Kultura

TV manijak

Ima li televizije nakon smrti?

Realiti programi su protekle nedelje drastično pomerili granice žanra – baveći se umiranjem velike realiti zvezde Džejd Gudi. Ona je 22. marta umrla od raka u 27. godini nakon što je za milionske sume dozvolila da njene poslednje dane neprekidno snimaju tv-kamere. Tokom poslednje faze bolesti ona se krstila, venčala pred kamerama, oprostila se sa svoja dva sina i konačno – otišla sa ovog sveta. Džejd Gudi potiče iz siromašne porodice, sa problematičnim ocem i sopstvenom istorijom skandal-majstora. Pažnju je privukla 2002. godine kao ukućanka "Velikog brata" kada je vređala Indijku Šilpu Šeti (bolivudsku filmsku zvezdu). Takođe, proslavila se izjavama poput: "Rio de Žaneiro, jel to osoba?" Posle ogromnog odijuma u javnosti, koji je pokrenuo temu rasizma u Britaniji, ponovo je došla u žižu pažnje kada je učestvovala u indijskoj verziji "Velikog brata" koja se zove "Big Boss". Ironija sudbine desila se kada je tokom realiti programa u Indiji saznala da boluje od neizlečive vrste cervikalnog kancera. Upravo tada Džejd Gudi je odlučila da obezbedi svojoj deci pristojnu budućnost dozvolivši da hemoterapiju, telesno propadanje, venčanje, krštenje, umiranje i sahranu snima televizija. Zaradila je ukupno oko četiri miliona dolara, stekla simpatije širom sveta, a podršku joj je davao čak i Majkl Džekson, veliki ljubitelj realiti programa. Džejd je ovoga puta u Britaniji pokrenula etičku raspravu o privatnosti čina umiranja – trenutka koji se u zapadnoj civilizaciji smatra vrhunskom intimnošću. Međutim, poslovično rezervisani Britanci su veoma brzo otkrili da se broj žena koje su odlučile da izvrše preventivne preglede zbog kancera uvećao nekoliko puta. Direktan prenos umiranja od raka probudio je svest kod gledalaca, nešto poput realističnih reklama za vezivanje pojasa u automobilu ili vožnje u pijanom stanju. Strašne slike bude sažaljenje i simpatije, ali imaju i edukativni efekat.

Sličan primer je zabeležen u Brazilu, gde još od kraja šezdesetih godina tv-produkcija sapunskih serija Globo edukuje gledateljke putem telenovela. U obimnom istraživanju utvrđeno je da su žene u Brazilu tokom 20 godina doživele emancipaciju imitirajući (svesno ili nesvesno) glavne junakinje telenovela. Protagonistkinje su u odnosu na prosečne žene imale manje dece (dvoje umesto šestoro), češće su se razvodile, koristile kontracepciju i što je najdramtičnije – menjale su partnere! Prikazujući savremene Brazilke u Rio de Žaneiru (evo, ponovo se prisetismo Džejd Gudi) Globo je pokušao da gledateljkama pokaže kako je dobro imati karijeru, kako je u redu da napustiš muža koji te bije, ili da sama izabereš s kim ćeš živeti. Autori u Brazilu veruju da su pomogli ženama da se osećaju sposobnim da promene stvari i da smanje porodično nasilje kao jednu od posledica mačo stava brazilskih muškaraca.

Treći primer pozitivnog uticaja tv-serije na društvo moglo bi biti popularna saga "Selo gori o baba se češlja". Radoš Bajić je u ovom ciklusu pokušao da oslika aktuelno stanje srpskog sela, ponekad romantično, ponekad idealistički, ali je uz glavni tok radnje (avanture mačo Radašina) posebno zanimljivo prikazan lik Radojke, njegove žene. U odličnoj izvedbi Ljiljane Stjepanović, dobili smo ženu koja trpi i uglavnom ima ulogu večite žrtve. Ovo bi manje-više bio stereotip iz domaćih serija, da se u par poslednjih epizoda nije desio dramatičan preokret. Naime, Radojka je obolela od raka dojke, dojka joj je amputirana, a zblanuti Radašin je izgubio tlo pod nogama. Odlazak u bolnicu, razgovori supružnika i lekara – sve su to arhetipske scene kada u Srbiji (što je najveća tragedija) život dobija smisao. Da ne dužim priču, serija se po meni mirne duše može nazvati "Kako smo lečili babu", i siguran sam, imaće edukativan efekat na naše gledateljke. Najveći problem svih akcija za prevenciju raka dojke u Srbiji upravo je bio kako dopreti do starijih žena, van velikih medicinskih centara, koje ne razumeju najbolje stručne medicinske termine i proceduru pregleda. Ukoliko se kod nas ponovi ono što se desilo u Brazilu.

Iz istog broja

Knjige – Torsten Veblen – Teorija dokoličarske klase

Moja privatna dokolica

Dušan Pavlović

Vodič kroz VI Beogradski festival igre – Predlog za gledanje

Misao pokreta

Ivana Milanović Hrašovec

Pozorište

Težina satire

Ivan Medenica

Savremeni ples

U formi brejkdensa

Ivana Milanović Hrašovec

Knjige

Apa(r)trid iz bačke prerije

Teofil Pančić

Pola veka od smrti Rejmonda Čendlera (1888–1959)

Crno je moja omiljena boja

Muharem Bazdulj

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu