U Galeriji SANU otvorena je sedamnaestog decembra izložba pod naslovom "Beograd Jovana Bijelića". Na njoj je izloženo četrdeset osam djela iz Bijelićevog opusa, reprezentativan presjek njegovih opsesivnih tema – prije svega motiva zavičajne mu Bosne, te grada Beograda u kojem je proveo najveći dio života. Autorka postavke Simona Čupić s razlogom potencira da se Bijelićevo stvaralaštvo ne može bez ostatka poistovjetiti sa "tim njegovim bosanskim pejzažom" koji je "prva asocijacija najvećeg broja poštovalaca umetnosti i ljubitelja slikarstva kada je on u pitanju". Bijelić je – podsjeća Čupićeva – bio osnivač umjetničkih grupa, scenograf Narodnog pozorišta, saradnik Micićevog "Zenita", intimus Radeta Drainca i Miloša Crnjanskog, koji ga je nazivao "najvećom pojavom međuratnog Beograda". Takođe, Bijelić je bio i slikar dinastičkih portreta Karađorđevićevih i ikonopisac za crkvu Aleksandra Nevskog, a njegova je ćerka Dubravka 1944. godine streljana u Banjičkom logoru. Ipak, cijela storija o Bijeliću je nepotpuna ako se ne vratimo na "Petrovačku cestu".

SLIKAR MUHAMED: Moram ovu priču da započnem lično. Prva vaspitno-obrazovna ustanova u koju sam bio upisan zvala se Obdanište "Braća Kulenović". Kao dijete od četiri ili pet godina ne razmišljaš baš previše o politici imenovanja ulica i ustanova. Ipak, sjećam se da smo još onomad znali da su braća po kojoj je naše obdanište dobilo ime jedan slikar i jedan pisac, obojica komunisti i borci za slobodu. Pisac se zvao Skender, a slikar Muhamed. Kako je vrijeme prolazilo, o Skenderu smo saznavali sve više. Njegove pripovijetke iz zbirke "Gromovo đule" bile su u čitankama za niže razrede osnovne škole, njegova "Stojanka majka Knežopoljka" redovno je čitana na svečanostima i recitalima, a za pretpubertetske klince je riječ "sisa" iz prvog stiha skoro nužno izazivala smijeh poništavajući mogućnost empatije. (Poslije se i u famoznoj "Audiciji" od toga pravila sprdnja; tu, međutim, nije bilo djetinjskih suštinski nevinih asocijacija pa se slutila neka niskost.) Čuli smo i da je Skender Kulenović umro koliko juče – 1978. godine. (Danas, kad razmišljam o tome, pada mi na pamet da se obdanište možda zvalo "Braća Kulenović" i u vrijeme kad je Skender, jedan od braće, još bio živ.)

O Muhamedu smo znali mnogo manje. Znali smo zapravo samo da je umro mlad, da je ubijen zapravo, da su ga ubili ustaše. Ubijen je u Kerestincu 1941. godine, zajedno sa saborcima čija imena su takođe komemorisale ulice i institucije: Otokarom Keršovanijem, Augustom Cesarecom, Zvonimirom Rihtmanom i inim. Za Skendera smo znali da je pisac i po knjigama na kućnim i bibliotečkim policama, a za Muhameda da je slikar samo po priči. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, počelo se pričati i pisati o dotad nepoznatoj poemi Skendera Kulenovića "Na pravi sam ti put, majko, izišo". U kontekstu formiranja kanona bosanskomuslimanske književnosti toj pjesmi je namijenjena uloga pandana "Stojanki majki Knežopoljki". Pisalo se otprilike ovako: Eto, cijela Jugoslavija zna za majku Stojanku, a niko ne zna za majku Hanifu. Pomenuta pjesma ovako počinje:

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred
svojim Allahom
Velikim i Milosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

Njena islamska ornamentika mene je vratila Muhamedu Kulenoviću. Kako je moguće, pitao sam se, da početkom dvadesetog vijeka, jedan begovski sin, pa još imenom Muhamed, iz porodice vjerničke i tradicionalne, porodice koja je slijedila vjersku dogmu čiji je dio i stroga zabrana slikanja – postane slikar? Kako se desilo da Muhamed Kulenović postane prvi bosanski musliman s titulom akademskog slikara? Tu se u priču upliće Jovan Bijelić.

SLIKAR JOVAN: Biografski podaci su jasni: Jovan Bijelić je rođen u zaseoku Revenik sela Kolunić, kod Bosanskog Petrovca, 19. juna 1886. godine. U Bosanskom Petrovcu je završio osnovnu školu, a potom odlazi u Sarajevo gdje pohađa nekoliko razreda gimnazije. Muhamed Kulenović je pak rođen 1895; bio je, dakle, devet godina mlađi od Bijelića, a rođen je u Bosanskom Petrovcu. Kao dvadesetogodišnjak, 1906. godine, Bijelić se u Sarajevu upisuje u privatnu slikarsku školu Čeha Karela Janevskog i tamo šegrtuje tri godine. Bijelića su roditelji poslali na školovanje sa željom da postane sveštenik i obnovi parohiju u zavičaju. On je, međutim, želio postati slikar. Godine 1909, zahvaljujući stipendiji koju mu dodjeljuje Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", Bijelić odlazi u Krakov studirati slikarstvo na tamošnjoj Akademiji. Muhamedu Kulenoviću je u to vrijeme četrnaest godina. (Skender pak još nije – kako se to kaže – ni u planu; rodiće se 2. septembra 1910.)

Bijelići su – kao i većina seljaka u tom kraju – još uvijek bili kmetovi begova Kulenovića. Kako je došlo do toga da krakovski student na raspustu u zavičaju prepozna slikarski talenat kod begovskog sina je priča za roman. Uostalom, u jednom romanu to već jest važan motiv. Prvi i jedini roman Skendera Kulenovića – Ponornica – neskriveno je autobiografski. Naratora je pisac zamislio kao starijeg od sebe da bi mogao iz prave perspektive ispričati priču o prelomnom vremenu. Taj narator iz Egipta gdje studira navraća u zavičaj gdje ga upozoravaju da mu je brat "nokat i meso s onim vašim kmetom Jovanom što slika slike koje je Bog zabranio, po svu noć lunjaju mahalama ko dvije stuhe, dok fenjeri ne izgore, galame nešto, svijet bude." Brat je u jednom trenutku pobjegao u Krakov na studije, a Jovan je za to bio "glavni krivac"; i Jovan, uostalom, studira u Krakovu.

Susret naratorov sa Jovanom u romanu je ovako opisan: "Počeh, možda više da prekinem ćutnju nego iz radoznalosti, da se raspitujem o bratu. Jovan kaže da brzo uči jezik, zabavlja se s jednom kolegicom, da je upravo strastveno marljiv i da su ga profesori odmah zapazili. Nastavi li tako, biće od njega slikar, jer rodila ga majka za to. Samo, da je nemiran zbog oca, misli da će ga se otac odreći, ili, ako dođe na ferije, da mu neće dati natrag. Sve je to, kaže, maloprije ocu ispričao, osim, naravno, ono o djevojci. Otac se razdragao, rekao da mu odmah piše neka se slobodno vrati. (…) Na moje usputno raspitivanje o Krakovu, Jovan se naširoko raspričao o akademiji, o svojim profesorima, o krakovskim starinama i ljepotama. Sja mu lice, bijelo i rumenkasto. U njegovoj ogromnoj figuri je dijete." Kad brat posluša očev savjet i dođe u posjetu u zavičaj pa ga otac zagrli, Jovan komentariše: "Bogami-beg, imaš koga i da grliš! Najbolji ti je u školi. A da znaš otkle ih sve nema iz carevine! Znao sam koga sam ukrao!"

SLIKAR JURICA: Taman negdje kad se ukradeni Muhamed odomaći u Krakovu, Jovan Bijelić prelazi u Pariz. Poslije je nakratko u Pragu, a u Krakov ponovo stiže 1916. radi ženidbe. (Susret s Muhamedom tih dana – to je za posebnu priču.) Nakon što završi Prvi svjetski rat, Jovan Bijelić dolazi u Beograd gdje će živjeti do smrti 1964. godine. Osim ćerke Dubravke, imaće i sina Severina, poznatog glumca. I Kulenović će se u Krakovu oženiti, Poljakinjom Karolinom. Još u Poljskoj Muhamed će postati komunista. Po povratku u Jugoslaviju živjeće u Travniku. Nije, dakle, čudno da je kad je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Travniku prvi put formirana partijska organizacija, upravo Muhamed Kulenović izabran za njenog sekretara. To što je petnaest godina mlađi brat Skender takođe pristupio komunistima, ima veze sa starijim bratom kao što je i njegovo razumijevanje slikarstva ostalo zauvijek vezano za odnos njegovog brata i Jovana Bijelića: "Osjećam se glupo i neprijatno, jer trebalo bi sad da dam nekakav svoj sud, a laik sam u slikarstvu (…) najviše sam naučio iz razgovora sa Jovanom i slušajući kako na slikama otkriva mom bratu u čemu je tajna."

Nije, međutim, Muhamed Kulenović jedini brat kojeg je Jovan Bijelić učio slikarstvu. U Beogradu je Bijelić vaspitao cijelu jednu slikarsku generaciju. Među njima je bio i Jurica Ribar, brat Ive Lole Ribara. Juricu su ubili četnici, Muhameda ustaše, a Bijelićevu ćerku Dubravku streljali su nacisti. Mislim na sve njih dok gledam Bijelićeva djela, dok gledam njegovu sliku "Vodopad u Jajcu", koja u mom sjećanju kao da sjedinjuje, preklapa i sve prilike kad sam taj vodopad u stvarnosti gledao svojim očima, kao i situacije u kojima sam gledao fotografije što sjećaju na Drugo zasjedanje AVNOJ-a na kojem je stvorena nova Jugoslavija oko koje – kao oreol oko glave svetitelja – lebde svi ovi životi. Na tim njegovim bosanskim pejzažima i predjelima zaista – kako kaže jedna fraza Skendera Kulenovića – ista svjetlost drukčije treperi. Na Bijelićevim platnima s bosanskim motivima dominiraju bijela i rumenkasta kao u citiranom Skenderovom opisu njegovog vlastitog mladićkog lica. I nije samo borhesovska mistifikacija kada se kaže da je svojim bosanskim krajolicima Bijelić portretirao i sebe samog. Onaj čuveni njegov autopoetički iskaz kaže uostalom: "Osjetio sam boje svoga kraja. Boje polja, neba, i oblake kako se vješaju o planine, gube i nestaju… Pejzažima iz Bosne zahvaljujem što sam našao sebe…"

Nije nekako slučajno da je Bosna na njegovim platnima Bosna iz sjećanja, iz pamćenja, skoro iz snova. Nije to reportersko-fotografski prikaz, nije to kao da ti model leži pred tobom i pred štafelajom. Bijelićeva Bosna je ona Bosna koja je cijelu Jugoslaviju osvojila gotovo onako kao što je Helada onomad, makar i osvojena, osvojila cijeli Rim. U pjesmi Edgara Alana Poa, žena po imenu Helena je neko ko u sebi združuje slavu Helade i veličanstvo Rima. U takvom kontekstu, Bosna je Helada, a Jugoslavija (i Beograd kao sinegdoha za Jugoslaviju) je Rim. U slikama Jovana Bijelića, kao u stihovima Edgara Alana Poa, to se dvoje sretno spaja.