Kultura

Film

foto: universal picture

Holivudizacija mraka

M. Najt Šjamalan: Neko kuca na vrata kolibe

Svega godinu i po dana nakon svog prethodnog filma, ne baš sjajnog horora Stari, M. Najt Šjamalan je gledaocima predstavio novi film. Neko kuca na vrata kolibe (Knock at the Cabin, 2023) na prvi pogled je varijacija na horor trop viđen u filmu Stranci i sličnim – porodica (ili par) nalaze se na meti napadača dok borave u nekoj udaljenoj kući ili vikendici. Filmovi tog tipa nisu preterano skupi za izradu, a umeju da budu veoma efektni. Pored pomenutog filma Stranci (The Strangers, 2008) Brajana Bertina, tu je i nastavak Stranci 2: Plen u noći (The Strangers 2: Prey at Night) Johanesa Robertsa, te Tišina (Hush, 2016) Majkla Flanagana, Oni (Ils, 2006) Gzavijea Palua i Davida Moroa, Ti si sledeći (You’re Next, 2011) Adama Vingarda… Spisak je podugačak. Ipak, Koliba se, ispostaviće se, prilično razlikuje od pomenutog koncepta. Četvoro stranaca zaista upadaju u kolibu u kojoj boravi tročlana porodica (dvojica očeva i njihova usvojena kći), ali ono što sledi nije tipičan horor o manijacima koji se naslađuju tuđim bolom. Četvorka, naime, u kolibu dolazi sa “višim ciljem”: oni od porodice zahtevaju da načine užasan izbor sa smrtonosnim ishodom. Zašto? Zato što je to jedini način da se zaustavi nadolazeća Apokalipsa. Tata Endru (Ben Oldridž – kome je ovo prva veće uloga i odskočna daska za dalji tok karijere) i tata Erik (divni Džonatan Grof) isprva ne veruju napadačima i smatraju da su ludi, ali kako vreme odmiče – sve je više dokaza da nešto ozbiljno nije u redu sa svetom u kome žive. Šta je istina a šta obmana? Da li budućnost čovečanstva zaista zavisi od njihove odluke, ili je sve to samo fantazija poremećenih umova?

Scenario za film Neko kuca na vrata kolibe, koji je Šjamalan napisao zajedno sa Stivom Dezmondom i Majklom Šermanom, zasnovan je na romanu Koliba na kraju sveta (The Cabin at the End of the World) za koji je Pol Tremble 2019. godine dobio prestižnu Nagradu “Brem Stoker” za najbolji horor roman. Tremble, poznat i po romanu “Glava puna duhova” koji je preveden na srpski (i za koju je takođe nagrađen “Stokerom”), čitaocima je ponudio jednu izuzetno mračnu priču. Šjamalan se ne usuđuje da mrak iz predloška verno pretoči u film, i kako priča odmiče sve je očiglednije da je, kao i slučaju prethodnog Šjamalonovog filma, došlo do “holivudizacije” – da su teme i ishodi ublaženi u nameri da se ponuđeno približi što široj gledalačkoj publici (čitaj: srednjačkom ukusu). U filmu “Stari”, zasnovanom na odličnoj grafičkoj noveli, to je rezultiralo debaklom, dok u “Kolibi” ipak funkcioniše. Istina, zaplet je sumanut (kako to kod Šjamalana obično i ume da bude), ali likovi su simpatični (posebno tata Erik i njegova ćerka Ven – glumi je debitantkinje Kristen Kui) i možemo da saosećamo sa njima, što filmu daje potrebnu snagu kako bi tokom 100 minuta trajanja držao pažnju. Da li su stranci fanatici koji svesno i ili nesvesno manipulišu naše junake? U romanu je odgovor na to pitanje mnogo, mnogo više ambivalentan. Šjamalan ne želi da previše eksperimentiše i publici servira odgovor. Iskreno, malo više mraka i malo više tajnovitosti bi dobro došlo, ali hajde… Film možemo posmatrati kao varijaciju na roman, na dve priče koje imaju isto polazište – ali se u trećem činu bitno razlikuju.

Strance predvodi stameni Lenard, u tumačenju akcione zvezde Dejva Batiste, ovde znatno drugačijeg u odnosu na filmove u kojim smo ga do sada gledali (Čuvari galaksije, Dina), dok je u podeli i riđokosi Rupert Grint, poznat po serijalu filmova o Hariju Poteru i seriji “Sluga” koja je takođe nastala u Šjamalanovoj produkciji, te nova lica Niki Amuka-Bird i Ebi Kvin. “Koliba” je film od svega sedam likova, veoma kameran, i dobro se “kotrlja” sve do samog kraja. Posebno je zanimljiv gej ugao zahavljujući kome je postavka dovoljno zavarirana da bi postala zanimljiva i sveža. Opet, ostaje žal što Šjamalan ipak nije ostao verniji predlošku – izmena raspleta je dovela do određenih pomeranja unutar priče koja nemaju puno smisla i koja ionako prilično sumanutu postavku čine još sumanutijom. Iako po kvalitetu daleko od Šjamalanovih klasika Šesto čulo i Nesalomiv, pa i od veoma dobrog Podeljenog, film Neko kuca na vrata kolibe svakako spada u gornji dom opusa ovog prolifičnog autora. Njegova nova režija zahteva malo dobrovoljne suspenzije neverice, ali svakako nije kolosalna budalaština kakve je umeo da snima (Gospa iz vode, Poslednji vladar vetrova, Nakon Zemlje, Pretnja, Stari….). Imajući to u vidu, možemo biti zadovoljni.

Iz istog broja

Striming: Beli šum (White Noise)

Od straha do razigranog konzumerizma

Zoran Janković

Pozorište

Bez teze, ali ne bez veze

Marina Milivojević Mađarev

Intervju: Srđan Šaper

Od odbrane do poslednjih dana

Dragan Ambrozić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu