Konsenzusi o najboljim muzičkim albumima ili filmovima nisu gotovo nikada baš trajna roba. Iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, publika, jednako kao i profesionalci u medijima, neumitno i nesvjesno proživljavaju emocionalne inventure svojih uskladištenih muzičkih sjećanja i nakon svake takve inventure dolazi do revidiranja starog intimnog poretka u našim glavama i srcima.

Ovakve su inventure dapače same po sebi uzbudljive – nakon silnih godina, iz nekog prašnjavog kutka na pretrpanom tavanu naše moždane kore, gdje vegetiraju naši vlastiti biološki otisci svih onih bezbroj pjesama koje smo ikada čuli, najednom ponovo iskoči pjesma koju nismo čuli čitavu malu vječnost, pa samo odnekuda prostruji božanska toplina i sami sebi kažemo: gospode, pa ovo zvuči još puno bolje nego kada sam to čuo prvi puta prije 40 godina. Jasno, bude i sasvim suprotnih iznenađenja, pa se češkamo po glavi u silnom čudu ne bismo li otkrili zašto smo nekada davno voljeli ovu pjesmu koja sada zvuči tako nepodnošljivo šuplje, pretenciozno ili patetično.

Koliko god konsenzusi bili po definiciji kvarljiva roba, ima neki manji broj iznimaka, koji se s vremenom pokažu kao trajniji i robustniji od egipatskih piramida. U svjetskim gabaritima, najsjajnija takva iznimka su svakako Beatlesi.

Kod nas – kako se to definira među ljudima iz ovih krajeva koji se slučajno sretnu na nekom aerodromu usred Amerike; znači kod nas koji smo živjeli u SFRJ – ovakav status iznimke ima samo nekoliko rock ‘n’ roll albuma iz doba novog vala/ talasa. A opet, među tim albumima samo jedan ima još iznimniji status.

Ploča Odbrana i poslednji dani VIS Idola traje kao neka supernova pop-kulture – eksplozija koja nikako da potroši svoje kozmičko gorivo i nema nikakve indikacije da bi intenzitet tog sjaja u doglednoj budućnosti mogao oscilirati ili oslabiti. Konsenzus o jedinstvenoj i neponovljivoj genijalnosti ovog albuma bljesnuo je već u prvim nedjeljama nakon što je izašao na tržište pod etiketom Jugotona, i takav traje do danas, kada na kalendaru vidimo da je prošlo punih i okruglih 40 godina od kako je supernova Idola bljesnula iznad pop horizonta jednog (danas to silom svojih vlastitih historijskih okolnosti vidimo i znamo jasnije nego tada) po svemu jedinstvenog i fascinantnog mjesta na granici Istoka i Zapada, na granici dvije najveće svjetske religije, i još s predivnim pogledom iz prvog reda na Željeznu zavjesu.

Osim kozmoloških metafora, zvuk ovog albuma instiktivno zaziva i arhitektonsku metaforu o duhu mjesta. Osim donekle Laibacha i danas arhitektice Konstrakte, teško je zamisliti još neko drugo muzičko ime s Balkana koje je tako božanstveno elegantno opjevalo naš GENIUS LOCI, kao što je to uspjelo Idolima te davne zime ‘81/82. godine u Studiju 6 Radio Beograda.

I dok po tastaturi ispisujem velikim slovima “duh mjesta” na mrtvom jeziku Rimskog carstva, dolazim u napast da, kao i bezbroj drugih prije mene, i sam počnem natenane mudrovati o tome šta je sve skriveno u dubljim slojevima Odbrane i poslednjih dana. I što nam je ta muzika imala poručiti tada, a što danas. I nije baš lako odoljeti i ne progutati takav mamac, jer se radi o pjesmama koje iz svakog ponovnog slušanja inspiriraju nesvjesne tokove emocija i misli. Ova je muzika, stoga, jedinstvena i po tome koliko je već sada golema hrpa svega onoga što je o njoj napisano u poslednjih 40 godina.

Srećom, ovoga puta bilo je više nego lako odoljeti sirenskom zovu ispisivanja dubokih misli jer je Siniša Škarica, tadašnji urednik Jugotona, ovih dana napisao možda najiskrenije i najprezicnije retke o Idolima i njihovom kreativnom epicentru utjelovljenom u pokojnom Vladi Divljanu.

Tako se, eto, sretno poklopilo da se desi dvostruki povod za razgovor sa Sinišom. Prije 40 godina je bio urednik Jugotona koji je, usred eko sistema samoupravnog socijalizma i u nemogućoj misiji, uspio da osigura grupi potpunu kreativnu kontrolu u izdavanju ploče o kojoj govorimo. Citirajući u naslovu baladu Nebeska tema, ovih dana je na svojoj Facebook tribini objavio tekst “Ja i moji Idoli”. Taj post bi u nekoj paralelnoj stvarnosti mogao biti epitaf na Vladinom grobu, koji bi izmamio osmjehe kako nama živima, tako i onima koji tamo gore uživo slušaju kako “nebesa pevaju o slavi”.

VLATKO FRAS: Siniša, uz veliki užitak sam pročitao tvoju Facebook objavu. Najviše me dirnulo to koliko su ti sjećanja i dalje svježa. Jasno je da se uvijek isprepliće privatno i profesionalno, ali ovoga puta sve to stavljaš i u globalni kontekst.

SINIŠA ŠKARICA: Prije svega, lijepo je što te je to dirnulo, taj tekst je o Idolima, zapravo o Vladi Divljanu. U njemu se de facto zrcali i moj odnos prema Odbrani. I vidio si, ne spadam u one koji uzdižu Odbranu do samog vrha jugoslavenske rock produkcije. Barem deset albuma vidim iznad te ploče: ako mogu biti sebičan, i njihov Mini LP. Naravno, tom albumu je hendikep nedostatak minutaže i još nekoliko pjesama da bi ušao u konkurenciju za “najbolju LP ploču svih vremena”

Koliko se sjećam, ni kritika u ono vrijeme nije bila unisona po pitanju dometa Odbrane, a tržišni pad je bio evidentan. Recimo, beogradski “Rock” u tradicionalnoj anketi glazbenih kritičara i novinara kao uvjerljivog šampiona za “rock album 82” izglasao je Azrine Filigranske pločnike.

Istina, Odbrana je zauzela drugo mjesto, ali s velikim zaostatkom od 40 bodova. Ako se sjećaš, svatko od 29 anketiranih – od Pece Popovića do Darka Glavana – birao je pet favorita, a rang lista se krojila tako da je svako prvo mjesto donosilo pet bodova, drugo četiri itd. Dakle, Filigranski su dobili 90 bodova, Odbrana 50. Peta je bila Zana i Dodirni mi kolena sa 20, s tim da je šesti bio Azrin Ravno do dna sa 17, što znači da su Johnny i Azra uživali u nadmoćnoj popularnosti.

No, ono što je zanimljivije jest da među njih 29 anketiranih čak 16 nisu vidjeli Odbranu među prvih pet! Za onih 13 je, međutim, bila na prvoj ili drugoj poziciji, što je albumu donijelo mjesto vicešampiona.

Šta bi mogao biti zaključak takvog epiloga?

To da se Odbrana doživljavala u ekstremima.

Ako se vratimo u prošlost i 1982. godinu, možeš li za početak kazati sjećaš li se kada si prvi puta čuo materijal sa Odbrane?

Mislim da sam Idole tada, krajem ‘81, na snimanju u “Šestici” posjetio dva puta. Tu u studiju sam shvatio da se muče s nečim prilično drukčijim od onog što su snimili za Mini LP, koji im je nakon Paket aranžmana donio svejugoslavensku popularnost. Rekao bih, prije svega zagrebačku, hrvatsku, koja se onda – ne zaboravimo, zahvaljujući i suradnji s Filmom – bivšom državom širila u koncentričnim krugovima.

Jesi li imao ikakvih sumnji oko komercijalne strane tako radikalnog zvuka?

Nisam! Odmah, još za vrijeme snimanja, sve mi je bilo jasno. Znao sam da Odbrana ni blizu neće doživjeti ranije dosegnuti komercijalni uspjeh.

Da li ti je fascinantno s kojom lakoćom i inteligencijom je Divljan svoju prirodu iskonskog singer–songwritera ugradio u ekstremno konceptualni album?

Vlada se nadahnjivao glazbom, dobrom glazbom. Znamo za njegove toliko različite rane izvore inspiracije: Dubrovački trubaduri, Zvonko Bogdan, Black Sabbath… Dalje, Zdenko Kolar i on jedini su bili i ostali aktivni muzičari te grupe. Divljan se uklopio u Odbranu jer su to ipak bili Idoli, ona njihova težnja za drukčijim, važnim, koja se, rekli smo, čuje otpočetka. U startu su dizajnirani kao bend različitosti, bend campa. To je bilo poigravanje kičem, koketiranje sa ridikuloznim, čineći album istodobno smiješnim i privlačnim. Idoli su inteligentna ekipa i sebi su tražili mjesto tamo gdje bi njihova muzička vještina najmanje patila. Vlada je bio dio tima: najvažniji, ali ipak dio.

Zapravo, hoću reći da povodom te dimenzije Odbrana djeluje kao imaginarna ploča Kraftwerka snimljena sa Cohenom, ili kao mjesto križanja Laibacha i Arsena Dedića…

Da su se kojim slučajem Arsen i Laibach našli skupa, uvjeren sam da bi funkcionirali. A isto tako znam i da bi Arsen dominirao.

A pada li ti na pamet bilo koje drugo muzičko ime koje je s takvom lakoćom stvaralo muziku u dva tako potpuno oprečna svemira?

Zar Dylan nije postao Dylan spajajući oprečne svemire? Zar se ista stvar ne bi mogli reći i za uspon Davida Bowieja? Uostalom, sam rock ‘n’ roll je porođen kao neka vrst kopileta countryja, bluesa i europskog glazbenog naslijeđa. Elvis je svoje kraljevstvo izgradio na suprostavljenim svemirima.

Mada znam sve tekstove napamet, ni danas ih ne shvaćam do kraja, kao što nijedan rječnik nema odgovora što zapravo Ramones misle sa Gabba Gabba Hey. Kako si ih ti onda doživio?

Da, tekstovi su zagonetni, ali meni se prvi dojam nekog vokalnog djela uvijek ticao doživljaja kroz glazbu, kroz melodiju i harme, kroz glas, ritam ili rif, a ne kroz tekst. Od Samo jednom se ljubi do Like A Rolling Stone…

To je lako objasniti. Kad smo kao klinci od devet-deset godina slušali prve ploče Louisa Armstronga, Elle Fitzgerald, Doris Day ili Sinatre, nismo razumijeli tekst. Isto je bilo ubrzo potom i s Elvisom, Little Richardom, Cliffom Richardom, pa Johnny Hallydayom ili Celentanom i Peterom Krausom – engleski, francuski, talijanski, njemački, nisu nas zanimali, nismo ih razumjeli. Ali smo bili fascinirani s A wop bop a loo bop a lop bam boom, tutti frutti, Good Golly Miss Molly, Ready Teddy, Long Tall Sally… to nam je bilo dovoljno. To su bile šifre naše glazbe.

Dakle, tekstovi nisu bili važni?

Jednom sam o tome pričao sa gitarističkom legendom Vedranom Božićem i zaključili smo isto: ne, tekstovi nam nisu bili važni. I tako smo naučili slušati glazbu. Naravno, poslije, posebno na domaćem terenu, otkrivali smo tekstove. Bez dobrih tekstova nema dobre pop glazbe, ali u mom dešifriranju dobre glazbe ostala je navika prvog dojma kroz muziku.

Nemoguće je spekulirati o tome koliki je čiji osobni autorski doprinos na Odbrani… Jasno je da bi Srđanu Šaperu i Nebojši Krstiću tada bilo nemoguće naći bilo kakvu zamjenu Vladinog kalibra za njihove eventualne konceptualne projekte. S druge strane, očito je da je i Divljan volio suradnje izvan njegove singer–songwriter domene. Koji je tvoj dojam?

Snaga i slabost Odbrane ogledaju se u Vladinoj ulozi. Idoli su se u pripremama i snimanju te ploče dešperatno trudili stvoriti opet nešto novo. Napraviti korak dalje, odmak od njihova malog remek-djela, campovskog Mini albuma. Kao što rekoh, par mjeseci su se mučili u studijima Radio Beograda, snimali, brisali, snimali. Tu se svašta čuje.

Velika želja i velika nesigurnost pretvorili su se u eksperimentiranje sa gostima, sa zvukovima, prljavim akordima i disonantnim efektima.

Nadrealistični stihovi, za koje kažeš da ih ni danas ne shvaćaš, ostavljali su prostor za različita tumačenja, spekulacije o transrodnom i androginom – o čemu se i danas govori – pa o religioznom aspektu, onda o pravoslavlju – što je danas aktualno – o ćirilici (i to, naravno), o Rusiji, o Titu, o Isusu, priča o Borislavu Pekiću, suspektnom intelektualcu i njegovom romanu čiji su naslov preuzeli, tada se činio tek profetskim, danas i zloslutnim.

Sve to je učinilo da ta “teška” ploča izgubi tržišnu utrku s njihovom prethodnom pitkom, dopadljivom, humornom i romantičnom, istodobno pretvarajući se u kultni album, u pravom smislu te riječi.

Izgleda mi je da je to više bilo motivirano Vladinim karakterom osobe koja doista voli ljude, nego čisto karijernim razlozima.

Po pitanju Divljanove uloge na Odbrani, odgovorit ću protupitanjem: što bi bilo da su čisto njegove pjesme Poslednji dani, Nebeska tema, Rusija, Jedina, Hajde sanjaj me, sanjaj, Gde si sad cica–maco bile sastavni dio one ranije ploče – Mini albuma!? Koja od njih dvije bi se danas natjecala za naslov Yu-rock albuma svih vremena?

Inače, za Gde si sad cica–maco je Srđan, moguće glavni ideolog albuma, rekao da su, kad bi osjetili da su otišli negde predaleko, ubacivali pjesme poput nje, koja je tako bila kao “karta Lude u tarotu”.

Jasno je da je Odbrana poletjela toliko visoko rano da je bilo nemoguće zamisliti kako bi zvučao sljedeći album. Možeš li se sjetiti bilo koga drugoga na svjetskoj sceni da ga je zadesilo ovakvo tragično prokletsvo “preranog” remek–djela? Oni koji mi padaju na pamet nisu imali ratove poput nas.

Ne treba ići tako daleko. Lišće prekriva Lisabon Električnog orgazma je zaboravljeno remek-djelo. Na spomenutoj rang-listi podijelilo je 10. i 11. mjesto s Balaševićevim Pubom. No, ono je imalo nesreću što su njegovi kreatori Gile i bend nastavili uspješan život mainstream rock atrakcije i 40 godina poslije njegova objavljivanja, pa su u tako dugoj karijeri široj publici prihvatljiviji Distorzija ili Kako bubanj kaže ostavili snažniji trag. Njegovo prokletstvo se sastoji u tomu što je to ostao njihov najmanje zapažen album, gotovo potpuno zaboravljen.

Inače, ne vjerujem da je rat imao ikakve veze s tim da Idoli nisu ponovili takvu ploču. Možda onaj “rat među njima”, koji je počeo tinjati nakon što nisu ponovili uspjeh ranih radova bio bitniji.

Jesu li, znači, Idoli nastojali popraviti situaciju na tržišnom planu?

Jesu, pa je Čokolada zaista postigla velik komercijalan uspjeh. Ali konstrukcije i Odbrane i Čokolade u odnosu na spontanost ranih radova bile su fatalne za život benda. Čokolada je bila njihov epitaf, jer Šest dana juna, posljednje što je potpisano imenom Idola, zapravo je Vladina ploča.

Pomenuli smo Arsena. Ako se gleda sve ono što je radio nakon Idola, jasno je koliko je po svom senzibilitetu Vlada bio blizak njemu. Ili, npr, Leonardu Cohenu, Morrisseyu… Razgovarao sam s nekim muzičarima s kojima je surađivao i njima je jedna od prvih asocijacija na njega bio Arsen Dedić. Obojicu si poznavao, pa me svakako zanima tvoj uvid u te paralele?

O tomu smo Mladen Matičević, redatelj Nebeske teme, filmske posvete Vladi Divljanu, dosta razgovarali kao poštovaoci lika i djela obojice. Kako Arsena kao oca singer-songwriterskog iliti kantautorskog ceha, tako i Vlade, kao nekog komu prerani odlazak nije dopustio da tu ulogu realizira do kraja.

On je ispred Idola bio osoba A u razgovorima i dogovorima oko njihova diskografskog statusa. U našim kontaktima doživljavao sam ga kao čvrstog, odlučnog u potrebi da se izbori za bolje uvjete rada i preciznu provedbu istih. Težio je savršenstvu izvedbe i tonskog zapisa, pa je i to razlog što se snimanje Odbrane oteglo. Arsen je bio isti, često tvrd i nepopustljiv.

Istodobno su obojica, kao što sugeriraš, bili iznimno duhoviti i topli ljudi, spremni prihvatiti savjet i uzvratiti zahvalom.

Gledajući današnjicu, da li bi se moglo reći da je Konstrakta mogla nastati samo na istim ulicama kojima su hodali Idoli?

Lijepo si to rekao! Kod Konstrakte se čuje “art dimenzija”, “pamet” koju su Idoli furali od Paket aranžmana preko Mini albuma do naročito Odbrane. Tu se naglašeno osjeća da se pjesma stvarala na rifu, na ritmu ili tekstualnoj ideji. Da su je konstruirali. U tom načinu nema puno prostora za bogate harmonije i melodične kantilene. Većina velikih pop skladatelja ima melodiju koju harmonizira i onda joj dodaje stihove. Sjetite se McCartneya i Yesterday.

Ako bismo se bavili poređenjem sa Beatlesima i darom za pomaknutu melodijsku liniju, neočekivane harmonije ili diskretnu ritmičku doskočicu, na pamet mi padaju Draga ili Moj grad?

I tada u razgovoru s Matičevićem, uspoređivao sam ga sa skladateljskim talentom jednog Beatlea. Ne samo Paula, već i Johna, koji je svoj nedostatak formalnog muzičkog obrazovanja nadoknađivao neočekivanim rješenjima. Vlada u svakom slučaju spada među one što kreću od glazbe. Rekao bih da je poput mene, i tu smo se našli, kako je to jednom Nick Cohn rekao za sebe, bio “sucker for a fine pop tune”. U tom smislu, iako nismo o tome raspravljali, mislim da bi mu Brian Wilson bio miliji nego Frank Zappa.