboko ne-gnostičko, da ne kažem a-gnostičko. Onaj hipotetski gnostik kojeg bismo aratejski doveli u naše vrijeme možda bi upravo u ovakvoj trivijalizaciji ezoteričnog gnostičnog učenja prepoznao podsmijeh zlog demijurga. A možda bi, ipak, u desetinama i stotinama hiljada lijepo uvezenih primjeraka Jevanđelja po Judi na engleskom jeziku, u tom do u bezbroj primjeraka umnoženom prevodu prevodovog prevoda (s grčkog na koptski pa na engleski) prepoznao maketu ili simbol vlastite vizije svemira, a u tom podudaranju ponovo prepoznao mali zalog Božije milosti.