Nele Karajlić je već decenijama prisutan u eks-YU javnosti: prvobitno je, u sarajevskom periodu, osamdesetih i devedesetih sa svojim saradnicima na projektima "Top lista nadrealista" i "Zabranjeno pušenje" sa mnogo humora, spontanosti ali i umetničke težine odražavao duh burnog i komplikovanog vremena, nastavio je u Beogradu sa albumom Ja nisam odavle i serijom Složna braća, a potom se otisnuo na svetsku turneju sa grupom "Emir Kusturica & No Smoking Orchestra". Sa scene se povukao zbog zdravstvenih razloga, ali je u prethodnih petnaestak godina snimio još jednu televizijsku emisiju satiričnog karaktera Nadrealna televizija i objavio knjige Fajront u Sarajevu i, prošle godine, Solunska 28 (nagrada "Momo Kapor"), obe u izdanju "Lagune".

Ovog petka, na beogradskom Tašmajdanu, Nele Karajlić koji je oduvek bio timski igrač, održaće prvi solistički koncert. Biće to prilika da predstavi dve nove pesme – Nedelja kad se vratio Hase 2 i Ja to ne razumem. Komičar, rokenrol zvezda, pisac, scenarista i ko zna šta još, Nele Karajlić i dalje drži pažnju javnosti i odupire se godinama, kategorizaciji, ali i življenju na staroj slavi i poručuje da i te kako ima šta da kaže publici dvadeset prvog veka.

"VREME": Otkud povratak na scenu? Da li je kreativni impuls jači od impulsa za preživljavanje?

NELE KARAJLIĆ: Kreativni impuls je način preživljavanja. Pre koju godinu sam zaista mislio da je sa muzičkom karijerom gotovo. Dao sam muzici i previše za ono odakle dolazim. Bilo je i prirodno da se Nele muzičar skloni sa scene i da svoje mjesto prepusti Neletu piscu. Ali, avaj, đavo ne da mira! Osjetio sam neku vrstu odgovornosti prema svima onima koji mi prilaze na ulici, pijaci, kafiću i kažu da su odrasli uz moju muziku. Ja se zamislim i shvatim da niko od njih, mlađih, mene nikada nije vidio uživo! Sve te pjesme oni znaju samo preko jutjuba i kaver bendova. To me je natjeralo da ponovo skočim na scenu.

Na šta mislite kad kažete "dao sam muzici i previše za ono odakle dolazim"?

Roditi se u Sarajevu, u nekoj tamo zemlji koje odavno nema, a svirati na svim kontinentima svoju muziku u preko 40 zemalja svijeta, podvig je ravan slijepcu koji sam, i bez štapa, prođe od Autokomande do Terazija i nazad.

Da li je ovo novi početak ili zaokruživanje karijere?

Kod mene nema gledanja unazad. Imam retrovizore, ali ih rijetko upotrebljavam. Svaki put kad uđem u neku novu avanturu, na nju gledam kao na nešto najvažnije što sam u životu radio. Tako je bilo i sa Nadrealistima, i sa Pušenjem, i sa Složnom braćom… Tako gledam i na nove projekte koji stoje ispred mene. Prije svega, nastavak Solunske 28, koji će biti umnogome drugačiji od prvog dijela, a zatim i na serijal pjesama koji bi trebalo da se sukcesivno pojavljuje na mojoj jutjub stranici od danas pa do Nove godine. Gladan sam izazova… Zašto? Ne znam. Vjerovatno zbog toga što sam se predugo odmarao.

Kako je bilo osamdesetih na početku karijere, a kako je danas? Šta posle pank mladosti?

Osamdesetih nas je nosio neki poseban zanos kojeg danas nema. To je osnovna razlika između ta dva vremena. Samo zbog tog zanosa mi se osamdesetih sjećamo sa nostalgijom. Inače, to nisu bile nimalo lijepe godine. Slutile su na raspad, katastrofu. Na njihovom početku umro je drug Tito, pa se ušlo u ekonomsku krizu, pa političku, pa društvenu, da bi na kraju sve to kulminiralo strašnim ratom. Ali, zahvaljujući tom zanosu, ideji da se sa gitarom u ruci može napraviti neki bolji i pravedniji svijet, te godine ostaće zlatom upisane u istoriju naše popularne kulture. Danas tog zanosa nema. A kada nema zanosa, onda nema ni umjetnosti. Kada zanos postoji, kao nagrada dolaze Bitlsi, kada ga nema, dobijate Rijanu!

Da li to znači da ono što stvarate vi ili drugi muzičari danas ne može da bude veliko jer nema tog zanosa?

Zanos nije samo u autorima, već i u publici. Ona je taj koja bi trebalo da inspiriše, da od umjetnika traži djelo. U suprotnom, čak i ako napraviš veliko djelo, a publika to od tebe ne traži, ono će ostati skrajnuto.

Kome se obraćate danas? Ako je odgovor u naslovu nove pesme Ti to ne razumeš – zašto i dalje stvarate?

Ja nisam od onih koji, kad pišu pjesme, imaju svoju ciljnu grupu. Ja se uvijek obraćam sebi i svome ukusu. Pokušavam da radim nešto što će me radovati. Obožavam eksperimente. Cjela naša svjetska avantura sa "No smoking orchestrom" bila je rezultat jednog eksperimenta. Kako da sklopimo pank muziku sa srpskim kolom. I uspjeli smo! Danas pola planete svira nešto slično! I pjesma Ti to ne razumeš je jedan od tih mojih eksperimenata. Uživao sam dok sam radio sa Palkom i Burazom. Bez obzira koliko sam ja udaljen od te muzike, bilo mi je interesantno da proniknem u njene zakonitosti. Ali, na kraju, kada smo sve završili, ja mogu samo da potvrdim naslov te pjesme. Ja to ne razumijem.

Za moju generaciju koja je rođena devedesetih serija Složna braća bila je jedna od prvih koje smo gledali, znali smo napamet sve replike. Da li se nekad plašite da sve što ste nekad stvarali jednog dana ljudi neće razumeti?

Ne, ne plašim se. I Nadrealisti, ali i Složna braća govorili su o nekim svevremenskim stvarima koje, kako vidite, još uvijek funkcionišu. Opasno je, kada pravite političku satiru, da se upletete u dnevno političke teme. Tada vas već nakon pola godine niko neće moći da razume. Zamislite samo neke šale na Titov račun iz osamdesetih! Vama to ništa ne bi bilo jasno. Ja sam uvijek radio na drugome nivou. Mene je interesovao mentalitet, sociopsihološka struktura, i na svakog od svojih junaka gledao sam sa simpatijama. To je bila tajna Nadrealista i Složne braće. Koliko god da su negativni, oni nose šarm kome ne možete da odolite.

Takođe, veliki deo opusa "Zabranjenog pušenja" slušali smo na žurkama kao ex–YU rok koji je alternativa dominantnoj folk kulturi, ali pre svega pripada popularnoj muzici. Šta se dešava sa garage rock bendom kad uđe u mejnstrim?

"Zabranjeno pušenje", izašavši iz garaže u velike sale, trebalo je da se odmah raspadne. Taj bend je zamišljen kao neka teška socijalna alternativa, ali su dvije stvari okrenule istoriju u drugom smjeru. Prva je bila serija Top lista nadrealista koja se pojavila u isto vrijeme kao i prvi album, a u kojoj sam ja imao vodeću ulogu, a druga je bila pjesma Zenica bluz. Kao rezultat nesklada između tematika naših pjesama i velikih prostora u kojima smo nastupali, iskrsla je afera "crko maršal" . Tad počinju moji kompromisi koji ni danas ne staju. Viktor Igo je rekao da je sam život kompromis. Bog ti ga pokaže, da ti uslove, a ti pristaneš. Izlazak iz garaže na velike scene podrazumijeva drugačiji pogled na svijet koji te okružuje. Ne moraš da pristaneš, ali se onda baviš nekim drugim poslom na kome ćeš svakako naletiti na situaciju u kojoj ćeš morati da pristaneš na kompromis. Ja sam to rano shvatio i zato mi je lakše da jedem g….

Šta bi danas bilo sa vašim (anti) junacima Pišonjom i Žugom da su preživeli? Da li bi ih snašla slična sudbina kao junake iz serije Grlom u jagode?

Previše su njih dvojica brzo vozili da bi preživili. Njihov život bio je sasvim drugačiji od života junaka iz Karanovićeve serije. Ona je lijepa upravo zbog toga što nam daje do znanja da je pogled u mladost jedino čime se u starosti možemo podičiti.

Čini mi se da se vraćate socijalnim temama, sudeći po Nedelja kad je otišao Hase 2. Kako je biti umetnik u sistemu koji ima osobine kapitalističkog, a kako je bilo u doba socijalističkog samoupravljanja? Da li je moguće furati ajfon a kritikovati kapitalizam?

Da nema Kine, pomislio bih da ste u pravu kada kažete da je ajfon produkt kapitalizma a ne tehnologije. Kina nas, međutim, demantuje i pokazuje da i komunizam konja za trku ima. Umjetnik u socijalističkom samoupravljanju bio je ozbiljan faktor na koga je vlast gledala sa podozrenjem. One koje nisu uspjeli da zauzdaju, morali su da izopšte iz društva. To je i logično jer je komunizam ideja, pa je samim time i neko ko je nosilac neke druge ideje opasan. U kapitalizmu, umjetnik je roba kao i svaka druga. Ima svoju cijenu, stoji u izlogu i nudi se potrošačima.

U romanu Solunska 28 mnogi vaši junaci su došljaci na koje Beograđani gledaju sa podozrenjem, naročito Hercegovka prema kojoj je pripovedač naročito blagonaklon. Da li je ovde na neki način ispripovedana i vaša lična drama?

Ma, ne! Ne mislim da Beograd na došljake gleda sa podozrenjem. Da je tako, ne bi ovako naglo rastao. Kad sam ja prvi put došao u Beograd kod moje tetke na Dunav stanicu, bilo je to krajem šezdesetih. Beograd je tad imao oko pola miliona stanovnika. Danas ima četiri puta više, znači da prima, a ne da odbija. Moj rodni grad ima isti broj stanovnika već skoro pola vijeka. Jedni došli, drugi otišli.

Rekli ste da će treći roman biti o raspadu Jugoslavije. Na koji način ćete prići temi i da li je to potreba da se sada zaokruži i istorijsko iskustvo i ono što ste proživeli?

Treći nastavak Solunske 28 trebalo bi da vremenski bude smješten u osamdesete i devedesete. Još uvijek nemam neku jasnu okosnicu tog romana iako pojedini likovi već žive u mojoj glavi. Ali, htio – ne htio, roman će sigurno biti natopljen mojim gorkim iskustvom. To ne znači da će biti gorak. Naprotiv, ja pokušavam da najbolnije stvari predstavim kroz humor.

Godinama ste se šegačili na račun nacionalnih identiteta. Od svih svojih vokacija, danas ste najmanje komičar. Da li vam je rat ubio smisao za humor?

Nisam siguran da li sam ja ikada imao smisao za humor. U Nadrealistima mnogo su smiješniji bili Đuro, Zena, Minka… Ja sam donosio osnovnu ideju, a oni su je razrađivali na svoj način. Kada vidite koliko su Nadrealisti danas gledani na svim mogućim društvenim mrežama, očigledno je da je to bilo nešto više od humora. Rat je tu činjenicu samo podebljao.

Kako objašnjavate da danas svaki narod kreira svoju istorijsku istinu i čemu to vodi?

Kad nemaš nikakav drugi nacionalni identitet, kada nisi utemeljen ni u jednom obliku kulture, kada još nemaš svoje ja a već imaš državu i zastavu, logično je da taj nedostatak pokušavaš da kompenziraš promjenom istorije. Čak i prisvajaš tuđi jezik i nazivaš ga svojim imenom. Zašto Austrijanci svoj jezik ne zovu austrijskim, već ga zovu njemačkim? Zato što imaju Mocarta! Ko ima Mocarta, drugi identitet mu nije potreban. U prvih sto godina takvog razvoja situacije sigurno da će doći do nesporazuma među balkanskim narodima, jer se među njima oficijelna povijest slaže samo u periodu praistorije, ali kasnije, neminovno je da dođe do otrežnjenja i pokušaja da se identitet traži u onim domenima kulture u kojima će ti narodi biti jaki.

Kaže se da ste nekim pesmama sa albuma Male priče o velikoj ljubavi predvideli raspad Jugoslavije, ali ja u njemu više vidim potišteno mirenje sa neizbežnim istorijskim procesima. Da li je danas u vremenu koje je relativizovalo sukobe i vrednosti dvadesetog veka moguće pisati pesme sa ovakvom težinom?

Naravno da jeste. Nije problem u pjesmama, problem je u sebi naći smisao, odnosno izgraditi i vjerovati u moguću promjenu. Kada ispred sebe imate neku utopiju, tada postajete stvaralac. Kada vjerujete u nemoguće, tada ste čovjek. Bez vjere u utopiju, ma kakve boje ona bila, vi ste samo konzument brojnih proizvoda koje imate da nabavite po izuzetno povoljnim cijenama. Utopijska slika je uslov da djelo bude blagorodno. Danas nema zanosa zato što nas reklame koje gledamo (čitaj kapitalizam) uvjeravaju da smo već u raju. A ako si u raju, nema potrebe da snivaš. "A znamo da života nema bez snova…"

U tekstu Putevi popularne muzike u 21. veku Dragan Ambrozić piše da je rokenrol nekad bio veliki jer su muzičari bili glasnogovornici generacija, a danas svako može sebe da izrazi na internetu. O čemu vi onda danas pevate?

Ove dvije pjesme koje sam već izbacio govore o mojoj poziciji u dvadeset prvom vijeku. U pjesmi Nedelja kad je otišao Hase 2, koja nosi određenu religioznu notu, govorim o onome šta nam se sve izdogađalo u poslednjih pedesetak godina i o potrebi ljudskoga bića da u nešto vjeruje… u povratak Haseta. U ovoj drugoj, Ti to ne razumeš, tema je moje nesnalaženje u novome dobu u kome su i estetski i etički kriteriji potpuno suprotni od onih koje sam ja otkrivao u svojoj kući, u školi, u knjigama koje sam pročitao, filmovima koje sam gledao. Ja sam, u stvari, muzejski eksponat, doduše, eksponat koji još uvijek može da digne sto hiljada ljudi na noge. Ali kad se to sve završi, vraćam se u muzej i zauzimam mjesto ispod kojeg piše: dr Nele, rok star, XX vek.