Jedan bauk kruži jugosferom, regijom i zapadnim Balkanom, bauk Jugoslavije. Ukazuje se na raznim mjestima, iznenada i nenajavljeno, u posljednje vrijeme sve frekventnije. Poput duha Hamletovog oca, ubijenog na pravdi Boga, koristi svaki povod da podsjeti na svoje (ne)postojanje. Kao i u slučaju Zmaja iz Alke o kojem je pisao Anatol Frans, a na kojeg se pozivao Kiš kad je pisao o Srednjoj Evropi, niko od onih koji su vidjeli bauka nije u stanju da kaže kako ovaj izgleda. Brojnost baukovih ukazanja se više ne može ignorisati, pa su sve češće konferencije i skupovi na kojima se raspravlja o Jugoslaviji. Najčešći povod, barem posljednjih mjeseci, jest okrugla (dvadeseta) godišnjica raspada SFRJ. Bauk se, međutim, pojavljuje također i u knjigama i filmovima. Jedan film i jedna knjiga što su se nedavno pojavili bave se Jugoslavijom iz perspektive popularne muzike. Film Pjera Žalice Orkestar nastao je u produkciji kompanije Refresh, a govori o sarajevskoj grupi Plavi orkestar i jednom vremenu, kako stoji na omotu originalnog DVD izdanja. Knjiga Ante Perkovića Sedma republika (objavljena u zajedničkom izdanju zagrebačkog Novog libera i beogradskog Službenog glasnika) bavi se pak, kako joj otkriva i podnaslov, pop kulturom u YU raspadu.

VIŠAK I MANJAK LIČNOG: Ovaj tekst nije i ne želi biti komparativni prikaz filma Orkestar i knjige Sedma republika, nego polazeći od njih kao povoda ukazati na jednu od slijepih mrlja koje se redovno javljaju kod (pri)sjećanja na Jugoslaviju. Jer način na koji su i film i knjiga promašili temu zapravo je komplementaran; film je premalo ličan, a knjiga je previše lična. Ne znači to, naravno, da filmovi moraju biti više lični, a knjige manje lične, stvar je u ambiciji koju i jedno i drugo pred sebe postavljaju. Film koji se već godinama najavljuje kao film o grupi (što uostalom govori i njegov naslov), pred premijeru je odjednom proglašen filmom o jednom vremenu. I zbilja, u filmu između ostalih govore Dino Rađa, Stipe Mesić, Milan Kučan, i to definitivno ne samo o Plavom orkestru. Prateći hronologiju života Saše Lošića i karijere Plavog orkestra, film je neizostavno morao pokrivati i priču o osamdesetim godinama dvadesetog vijeka u Jugoslaviji, a početkom priče o devedesetim baviti se i raspadom zemlje te ratom. Čini se, međutim, da se negdje u procesu rada na filmu ta velika priča otela od lične priče o Orkestru te da je film ostao na pola puta. To ne znači da je film loš, da nije potencijalni crowd–pleaser, ali je suštinski ispao nedorečen. S knjigom Sedma republika stvar je ispala obratna. Koliko god da se u jednom od dva predgovora, onom koji potpisuje uredništvo (drugi je iz pera Dragana Kremera) emfatično tvrdilo da "Perkovićevo djelo pokazuje kako je popularna kultura napokon i u nas postala zrelom, demonstrirajući sposobnost samopromišljanja, ali i samosvijest društvenoga utjecaja" te da je riječ o knjizi koja je "istodobno sjajno napisan esej, kratka historiografija pop kulture na prostoru bivše Jugoslavije, analiza mehanizama koji su tu kulturu jednim dijelom pretvarali i u sluškinju kriminalne politike i političkoga kriminala, ali i komparatistička studija mentaliteta najboljih neprijatelja iz bivše države", stvari ipak stoje drukčije. Ako je na tzv. ovim prostorima (još jedan eufemizam za Jugoslaviju) popularna kultura ikad bila zrela, to je bilo prije trideset godina, u međuvremenu se maksimalno infantilizirala, a kad je riječ o megažanrovskoj prirodi knjige o kojoj govori uredništvo, tačnije bi bilo reći da se radi o eseju sa autobiografskim elementima. Upravo uredništvu na dušu ide za ovakvu knjigu neoprostiva greška: nedostatak indeksa, no možda i u tom propustu ima nekog sistema. Da je indeks tu, manjkavosti knjige bi bile mnogo očitije. U Sedmoj republici je, recimo, neoprostivo malo istog tog Plavog orkestra, pa Zabranjenog pušenja, pa Riblje Čorbe, pa čak i Azre odnosno Džonija Štulića. (Usput, knjiga Govorili su o Džoniju objavljena prošle godine, a u javnosti prilično neprimijećena, otkriva mnogo više o pop kulturi u YU raspadu nego ova Perkovićeva knjiga i Žalicin film zajedno. Isto tako, sposobnost samopromišljanja jugoslovenska pop kultura primarno je demonstrirala u samim pjesmama, a ne u komentarima na pjesme, u pjesmi Od istorijskog AVNOJ–a Zabranjenog pušenja, recimo, koja funkcioniše kao i tužni epilog Dana Republike i kao bahtinovski višedimenzionalan primjer sposobnosti samopromišljanja.)

PESME: Postoji u Forsiranju romana–reke Dubravke Ugrešić onaj tip što se zove Flagus, a koji od pisaca krade teme. Njegov je motiv upropastiti temu lošom knjigom i tako spriječiti druge pisce da na istu temu napišu dobru knjigu. Ipak, ova je tema preširoka da bi se mogla (o)lako potrošiti. Svaka priča o pop kulturi u Jugoslaviji, o jugoslovenskom rokenrolu i bilo kojoj značajnoj pojavi YU roka, pa i Plavom orkestru, morala bi polaziti od pjesama. Sve je u pjesmi i sve polazi od pjesme. Ako u početku jest bila riječ, bila je riječ iz pjesme. I Žalica i Perković su najbolji kad se dočepaju konkretne pjesme. Kad, recimo, Saša Lošić opisuje kako je njegova autorska reakcija na raspad Jugoslavije bila pjesma Linija života (Noćas, draga, ne mogu da zaspim/ Stari nemir srce ko da slama/ Čini mi se da još gori vatra među nama/ Ubilo me ljubavi prokletstvo/ Svilen gajtan i tvoja ljepota/ Sve je stalo kao moja linija života), ili kad u appendixu Sedme republike pročitamo tekstove pjesama kakve su Zajedno od EKV-a, Šejn od Haustora ili Ona se budi Šarla akrobate, naslućujemo kakav bi mogao biti film i kakva bi mogla biti knjiga koji bi pošli od pjesama. Postoji, naime, razlog zašto su mladi bendovi poslije raspada Jugoslavije počeli masovno pisati pjesme na engleskom jeziku. Popularnoj muzici treba velika kultura, što obično znači i – velika država. S propašću Jugoslavije, završila je epoha važnosti popularne muzike na Balkanu. Okončala su je dva čovjeka koja su tu važnost i stvorila: Goran Bregović i Džoni Štulić. Bregovićev bijeg u etno i u globalni kontekst te Štulićevo odustajanje bili su zapravo razlog zašto su u devedesetim klinci opčinjeni rokenrolom, u isto vrijeme, a nezavisno jedni od drugih, pisali tekstove za pjesme na engleskom jeziku. Naš jezik, kojem više ni ime nismo znali, nije mogao prenijeti ono zbog čega rokenrol melodijama uopće treba tekst; našim se jezikom više nije moglo uvjerljivo kazati da, recimo, odlazimo u noć.

SUMRAK IDOLA: U još uvijek neprevaziđenoj ličnoj (i ne samo ličnoj) priči o raspadu Jugoslavije, u svoj eseju Sumrak idola, Aleš Debeljak govori o tri tradicije koje su ga formirale: jedna je lokalno slovenačka, druga globalno američka, a treća jugoslovenska. To je specifično slovenačka (i eventualno, mutatis mutandis, makedonska) pozicija; mi iz centralnog (jezički srpskohrvatskog) dijela Jugoslavije imamo samo dvije tradicije: američku i jugoslovensku. Kad je nestalo Jugoslavije, ostala je samo Amerika, pa su klinci s gitarama nužno morali postati Young Americans. Zaboravilo se da se našim jezikom mogu reći iste stvari kao i na engleskom. Isidora Sekulić ovako se pitala i samoj sebi odgovarala: "Gde je ljudima zavičaj? Tamo gde drugi ljudi oko njih razumeju do kraja i do dna šta oni kažu,do poslednjeg spoljnjeg i unutrašnjeg treptaja jezičkog razumeju šta je onima drago i šta ih boli." U neka doba zavičaj nam je svima postala Amerika, pa je Isidorinu misao postalo lakše pojmiti na engleskom, recimo u formi stiha iz pjesma Walk On (od U2-a), a u kojoj se na pitanje gdje je dom odgovara: That’s where the hurt is. A kad se od bola bježi u drugi jezik, tu više nema mjesta za pjesmu. Otkad se raspala Jugoslavija, ovdje više nema pjesama (osim ako nisu o Jugoslaviji). Vidljivo je to i kad usporedimo tekstove koje je Perković uvrstio u appendix svoje knjige, a koji su recentniji u odnosu na već pomenute. Jinx, Mance, Let 3 i Majke ne mogu se mjeriti i jednostavno nisu ista kategorija sa Šarlom, Haustorom ili EKV-om. Takvo što je, međutim, teško priznati. Otud i ta konstantna nelagoda kad treba priznati da je lično također i političko. Otud potreba da se razdvoje iskustva i naklonosti, od političke dimenzije Jugoslavije. Otud bizarna fascinacija idejom da je Jugoslavija kriva zato što se raspala tako što se raspala. Otud Perkovićeva potreba da u cijelosti pjesmu Damira Avdića Bratstvo i jedinstvo koja, usprkos oduševljenju koje izaziva kod pojedinih publicista i književnih kritičara, može biti korisna jedino kao primjer u udžbenicima logike koji bi gimnazijalcima savršeno ilustrovao kako to tačno izgleda logička greška Post hoc ergo propter hoc.

TREĆI SV(IJ)ET: U doba kad je jedna Jugoslavija u krvi nestajala, a činilo se da druga nema snage da se rodi, Ivo Andrić je u Travničkoj hronici kroz usta doktora Kolonje izgovorio ovakav manifest: "Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrziti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme. (…) To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta." Samo je na toj ivici dva svijeta, na toj granici duhovnoj i fizičkoj, na toj crnoj i krvavoj liniji, u tom trećem svijetu, mogao nastati album kakav je, recimo, Treći svijet Haustora. Travnička hronika nastala je četrdeset dvije godine nakon početka dvadesetog vijeka, Treći svijet četrdeset dvije godine nakon Travničke hronike, u olimpijsko-orvelovskoj 1984. godini, u vremenu u kojem je postojao kontekst da se Edgar Alan Po umiješa u priču o radničkoj klasi (koja) odlazi u raj, u kojem su se na albumu grupe iz trećeg svijeta dodirivali zadnji pogled na Jeršaleim i babilonske baklje, u kojem su patuljci u vrtu bila karakteristika samo neobičnih dana, u kojem pod svjetlom donje strane munje Jugoslavija nije bila skrivena iza lažnih imena, nego je bila ono što i jest bila – treći svijet. Svijest o tome, međutim, danas ne samo da je rijetka, nego je i izrazito nepopularna. Dok jedni preziru Jugoslaviju iz perspektive obožavanja vlastite etničke suštine i opijenosti krvlju i tlom, oni drugi, njima samo na prvi pogled suprostavljeni, nisu zapravo nostalgični prema Jugoslaviji, nego prema socijalizmu, i to ne čak ikakvom pravom i ikada stvarnom socijalizmu, nego nekoj mješavini sasvim maglovite ideje o ravnopravnosti i sjećanja na vlastitu mladost uljepšanu na onaj balaševićevski način gdje dok slike bivaju bljeđe i bljeđe lepe potiskuju ružne. Prostor između ove dvije krajnosti je pod ledenim svjetlom reflektora sa obje strane, a ljudima iz trećeg svijeta, kao ilegalnim emigrantima zaustavljenim na granici, preostaje samo da poslušaju glas, glas koji je još samo u pjesmi, da pogledaju zid i dignu visoko ruke.

SEVDAH I BOB DILAN: Dok se Jugoslavija skriva iza lažnih imena jugosfere, regije, ovih prostora i zapadnog Balkana, dok je taj nesretni zapadni Balkan već dvadeset godina jedini dio Evrope koji zima ne zaobilazi, ostaje nam samo da se prepustimo rimama; kako se samo divno rimuje posljednja rečenica Bašte, pepela sa stihom Skoro će mrak! Nakon što su nas crni dječaci s puškama u ruci sve odveli do logora, nakon što je sve stalo kao linija života, preostalo nam je samo da si kortomaltezeovski, sa melodijom Skriven iza lažnih imena u ušima (dok žuti bubanj zamire), urežemo novu. Ako nam je Amerika mogla biti zavičaj prije nego smo je i vidjeli, zašto nam i Jugoslavija ne bi mogla ostati zavičajem? Ne stoji li uostalom u manifestu trećeg svijeta da se može biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac? Nije ni to najgora pozicija na svijetu. I dok pišem ovo pada mi na pamet sitnica od prije neki dan, blesava anegdota sa sarajevske ulice. U jedno augustovsko jutro koje je horizontom više podsjećalo na novembar nego na august, dok su se na vidiku sudarali magla i oblaci, kad je već satima mirisalo na kišu, a još ni kap nije pala, prolazio sam pored tezge na kojoj je čovjek, negdje u srednjim četrdesetim, prodavao kišobrane. Nije izgledao kao pijačar, više kao kombinacija vječnog studenta i žrtve onoga što je Rundek sažeo u refren pa–pa, proleteri. Dvojica-trojica mangupa, mlađih i od pjesme Mangup Plavog orkestra i od Trećeg svijeta, su mu u prolazu dobacili: Kiša bi pala, pasti ne može. On ih je ispratio pogledom, pa je rekao: Pašće, sto posto, i to žestoka. Malo je zastao pa je još dodao: Kad se sve stiša, pašće teška kiša. Nije slučajno, ne može biti slučajno, da se njegova odbrana do u riječ poklopila s prevodom stiha iz Dilanove pjesme A Hard Rain’s A–Gonna Fall iz pera Dragoslava Andrića. I vidio sam, jasno sam vidio, prodavača kišobrana dvadeset godina mlađeg kako prelistava Stereo stihove i čita pojedine pjesme, te kako mu se jedan stih usjeca u pamćenje. Svašta je nešto palo u idućih dvadeset godina, ali prava teška kiša još nije pala.

Čuo sam gromove što preteći hukte,
Vale što svetove spiraju i lome,
Hiljadu bubnjara čije ruke bukte,
Hiljade što šapću a nemaju kome,
Jednog što mre dok se svi od smeha grče,
I pesmu pesnika što u jarku crće,
I vapaje klovna zapalog u govna,
A kad se sve stiša, pašće teška kiša,
Pašće teška, teška, pašće teška kiša.

Evo i grmi.