U Opatiju sam doputovao u četvrtak navečer 17. kolovoza ne znajući da je to zapravo posljednji koncert Drage Diklića i njegovog Kvarner big banda ovog ljeta na terasi hotela "Kvarner" u punom sastavu. Noć je perfektna – veli mi recepcionar – nakon nekoliko tmurnih i kišnih, prva ugodna i bez sparine. Čim sam ušao u hotel "Kvarner", vidio sam da ovdje jako dugo ništa nije mijenjano ili renovirano, taman po mome ukusu – ja sam, za razliku od većine mojih prijatelja koji se ili žuljaju po lounge barovima ili uživaju u osami daleko od bilo kakvog turizma, veliki poklonik turizma, i to baš ovakvog, muzejskog tipa. Po svemu se vidi da je hotel "Kvarner", prvi opatijski hotel uopće, sagrađen još 1884. godine, svejedno velik i slavan i da otmjeno nosi svoje godine i današnje tri zvjezdice. Velik i neponovljiv je hotel "Kvarner" jer nudi ono što drugi hoteli ne nude – već na prvom koraku vas zatravi onaj čuveni i blistavi pogled s terase, zapravo još i iz hotelskog lobija, na plavu pučinu. Kad to vidite po prvi puta poput mene, osjećate se kao da vas je u prolazu poljubila Grace Kelly.

Izašao sam na terasu i prvo uočio čega sve ovdje nema – nema advertisinga, marketinga, medijskih sponzora, menadžera, bogatuna, tatinih sinova i manekenki, PR-ova, ne zvrndaju mobiteli i nitko se užurbano ne ustaje s mobitelom na uhu. Sa svojih 37 godina ja sam ovdje možda i najmlađi gost, ako smijem neskromno priznati možda i najbolje odjeven barem od muške publike (moj novi bijeli sako iz ljubljanskog HM-a očito je najskuplji muški odjevni predmet). Oko mene sjede uglavnom talijanski, njemački i mađarski turisti, ali to nije klijentela na koju su u "Kvarneru" navikli, dakle to nisu dioničari, plemići i aristokracija, nego medicinske sestre, fitnes instruktori, učiteljice i penzioneri.

Drago Diklić i Kvarner big band tokom ljeta su savršeno uvježbali program – prvi nastup je bio još 15 srpnja – i sada sviraju kao da će sutra nastupiti u pariškoj Olimpiji. Terasa je puna, nekoliko parova pleše, izdvaja se dvoje mišićavih pedesetgodišnjaka koji plešu tako dobro da pomišljam da su profesionalni plesači. Bend svira miješani program – red tanga, red valcera, pa Glenn Miller i Perez Prado, a onda Diklić, koji izgleda sjajno, ko neki ćelavi skinhead koji odbija ostarjeti, otpjeva poneki svoj evergrin. Za stolom pored mene vidim Radojku Šverko koja izgleda isto valjda već trideset godina. Jesam li ja to upao u muzej voštanih a još uvijek živih figura? Ne iznenađuje me što se pojavljuje i djevojka koja prodaje ruže umotane u foliju. Njemački penzioner, stol preko puta mene, galantno kupuje svojoj družici ružu i ta gesta je potpuno iskrena i romantična. Pitam se na što me sve ovo podsjeća, i odmah prepoznajem asocijaciju – ovdje se kovitlaju iste emocije kao u ovim novim filmovima i reportažama o kubanskim muzičarima koji su na kraju karijere postigli svjetski uspjeh. Hotel "Kvarner" vjerojatno nekim tajnim raspletom živi u istom vremenu kao i Castrova Kuba. Na ovoj terasi upali smo svi zajedno u čudnovatu vremensku ampulu koja je doplivala iz vremena koje je zaista odavno prohujalo. Ovako nešto u Opatiji nije viđeno najmanje dvadeset godina. Nedostaje valjda još samo Rajko Grlić da na ovom mjestu snimi finalnu scenu nekog svog novog filmskog remek-djela.

Svijet je, kao što je poznato, mali i u pauzi mi prilazi prijatelj Ivan Kapec, džez gitarist koji svira u Kvarner big bandu. Oduševljen je što sam došao i odmah me upoznaje s Dragom Diklićem, koji mi veli da je ovdje po prvi put nastupio točno prije 50 godina: Imao je 17 godina, Ivo Robić je putovao po svijetu jer ga je krenula karijera, i on je došao kao zamjena. Pitam ga koliko se hotel "Kvarner" promijenio u ovih pedeset godina.

"E vidite, to je ono najčudnije, hotel se u ovih pedeset godina nije ma baš nimalo promijenio. Evo i ove tende su iste, čak i ovaj plavi neonski natpis HOTEL KVARNER. Zapravo, nije puno drukčiji od onog iz 1884. od ondašnjeg hotela ‘Quarnero’."

Vremena na ovoj terasi opasno se izmiješala. Teško bi mi bilo zamisliti da sad odnekud banu Čehov, Lenjin, Isidora Duncan (svi evidentirani opatijski gosti) ili da se ukaže sam Enrico Caruso, da ponovno nešto otpjeva na ovoj terasi, dok oko nas trčkaraju spretni konobari i konobarice, predstavnici dobre stare škole socijalističkog turizma, odjeveni u one besmrtne crvene prsluke, bijele košulje i crne hlače i suknje. Pitate se imaju li konobarice borsaline? Imaju.

Razgovaram s muzičarima. To su uglavnom mladi i već afirmirani džezeri, premda u bendu sviraju dobro držeća gospoda u godinama. Bubnjar Željko Posarić im 78 godina! Shvaćam da se puno stvari moralo poklopiti da bi ova muzička ampula "eksplodirala" – privatizacija je prekinuta, izabran je novi i agilni gradonačelnik, Diklić je u odličnoj formi, jedino što sada nema televizije, moćnika i lažnog glamura. Umjesto njih priliku je dobio običan svijet i to po prvi puta a možda i posljednji. Jer sasvim je neprirodna situacija da u najelitnijoj vrsti zabave uopće i to na mjestu koje je evidentno elitno uživa "sirotinja". Svuda u svijetu to se plaća tisućama eura, a na terasi "Kvarnera" uživa neki običan svijet koji je u ranijim vremenima sam maštao da će dobiti stol uz binu i da će ih tri sata zabavljati pjevač kalibra Drage Diklića (a on je čista evropska marka) i njegov fantastični Kvarner big band (također evropska klasa). Pitam Diklića kakva je publika, a on veli izvrsna, uglavnom pažljivo slušaju, vidi se da vole džez i očito uživaju. Ne znam što vi o svemu mislite, ali ja u tome vidim pobjedu svjetske socijalne pravde.

Puna tri sata traje svirka i to je neopisiv muzički doživljaj, a ja osjećam kao da sam zaista na posljednjem koncertu Drage Diklića & Kvarner big banda u ovakvoj atmosferi. Već iduće godine će T-Com-ovi i VIP-ovi shvatiti da su crooneri i big bandovi in, da je Jadran pun obožavatelja Jamesa Blunta i Norah Jones. Svi oni menadžeri, manekenke PR-ovi, džetseteri čekaju na najmanji marketinški mig da se iz obližnjeg lounge bara presele na ovu terasu. No to je budućnost, a mi zasada živimo u dubokoj prošlosti u kojoj Diklić, nonšalantno poput Franka Sinatre, pjeva svoj najveći hit Još samo večeras. Mene nešto steže u grlu jer, shvaćam, na kraju svemu dođe kraj pa makar i sa trideset godina zakašnjenja.