Kultura

Intervju: Srđan Dragojević, reditelj

foto: saša letić

Imam još fore da napredujem

“Počeo sam da studiram režiju dok sam još bio apsolvent psihologije. Nije mi bilo jednostavno te godine, da završavam psihologiju i studiram FDU istovremeno. Voleo sam psihologiju, i profesor, možda najtežeg predmeta, Opšte psihologije II, Slavoljub Radonjić, očekivao je da ću ostati na fakultetu kao asistent. Kada sam mu saopštio da sam se opredelio za film, veoma sam ga razočarao. ‘Dragojeviću, ode ti u cirkuzante’, tako je formulisao moju odluku”

Reditelj Srđan Dragojević (r. 1963), spada u retke filmske stvaraoce koji su nadišli svojim radom umetnost kojom se bave. Praktično, svaki film što ga on potpiše, doživi širu raspravu, jer pokreće ili bar pokušava da pokrene neka važna društvena pitanja od suštinskog značaja, o kojima je, po pravilu, malo ko na našoj kulturnoj i političkoj sceni uopšte spreman da govori. U tom smislu, njegova karijera na neki način jeste karijera aktivističkog umetnika, odnosno, ne može se razumeti bez te angažovane oštrice koju često prati razorna duhovitost. I to je ono što svi vole kada je o Dragojevićevim ostvarenjima reč.

Takav je slučaj i sa aktuelnim filmom “Nebesa”, koji je nedavno dobio nagradu za najbolji scenario na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji, inače mirnom mestu idealnom za kontemplaciju o tokovima stvaralaštva. Sastavljen na osnovu predloška utemeljenog u pričama francuskog književnika Marsela Emea (Marcel Aymé), čijim se klasikom smatra “Čovek koji je mogao da prolazi kroz zidove” (Le Passemuraille), ovaj Dragojevićev projekat otvara nam njegovu moralističku stranu više nego ikad. I to, bez ikakve sumnje, u pravom trenutku, budući da je u ovom filmu definitivno reč o stvarnom razlikovanju dobra od zla, kao i njihovoj relativizaciji – danas svakako najurgentnijem pitanju na javnoj sceni, ne samo kod nas. A odgovora niotkuda.

Treba reći da se Srđan Dragojević oduvek, u svojim scenarijima i režiji, otvoreno hvatao u koštac s demonima, a da rokenrol aura njegovih dela ni za trenutak nije bila upitna – uvek negde na putu između fantazije Filipa K. Dika i inteligentne distorzije panka – o čemu svedoče njegovi stari i novi radovi. Pravi trenutak da se rekapitulira naša stvarnost kroz umetničku prizmu jednog umetnika u punoj zrelosti.

VREME: Nedavno si dobio prvu nagradu za scenario filmaNebesana Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji. To nije prvi put da dobijaš nagradu na ovom mestu. Imaš očiglednu potvrdu vrednosti svog rada od kolegarediteljskog, ali evo i scenarističkog. Koliko ti je ta vrsta prihvaćenosti važna i inspirativna?

SRĐAN DRAGOJEVIĆ: Da, dobijao sam već ovu nagradu i prethodnih godina, valjda za “Rane” i “Paradu”. Uz “Nebesa”, možda su to i moji najbolji scenariji. Svaki od njih na svoj način. Ono što im je zajedničko jeste da su društveno angažovani i da balansiraju između komičnog i tragičnog. Takav ton nije lako postići. Često se trudim da to ostvarim, nekada sa više, nekada sa manje uspeha. Pošto sebe smatram piscem koliko i rediteljem, naravno da mi je ovo priznanje drago. Uostalom, mnogo češće i na međunarodnim festivalima dobijam nagradu za scenario ili nagradu publike, nego za režiju. Konačno, moja jedina Zlatna Arena u Puli, za sada, nagrada je za scenario. Što se režije tiče, imam još fore da napredujem. Verujem da će se u mom devetom i desetom filmu uočiti napredak na tom polju.

S obzirom na to da si se najpre oprobao u književnosti, tačnije poeziji, šta misliš, da li je za tebe pisanje scenarija nekako bazičnije kao filmsko iskustvo od same režije? Do koje mere scenario diktira oblik filma, i obratno?

Da, ali oprobao sam se i u dečjoj književnosti! Tri knjige za decu koje sam objavio dosta su popularne, ne samo ovde, već u čitavom regionu. I da nisam upisao režiju i postao reditelj, nije isključeno da bih, postepeno, ušao i u profesiju filmskog i TV pisanja. Uostalom, i pre početka studiranja režije, pisao sam scenarije za reklame i radio u čuvenom “E-PE-PE-u” u Hilandarskoj, u vreme kada privatnih agencija nije ni bilo. Pričam o prvoj polovini osamdesetih. Sa druge strane, režiju sam upisao slučajno, zapravo, reč je bila o opkladi sa drugarima, nadobudnim studentima FDU, koji su mene, običnog filmofila, smatrali “amaterom”. Otišao sam na prijemni i primili su me kao prvog na listi. Bilo mi je žao da sve ostane samo na tom dokazivanju, da mogu. Počeo sam da studiram režiju dok sam još bio apsolvent psihologije. Nije mi bilo jednostavno te godine, da završavam psihologiju i studiram FDU istovremeno. Voleo sam psihologiju i profesor, možda najtežeg predmeta, “Opšte psihologije II”, Slavoljub Radonjić, očekivao je da ću ostati na fakultetu kao asistent. Kada sam mu saopštio da sam se opredelio za film, veoma sam ga razočarao. “Dragojeviću, ode ti u cirkuzante”, tako je formulisao moju odluku.

Koji je poseban značajNebesaza tebe? Taj scenario maltene može da stoji kao posebno spisateljsko delozato je i dobio nagraduali mnogi kažu da je iz njega nastao neverovatno ozbiljan film, što nisu očekivali od tebekao da prethodni filmovi nisu bili takođepotpuno ozbiljni”. Odakle to podozrenje prema tebi, šta misliš?

Podozrenje je na mestu. Svestan sam toga i nemam ništa protiv. Znate, još na prvoj godini Akademije eksperimentisao sam sa žanrom. Prvi film, nemi, od pet minuta, bio je horor. Drugi, takođe nemi – jer, takav je bio proces učenja režije na Akademiji tada – bio je komedija. Sećam se da se publika, sastavljena od kolega, smejala tokom filma. Jedan profesor iz komisije je ustao i počeo ljutito da viče na studente: “Tišina, ovo je ispit!” Pomislio sam: “Gde sam ja ovo došao?” I tako, meni je to još od studija bilo očigledno: komedija je jedna vrsta “parije” i “nižeg” žanra. To postoji i danas, nažalost. Retko komedija dobija na fondovima, na Eurimagesu, recimo. Naravno, ne žalim se i ne mislim da je to neka nepravda. Teško je napraviti komediju i izbeći sve zamke trivijalnog i prostačke eksploatacije. Uostalom, smeh radi smeha manje me zanima. Volim kada je komično u službi satire i društvenog angažmana. No, istovremeno, uživam i u dobro napravljenim žanr filmovima. Sećam se da smo na Akademiji, na drugoj godini, imali priliku da izaberemo film koji bi se naručio iz Kinoteke, da ga pustimo profesoru i kolegama i potom analiziramo. Ja sam izabrao “Stravu u Ulici brestova” Vesa Krejvena. Profesor je bio sumnjičav, mislio je da se šegačim. Nisam, naravno. Smatram taj film remek-delom. Podjednako kao neke filmove Ištvana Saba, Petera Bača, Bergmana. Njih su naručivale ostale moje kolege, pa nije bilo loše skrenuti pažnju na to da je svet veliki, različit, da se dobra kinematografija može kriti i na mestima gde je sofisticirana publika ređe očekuje.

FilmNebesanastao je zahvaljujući pričama Marsela Emea. Šta te je fasciniralo u Emeovim motivima, u toj meri da si ih prepoznao kao deo svog pogleda na svet? Šta je u svemu tome toliko aktuelno pa se lako dalo presaditi u naše krajeve?

Iskreno, gotovo ništa. Makar na početku procesa adaptacije iz proze u scenario. Ta džepna knjiga, “Neobične priče”, u izdanju Svjetlosti iz Sarajeva s početka 60-ih, bila je jedna od omiljenih iz mog detinjstva. Piščeva maštovitost, zapleti i preokreti u pričama bili su mi prosto magični. Ali, kako je rad na pisanju tekao, malo je, osim bazičnih zapleta, ostalo. Marsel Eme živeo je i stvarao u potpuno drugačijim okolnostima, pretežno tokom tridesetih godina prošlog veka. Za razliku od mene, bio je desničar, konzervativac. U Francuskoj je danas dosta omražen, jer je podržavao francusku intervenciju u Alžiru. Većina njegovih priča je satirična, ali oštrica satire, katkad, gađa potpuno drugačije “mete” od onih koje mene zanimaju. Recimo, priča “Dobra slika”, o hranljivoj umetnosti, zapravo ismeva namere francuskih pisaca sa levice da budu angažovani i svoju umetnost stavljaju u službu širenja revolucionarnih ideja. Kod mene je to, može se reći, sasvim suprotno. U mojoj interpretaciji ovaj zaplet je u službi kritike “Kreativnih industrija” i komercijalizacije umetnosti, dakle protiv neoliberalnog
tretmana stvaralaštva i stvaralaca. U “Nebesima” je postojala još jedna, četvrta Emeova priča, koju nisam mogao da snimim jer su i ove tri već ozbiljno rastezale relativno umeren budžet filma. U njoj, državni službenici na vlasti, suočeni sa ogromnim dugom prema stranim poveriocima, odlučuju da kalendarska godina umesto 12 traje 24 meseca, kako bi plaćali Međunarodnom monetarnom fondu svake druge godine, umesto svake. Ovaj bizaran zakon proizvede još jedno čudo – svi akteri priče postaju dvostruko mlađi. Starijima je to ostvarenje snova, ali se zreli mladi ljudi vraćaju u razne “paklove” detinjstva i ponovo pod kontrolu starijih, kao i svojih roditelja. Velika je šteta što nisam mogao i nju da snimim, ali to je već film od tri sata. Ne znam koliko ljudi danas ima strpljenja za takav format, a da to nije serija.

foto: saša letić

Kako si izabrao godine 1993, 2001. i 2026. kao datirano vreme odigravanja tri priče uNebesima”? Na koji su sve način ove godine ključne za noviju srpsku istoriju?

Ma, ne baš, u stvari nisu. To je više neki moj “McGuffin”. Hajde de, 2001. mi je bila zanimljiva zbog 11. septembra. Ali, više na nivou neke lično-porodične anegdote. Naime, kada je prvi avion udario u toranj, jutro je bilo, nazvao me je telefonom moj otac i povikao: “Napokon, Rusi napadaju!” Dosta je ova anegdota danas aktuelna, zar ne?

Zašto je humor tako često obeležje tvojih filmova, šta je to što ti humor pruža kao umetnička strategija?

Nisam siguran. Možda je to zbog kompletnog mog svetonazora. Ni sebe, a niti svet oko sebe, nikada nisam doživljavao preterano ozbiljno. Mislim, život nije tako ozbiljna stvar, zar ne? Inače bi bio strašan. Evo, pogledajte “Nebesa”. Moja sestra, monahinja već 30 godina, nazvala je film “hrišćanskom komedijom”. I to je prilično tačno, a nije u pitanju nikakva blasfemija, već film koji pokušava da pronikne u mnoga, meni važna pitanja vere i verovanja. Uostalom, mnogo je svakodnevnih dokaza da Bog ima veoma sofisticiran smisao za humor.

Za koji svoj film misliš da bi mogao biti nazvan klasikom i zašto?

Ne znam. To zavisi i od Kinoteke. Kada digitalizuju neki moj film, dobiću nespornu potvrdu od uvažene institucije da on to jeste. Za sada, ništa. Pa, zato nemam baš mnogo razloga da elaboriram tu, pomalo “pretencioznu” temu i rizikujem da ne samo budem i sâm pretenciozan, već da i sebe i svoj rad doživljavam preozbiljno.

Da li je nivo srpske kinematografske svesti porastao u godinama relativnog mira, posle 2000. godine? Ima li novih reditelja i rediteljki pred kojima bi skinuo kapu zbog čisto filmskog dostignuća?

Kako da nema. Veoma mi se dopadaju radovi Maje Miloš, Mine Đukić, Milice Tomović, da prvo istaknem rediteljke, koje zaista daju jedan nov pečat i novo viđenje stvarnosti. Veoma cenim i Srdana Golubovića, Glavonjića, Ikića, Ležajića, Arsenijevića. Reditelji koji ulaze u srednje godine, kao Dušan Milić, Lungulov, Zečević, neprestano razvijaju svoj filmski izraz i vidno napreduju iz filma u film. Vaše pitanje je pomalo i neprijatno, uvek se desi da nekoga slučajno izostavim i posle mi bude krivo zbog toga. Ali, zaista se trudim da pogledam tih trideset-četrdeset filmova koji se naprave godišnje u regionu. To je i neka vrsta dužnosti, duga profesiji. Pogotovo sam impresioniran kad neko ima potpuno drugačiji pogled na svet, odnos prema dramskom i vizuelnom, u odnosu na mene. Mi koji već ulazimo u kategoriju veterana, najviše možemo da naučimo od mladih kolega.

Nedavno smo čitali interesantan komentar o stanju u kome se nalazi srpska filmska delatnost, po kome se ona u sve većoj meri ulaguje fondovimabez kojih se filmovi danas ne mogu snimitii zbog toga nije više dovoljno kritički raspoložena prema sredini u kojoj nastaje. Da li bi se složio sa tim zaključkom, da li i ti osećaš sličan pritisak?

Sve što mi liči na razne varijacije “teorija zavere”, oprostićete, odlučno preskačem. Toga baš danas imamo na pretek. Od ovakvih teza mnogo je značajnija sledeća činjenica: naši filmovi dobijaju najmanje novca u regionu. I, čak, do skora, nije ni to bio nerešiv problem, nužda nas je naterala da budemo snalažljiviji od kolega sa bogatijim filmskim fondovima. No, par godina unazad, svi regionalni fondovi na svojim konkursima za manjinske koprodukcije zahtevaju da filmovi koji konkurišu imaju 30-50 procenata sredstava dobijenih u matičnoj zemlji. Mi u Srbiji dobijamo 10-20 procenata celokupnog budžeta i više uopšte i ne možemo da konkurišemo na te regionalne fondove. Za razliku od producenata i reditelja iz Slovenije, Hrvatske, Makedonije, koji konkurišu ovde za koprodukcije, već dobivši 500-700 hiljada evra od svojih zemalja.

Kao što rekoh, nekada smo mogli da se snalazimo, tražimo sponzore, uključujemo televizije u projekat. Toga više nema. Mi smo, recimo, za “Paradu” sredstva dobili prvo u Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji, pa tek onda od Filmskog centra Srbije. Ali, to je davna prošlost. “Nebesa”, sa budžetom od skoro dva miliona evra, od našeg su fonda dobila 250 hiljada evra. Mojoj producentkinji Biljani Prvanović trebalo je tri i po godine da napravi finansijsku konstrukciju. Konkurisali smo na osam fondova u regionu i Evropi i dobili – njih sedam. Ali, stvari su se promenile, nepovoljno po naše autore i producente, i to je tužna realnost. Danas ne bismo mogli da konkurišemo kod ovih fondova, na kojima smo dobili za “Nebesa”.

Recimo, ja sam za svoj novi projekat prošle godine, nakon najmanje deset konkurisanja, a možda čak i više, napokon dobio – 185.000 evra. Devet procenata budžeta! Iz fondova gde smo nameravali da konkurišemo, jasno su nam stavili do znanja da sa tom sumom i ne vredi da apliciramo. Zato smo odlučili da taj novac vratimo Filmskom centru i zahvalimo se na poverenju. Čini mi se da je to jedini racionalan potez. Doduše, ima kod nas autora koji dobijaju i između 350 i 450 hiljada evra za svoje projekte, ali ja, očigledno, nisam u toj kategoriji. I, možda je i bolje i poštenije i efikasnije za sve da se ne zavaravamo. Ja jesam strpljiv čovek, ne očekujem da dobijem na konkursu iz prve, zadovoljan sam da to bude i iz desetog puta. Ali, nije baš ni fer da dobijem novac koji mi, umesto novog filma, omogućava samo dugogodišnju agoniju i razočaranje.

U kom smeru se, po tvom mišljenju, razvija filmska umetnost, s obzirom na digitalizaciju distribucije, koja sve više naginje gledanju posredstvom streaminga, kao i na sve oštriju podelu na blockbustere i art house filmove.

Svakako je svet u kome sam napravio prve filmske korake i ovaj sadašnji veoma različit. Svestan sam te činjenice i nije mi teško da se prilagođavam. Moji filmovi više nemaju toliko gledalaca u bioskopima kao ranije ali, recimo, “Nebesa” je kupio HBO, pa će publika koja nije gledala film u bioskopu, moći ovde i u zemljama EU da ga pogleda od novembra. Struktura publike se, pritom, u bioskopima nakon korone i pod uticajem platformi dramatično promenila. Publika je sve mlađa, mnogo više je zanima “čista zabava, neopterećena smislom”. Takođe, dosta moje publike više ne živi ovde. Recimo, “Nebesa” su tokom distribucije u Nemačkoj imala četiri puta više gledalaca nego ovde u Srbiji. Pratio sam film na jedanaest premijera u najvećim nemačkim gradovima i veoma je interesantna struktura publike. Pedeset procenata su Nemci, a polovina su obrazovani ljudi iz čitave bivše Jugoslavije, pretežno doktori, inženjeri i IT stručnjaci. Bilo mi je drago da vidim da je jedan dobar deo publike mojih filmova još uvek tu, samo je promenio boravište.

Radio si uglavnom po svojim scenarijima, koje svi znamo, ima ih verovatno još koje bi želeo da realizuješali, da li postoji neki tuđi scenario koji bi neizmerno želeo da pretvoriš u film?

Na aktuelnom konkursu Filmskog centra prijavio sam dva projekta, dosta skromnijeg budžeta od prethodnih. Jedan je po priči Rumene Bužarovske “Osmi mart” iz knjige “Nikuda ne idem”, a drugi po knjizi priča Lane Bastašić “Mliječni zubi”. To su moje adaptacije proze ove dve fantastične spisateljice. Inače, nisam naročito zainteresovan za tuđe scenarije. Nije to nikakvo potcenjivanje mojih kolega – ima fantastičnih scenarija – već je u pitanju jednostavno specifičnost mog pristupa filmu. Samo sam jednom u životu radio po tuđem scenariju i tim filmom sam najmanje zadovoljan. Iz raznih razloga, nisam izvršio potpunu dekonstrukciju tuđeg teksta i prilagodio ga sebi u celosti. Ali, ako mi je ovo već neophodno, verujem i da nije fer da možda kvarim tuđe delo. Što se tiče proze dve spisateljice po kojoj bih voleo da radim filmove, tu sam našao nešto svoje, neku podudarnost u pogledu na svet, pa nisam imao potrebu da nešto mnogo menjam. Da sam toliko talentovan pisac kao njih dve, verovatno bih voleo da pišem onako kako one to čine. Avaj, nisam.

Da li su tvoji filmovi do te mere ušli u narod da se obistinjuju? Evo, recimo, “Parada”. Kako gledaš na aktuelne događaje u vezi sa (ne)održavanjem Prajda? Šta bi ti učinio da si neka vlast?

Prilično se uzdržavam da odgovaram na pitanja koja se tiču političkih procesa što se odvijaju tu, neposredno pred našim očima. Obično kažem da svi ti odgovori zaista leže u ovim filmovima koje sam napravio, jer pokrivaju čitav dijapazon važnih tema. Na svaki Prajd izađem sa petoro dece, lepo prošetamo i lepo se provedemo. Što se “Parade” tiče, ona jeste dosta uticala na relaksiranje odnosa prema LGBT manjini u čitavoj regiji. Recimo, hrvatski ministar socijalnog staranja je toliko voleo moj film da je pitao huligane Torcide u Splitu da oni obezbeđuju splitski Prajd. Naravno, dobio je negativan odgovor, ali je sama ideja da se nekom film svidi toliko da pomisli kako on može postati realnost, lepa i dirljiva. Na Berlinskom festivalu, tokom razgovora sa publikom, ustao je gej mladić iz Sarajeva i ispričao publici da su ga roditelji prvi put posle pet godina zvali telefonom nakon što su gledali “Paradu” u Sarajevu i rekli mu da ga vole, bez obzira na sve. To su lepe priče, ali ne gajim više iluzije da film može da menja svet. Ti su dani prošli. Možemo da se trudimo, ali samo jedan dirigovan set postova na društvenim mrežama i stotine hiljada klikova mogu dramatično da promene bilo koju situaciju, stav, stvore predrasude, agresiju. Jednostavno, to su daleko jači mediji.

Da li postoji i kakva je veza između tvojih filmova i muzike? Da li te je muzika inspirisala za neke od njih?

O, kako da ne. Jako mi je važna muzika. Za svaki film preslušavam hiljade i hiljade pesama malih, često sasvim nepoznatih izvođača, tražeći inspiraciju, pravi zvuk, nešto što može da “leži” tonu filma. Ali, pošto sam par godina predavao Režiju zvuka na Akademiji, učio sam studente da muzika može biti “genijalan sluga”, ali i zaista “zao gospodar”. Previše muzike, vera da muzika može da “podigne” scenu i napravi čudo, često svedoči o “ukusu” reditelja, kao i sklonosti ka kiču.

Evo, projekat “Škartovi”, koji je izabran na konkursu za “eminentne reditelje”“, pa je Upravni odbor Filmskog centra, zbog kolekcije zaumnih razloga, isti poništio, treba da bude – mjuzikl. Uvek sam želeo da snimim jedan mjuzikl u karijeri. Pogotovo što je to kraj trilogije sa “Lepim selima” i “Ranama”, pa je taj izbor žanra, rekao bih, veoma dobar. Ali, možda će novi Upravni odbor Filmskog centra poništiti odluku ovog starog. Kome uopšte može da smeta mjuzikl?

Konačno, sve verovatno počinje od rokenrola. Koji je po tebi najvažnijidomaći”, a kojistranialbum, pesma ili bend nakon čijeg slušanja više nisi bio isti?

Prvo, strani. Dva su albuma u pitanju. Imao sam jedno 13 godina i u Prokuplju mi je baba dala pare da kupim ploču. Otišao sam u Robnu kuću “Beograd” i na polici je bila samo jedna ploča – Zapin dupli koncertni album. Mislim da sam ga slušao jedno 100 puta zaredom, da provalim na šta sam bacio novac. Posle pedesetog slušanja, odjednom sam počeo da shvatam da tu nečega ima, nečeg veoma važnog, da i rokenrol može da bude umetnost. A to je bilo vreme Bay City Rollers, Suzi Kvatro i tih “lakših nota”. Odjednom, Frenk Zapa.

Drugi je “Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols”, naravno. Ujak mi ga je doneo sa službenog puta u Nemačkoj, i od njega sam dobio – prosvetljenje.

Domaći? Hm. Prvi album Azre. Uslovno, to ne zvuči kao što je Azra zvučala uživo. Bio sam na ta dva koncerta, kada su prvi put bili u Beogradu, i ne sećam se kada sam se tako oduševio nekim domaćim bendom.

Iz istog broja

Knjige

Val i plam (2)

Božo Koprivica

Pozorište: Car Edip

Strahovi našeg sveta

Marina Milivojević Mađarev

Žan-Lik Godar (1930–2022)

Ledolomac na kraju puta

Zoran Janković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu