Kad su ono, prije deset ili dvanaest godina, hrvatske, srpske i crnogorske dnevne novine, nekako paralelno, otkrile mogućnost da dižu svoj tiraž prodajući uz novine, budzašto, i neku kultnu i klasičnu knjigu svjetske književnosti, udesilo se da u prvom krugu, a iz reklamnih razloga, prva knjiga ne bude prodavana ni budzašto nego da se, brate, dijeli džabe. Ako me sjećanje ne vara, i zagrebački "Jutarnji list", i podgoričke "Vijesti", i beogradske "Večernje novosti", za taj prvi naslov izabrale su istu knjigu – roman Umberta Eka Ime ruže. Druga su vremena bila, tiraži su i inače bili veći, a ovakve akcije tiraže su dizale u nebesa. Vrijedilo bi izračunati koliko Imena ruže se mota po kućnim bibliotekama u Južnih Slavena. Nema sumnje da se brojka mjeri u stotinama hiljada, a neki optimista možda ne bi prezao ni od spekulacije od blizu pola miliona primjeraka, jer je knjiga i prije novinskih akcija imala bestselerski status. U tom smislu, nije vjerovatno bez smisla ona cinična opaska o tome kako je Ime ruže knjiga koju više ljudi posjeduje, nego što ima onih koji su je pročitali. To, naravno, nije nešto što bi Eku smetalo. Kao jedan od najvećih svjetskih bibliofila, on je dobro znao da je besmisleno pitati bilo kog pravog knjigofila je li pročitao sve knjige koje ima. Oni koji na takvo pitanje mogu iskreno odgovoriti pozitivno ionako suštinski spadaju u sektu "ljudi jedne knjige".

LEPA KNJIŽEVNOST: Ime ruže, ne samo kao knjiga nego i kao film Žan Žak Anoa, za većinu ljudi koji imaju ikakvu, ma koliko maglovitu, recepciju Srednjeg vijeka je vjerovatno najvažniji izvor. Ipak, i mada je svoj roman prvenac objavio već u poodmaklim godinama, nakon decenija "mnogosmjerne znanstvene i publicističke produkcije, opširnog bavljenja filozofskim, estetskim, sociološkim, povijesnim, lingvističkim, književnokritičkim i književnoteorijskim temama" (kako se kaže u jednom već davnom eseju), Umberto Eko ni u romansijerskom kontekstu nije nipošto ostao one hit wonder. Niska njegovih romana nakon Imena ruže je impresivna: Fukoovo klatno, Ostrvo dana pređašnjeg, Baudolino, Tajanstveni plamen kraljice Loane, Praško groblje i naposljetku Nulti broj. Svi su Ekovi romani prevedeni i objavljeni u Srbiji, što za SFRJ, što u SRJ, što u SiCG, što, evo, u RS. Svi su imali brojne čitaoce i dobru recepciju. Nije ovo kontekst za opširniju analizu njegovog romanesknog opusa, ali valja primijetiti da Eko nipošto nije tek pisac istorijskih romana. Način na koji u Fukoovom klatnu i Nultom broju dočarava atmosferu izdavačkih kuća i novinskih redakcija savremene Italije uzoran je i sugestivan. Takođe, Eko je majstor (zlo)upotrebe "trivijalnih žanrova" – od krimića do bulevarskog romana. U Tajanstvenom plamenu kraljice Loane pak, svom najličnijem romanu, ispisao je veličanstvenu proznu poemu o sjećanju i zaboravu, o onome što nas čini baš nama samima, o odrastanju i identitetu, o knjigama i stripovima, generacijski roman o jednoj konkretnoj generaciji koji upravo zbog radikalne konkretnosti može da bude i univerzalan.

ERUDICIJA: U kontekstu popularne kulture i načina na koji je doživljavan među ljudima koji makar površno poznaju njegov lik i djelo, Umberto Eko je bio jedan od onih ljudi za koje se kolokvijalno može reći da sve znaju. Taj aspekat njegove ličnosti činio ga je, na izvjestan način, nekakvom postmodernom italijanskom verzijom Miroslava Krleže. I mada bi neko možda tu paralelu pokušao produbiti poređenjem njihovih statura, više smisla zasigurno ima u ukazivanju na razliku koja se tiče njihovog formalnog obrazovanja. Obojica su imali neusporedivu erudiciju, samo što je Eko ipak bio doktor nauka i univerzitetski profesor, dok je Krleža neka vrsta veličanstvenog autodidakta. Otud možda i razlika na koji se ta erudicija ispoljava u prozi. Erudiciju Eko često koristi i u humorne svrhe, kao okvir za kakvu komičku olakšicu, dok je demonstracija erudicije kod Krleže gotovo uvijek demonstracija načitanosti i znanja, demonstracija intelektualne sile. Užitak je stoga čitati Ekove knjige eseja, bilo da se radi o zbirkama fakultetskih predavanja ili famoznim istorijama ljepote i ružnoće. Filozofa Eka prepoznajemo u epohalnom Otvorenom djelu kao i ponešto "stručnijoj" knjizi Kant i kljunar. To su knjige iz kojih se uči, usvajajući istovremeno znanje i informacije kao i intelektualnu metodu.

ŽURNALISTIKA: Međutim, na kraju, ali ne i najmanje važno, kako se to kaže, Umberto Eko je bio i novinar, istinski novinar, kako ovih dana u svom nekrologu bilježi Inoslav Bešker, jer je pisao doslovno do posljednjeg dana. Ekovi čitaoci u Srbiji imali su privilegiju da u posljednje vrijeme mogu čitati njegove kolumne na stranicama "Nedeljnika". Bio je Umberto Eko svjetski slavan pisac, ali je možda posljednji put za života bio na naslovnici nekog nedjeljnog političkog magazina baš u Beogradu. Famozni nadnaslov Ekove redovne kolumne u rimskoj "Republici" vrhunska je dosjetka. La bustina di Minerva mnoge je zavaralo da pomisle kako Eko aludira na svoju mudrost preko imena rimske boginje mudrosti. Stvar ipak ima duplo dno. Minerva je i talijanski brend šibica, a Minervina kutijica odnosi se na površinu kutije šibica koja je uvijek ista, kao što je i površina svake kolumne ista. Eko zapravo cilja na treći dio famoznog Mandićevog poučka: jedna teza, dva primjera, tri kartice. Dijelovi s tezom i primjerima su zapravo manje važni. Može kolumna da ima više teza i pregršt primjera, ali kad se štampa u novinama mora da se uklopi u tačno određen prostor, kao sonet, kao haiku, to su (najčešće) te famozne tri kartice.

Eko je bio čovjek Gutenbergove galaksije i kao (ko)autor knjige Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga i kao novinar starog kova. On nije bio pasatista zaljubljen u prošlost, ali je njegov svijet pripadao nekoj drugoj epohi, epohi one legendarne kutije olovnih slova. Na samom kraju predgovora Imenu ruže, na kraju najefektnije varijacije na temu "izgubljenog rukopisa", tog najrasprostranjenijeg

postmodernistočkog autorskog "tika", stoji nezaboravna rečenica na latinskom jeziku: In omnibus requiem quaesivi, et nusquam inveni nisi in angulo cum libro. I sa gimnazijskim znanjem latinskog, prevod se dade ispravno naslutiti: "U svemu sam tražio mir, ali ga ne nađoh nigdje osim u kutu uz knjigu." Taj mir iz ovog citata, taj latinski requiem, nekako po definiciji priziva smrt. Ali Eko, naravno, ne misli na smrt. On misli na uživanje u čitanju, uživanje neodvojivo od života. Jedino ako se prisjetimo one Borhesove vizije raja kao velike biblioteke, onda nekako i citirani requiem može dvojako da odjekne. A opet niko slijepom bibliotekaru iz Buenos Ajresa nije ljepše iskazao počast od Eka. Onaj njegov Horhe iz Burgosa spaja u sebi cijeli niz borhesovskih fascinacija, a da se Eko spram velikog pisca zapravo istovremeno klanja u strahopoštovanju i drži figu u džepu. Zadržavamo tek gola imena, tako je svoju knjigu završio pisac sa zvučnim imenom, imenom koji je i bukvalno i simbolički odjekivalo.