Darko Cvijetić, rođen 1968. godine, živi u malom bosanskom gradu Prijedoru, koji je "svetsku slavu" doživeo tokom devedesetih, kada su u njemu izvršeni zaista strašni ratni zločini. Tri toponima sa teritorije ovog mesta spominju se u mnogim novinskim zapisima, kao i beležnicama Haškog tribunala: logori Omarska, Trnopolje i Keraterm. Teško ratno nasleđe je opsesivna Cvijetićeva tema koja se provlači kroz skoro celokupno njegovo delo. Autor je desetak knjiga poezije i proze, a zaposlen je kao reditelj i dramaturg u prijedorskom pozorištu. Uređuje i književni blog "Hypomnemata".

Kokan Mladenović će uskoro, po Cvijetićevoj knjizi "Schindlerov lift", postaviti komad u sarajevskom Kamernom teatru 55. Ovaj roman, koji je objavio sarajevski Buybook, pravi svojevrsni bilans rata, pripovedajući tragičnu sagu o stanarima jednog prijedorskog solitera. Nema nijedne porodice koja iz rata nije izašla bez "oštećenja". Soliter, kako kazuju kritičari, postaje simbol tragedije koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu, ali i celu bivšu Jugoslaviju.

Fascinantne su i beskrajno tužne Cvijetićeve pripovesti o ljudima koji su ubijani i zlostavljani, koji su izgubili svoje

najbliže i od tuge sišli s uma, o nekadašnjim drugovima koji su nekada razmenjivali sličice, a sada razmenjuju mrtve i ranjene na linijama razgraničenja između sukobljenih strana.

Razgovor sa Cvijetićem počinjemo pitanjem o životu u Prijedoru danas, o tome koliko se teret prošlosti oseća u svakodnevnom životu.

DARKO CVIJETIĆ: Mala čaršija je Prijedor. U njemu se odigralo previše povijesti, previše zločinstava, previše muke – da bi gradić imao šanse ostati nepromijenjen. U malom mjestu, s toliko tereta na leđima, teško se može i disati i koraknuti u bilo kojem smjeru. Današnje mjesto i onaj sretni gradić iz osamdesetih prošloga stoljeća – nemaju mnogo sličnosti. Prošlost se ne pomiče i ukotvljena je u ovoj prijedorskoj dolini. Različita sjećanja na iste događaje stvaraju shizoidnu poziciju. U istoj se mreži koprcaju i lovci i lovine, i teško ih je raspoznavati, a još teže se međusobno raspoznaju. U ljetnom periodu grad naglo oživi, dobije nekakav primorski naboj, u njega se vrate ili svrate na koji dan svi oni preživjeli i prognani sa svojim potomcima, izmiješaju se s današnjim stanovnicima, i grad zaliči na turističku destinaciju punu nostalgične muke, i učini se da sve pršti od života… Ali, to je iluzija, koja se razbije s prvom jesenskom maglom koja se spusti u sansku kotlinu. Odjednom se opet pojavi palanačka tišina i beznađe otežano ratničkim umorima. Prošlost očito pridavljuje grad. O njoj se šapuće po restoranskim terasama i grobljima. O njezinom odlasku svi sanjaju, svi ga, već umorni, čekaju….

"VREME": A kako mlađe generacije, rođene devedesetih i dvehiljaditih, gledaju na ratove i zločine devedesetih? Ima li onih koji pitaju svoje roditelje ono važno pitanje – šta su radili tokom devedesetih?

Zapravo, mlađe generacije, rođene u zadnja desetljeća, imaju, prvenstveno usljed zapuštenog sustava obrazovanja – sasvim izobličenu sliku dogođenog. Interpretacije ih zbunjuju višeglasjem, prepune su mitoloških matrica i folklora, zadojene populističkim bjesovima. Škole ne odgajaju nove i misleće ljude, nego, kao na tvorničkoj traci, proizvode poslušne partijske klonove, umnožavaju bezidejnost. Nema zapitanih pobunjenika, kao što je premalo rokenrola. Stvaranje jednomišljenika uspješno se tvornički usavršava. Onih koji svoje očeve pitaju – "a šta si ti radio, tata?" – ima, ali, čini se da još uvijek nedostaju očevi odgovori, ili su to tate koje sebi još nisu priznali šta su zapravo branili, u ime čega i u ime koga su mladost ostavili u rovovima, za kakve to ideale i vrijednosti. Za "ovo"? I što da mlad čovjek učini s tim odgovorom? Da ga ponese sa sobom u dobrovoljno izgnanstvo kao iskustveni kapital? Ne, prije će biti da očevi još šute, a i ako im se dogodi zapitani sin, šalju ga po dnevne toaletoidne novine, u kojima se nalaze banalni odgovori na velika pitanja.

Jedan od upečatljivih likova romana "Schindlerov lift" je komšija Obrad, koji je odmah po početku rata obukao uniformu i bagerom rušio bošnjačke kuće i prebacivao mrtve iz primarnih u sekundarne i tercijarne grobnice. Koliko takvih ljudi živi oko nas i da li osećaju nekakvu grižu savesti?

Čujte mu samo ime, tom mojem liku iz romana "Schindlerov lift" – Obrad. Ta on je "obrađivao", on je "odrađivao", misleći da će "obradovati" svoj rod, svoj narod… Obrada je koliko hoćete, kao i Obradovih dovršenih poslova. Ako i imaju problem sa savješću – to se još uvijek javno ne vidi. Moguće je da se umjesto s bagerom sada noću bore s izgužvanim jastucima i razorenim sanjanjima, ali u krevetima te tajne i ostaju. Premalo je probuđenih "Obrada". Na svim stranama "obrađenost" je dovršena i prepuštena pojedinačnim primjerima koji cementiraju pravilo. I "Obradi" su sve stariji, i sve manje zanimaju ikoga. I oni koji su preživjeli "obradu" sve su umorniji, sve više svejednost i beznadnost pokrivaju svakovrsno "obradovanje" ičemu i ikome….

Crveni soliter iz romana "Schindlerov lift" nedvosmisleno je metafora onoga kroz šta je Bosna i Hercegovina prošla tokom devedesetih godina. Kroz njega se prelamaju maltene svi užasi jednog krvavog i strašnog rata. Istovremeno se čini da bi bilo koja zgrada, bilo koje mesto ili selo – ne samo u BiH već na prostorima cele bivše države – moglo ispričati slične, možda ne u tolikoj meri tragične, ali ipak tragične priče?

Naravno! Crveni soliter iz romana "Schindlerov lift" meni je samo bio najbliskiji zamajac za metaforu, jer mi je posve poznat, jer je moje mjesto stanovanja, rekao bi Hajdeger… Sasvim je sigurno da gotovo svaka toponimska točka bivše države ima svojeg Crvenog usamljenika (solitaire na francuskom znači usamljen, izdvojen), preko kojeg i u kojem su se prelomili svakovrsni užasi i tragedije. Soliter je u svojih četrdesetak godina postojanja akumulirao čitavu povijest. Blizanci Crvenog solitera, i po konstrukciji i po sudbinskom udesu, rasuti su diljem Bosne, i diljem bivše nam zajedničke države. Napravljen je kao "Crveni"… a danas mu je ime možda Crni usamljenik…

A da li se može reći da si i ti neka vrsta usamljenika u Prijedoru? Da li su usamljenici u tim našim malim mestima i svi oni koji ne pristaju na nametnuti nacionalni identitet i nacionalne mitove?

Naravno, usamljenici i odbačenici… Čim sam otkrio francusko značenje riječi soliter (pa uz to i "crveni"), shvatio sam da se "Schindlerov lift" kreće po ljušturi osamljenika, crvenog (ne samo kao boja identiteta bivše zemlje) i okrutnostima svijeta izloženog. Mi smo izjedeni korozijom očaja, posvemašnjom nepripadnosti i pocrnjelosti stvarnosti. Odbijanje svakovrsnog i prisilno nuđenog identiteta nužno vodi u izoliranost, u bezidentitetsku prazninu. Ali, usamljenost je imanentna pjesničkoj pojavi, možda i nužna, da bi se dublje vidjelo. Iz sebe gledajući ovakav svijet, iz mraka sebe trepćući, bez oslonca na ikakvo grupno "mi", ljudi koji ovako gledaju na prošlost i sadašnjost – mogu se osloniti samo na svoj nemir i

vjerovati njegovom glasu. Isusove riječi – "Ja sam onaj koji jesam" – sasvim su dovoljne jednom listu da ostane list, kao i jednom čovjeku da ostane čovjek. To je istodobno sasvim malo i sasvim dovoljno. Uz svaku violinu mogu se vidjeti kosti cvrčaka.

Koliko su detalji iz knjige "Schindlerov lift" autentični, a u kojoj meri – proizvod mašte?

Čitava struktura "Schindlerova lifta" zapravo je preplet fakcije i fikcije, s tim što bi se moglo reći da faktizam preovladava, a da se fikcija umiljavala užasavajućoj faktografiji. Osnovni elementi, pogotovo tragički, posve su autentični, a onda se poetiziranje i elementi komike i nostalgije pojavljuju kao odmorišta u surovom tempu dogođenog užasa. Da bi priča bila ispričana, ona se mora ogoljeti, potom ponovno zidati, barem je kod mojeg pričanja bilo tako. No, moje je "prirodno izražavanje svijeta" primarno pjesničko – pa sam i mogao očekivati posve hibridan rezultat, koji oscilira između poeme, prozne pjesme, kratkog romana, faktografskog nabrajanja i blage komičnosti u dramatskoj konstrukciji. Puno istine, dakle, umekšavane potrebom da ispričana ne ostane puka kronologija i dnevničko bilješkarenje nesreće.

Ne mogu da ne spomenem još jednog junaka iz knjige – Sejfu, koja godinama priprema večeru za svog sina, koji je početkom rata nestao na radnom mestu, u Omarskoj. Otišao je na posao i nije se vratio, a ona ga godinama čeka da dođe iz druge smene. Komšije spuštaju pogled kada je sretnu. Nedavno si rekao da ratovi nikada zapravo nisu završeni; zašto to misliš?

Mislim da nisu završeni ratovi jer iza potpisanog mira/primirja ostala je trotočka, nije udaren uzvičnik, nije se kazalo – dosta je više! Nisu završeni ratovi jer je to bio jedan, jedini, naš rat, koji se samo rasteže, dovija se novom dobu i zapravo ne prestaje nikad… Masni, puščani drnč još nam je na jagodicama, uvijek je tu negdje, poput korice čuvanog kruha ili jestivog ulja. Generacija generaciji prenosi traumu i narativ o vječnom nedovršenom teritorijalnom zaokruživanju. Žrtve i zločinci žive u suživotu, koji već par desetljeća nalikuje na psihijatrijsku kliniku i komunikaciju među oboljelima. Koliko još Sejfi čeka sinove, koliko još komšija ove unesrećene zemlje gleda u zemlju i stidi se? Dok se ne pogledamo u oči, dok se ne zagledamo u neku budućnost, neku, ali budućnost, nema nam mira. Poput Sejfe – čekat ćemo da nam netko dođe, netko nedolaziv, netko za koga uzalud spremamo stol za dvoje, neki mrtvi sin kojega nismo u stanju ostaviti među mrtvima… Dok prošlost ne postane prošlost, povjesničarima prepuštena, nama nema budućnosti.

A zamišljaš li ponekad ovaj naš mali svet, ove naše gradove – kako bi izgledali da nije bilo rata i devedesetih?

O, naravno, to je trebao biti neki posve drukčiji Crveni soliter: možda okružen sa još desetak solitera, sa još sretnijom djecom, sa puno smijeha i nevinosti koja bi rasla. Iz distopijskog "Schindlerovog lifta" – tog "vertikalnog sela" – prešlo bi se u horizontalan svijet Taibovih organskih bašti, možda… Gledali bi unuke kako praše za loptom između solitera, možda… Ulice bi se zvale ne po herojima, nego po cvijeću, možda… Nikakve i ničije majke ne bi po soliterskim hodnicima čekale poginule sinove, možda… Djevojčicama liftovi ne bi otkidali glave jer bi struje uvijek bilo, možda… Gradovi bi bili urbane zone, auti električni, mir bi bio mir, a ne primirje, možda… A možda i ne zamišljam, bojim se da bi devedesete tek sada došle – po naše sinove i kćeri, a mi ih ne bismo znali braniti, kao ni naši roditelji nas, užasnuti, presretnuti paklom… Previše me nema, mašta mi je zakorovljena, pa možda i ne zamišljam od straha išta više.

Da li naš jezik može da izrazi svu bol i tugu koju oseća čovek nakon ovih tridesetak godina pakla koji živimo na ovim našim prostorima? Semezdin Mehmedinović će reći, povodom tvoje pesničke knjige "Snijeg je dobro pazio da ne padne", da ti stvaraš novi, unikatni jezik da bi opisao našu stvarnost.

Posebno je poglavlje ludila ostavljeno za jezik. Knjigu stihova iz 1996. objavljenu u Beogradu, u "Književnoj omladini Srbije" (u "Raskršćima"), nazvao sam "Himenica". Neologizam koji sam iskopao u jezgru jezika srpskohrvatskog… Nevina imenica. Prariječ, iz proslova Jovanovog jevanđelja. ("U početku bijaše Riječ…") Ali, koja Riječ?

Neizgovoriva, ona čijim izgovorom ukidamo joj nevinost, ona koja je stalno u grlu, i ne može se kazati a da se ne oskvrne… Nevina, neartikulirana kao krik. Jezik smo tako uništili, razdrobili, potpuno sebe ponizivši. Čovjek ima samo Jezik. Njegovim sakaćenjem sveli smo sebe na kričuća bića, ne na bića koja govore. Meni je i hrvatskosrpski jezik bio nedovoljan da opjevavam našu bol i tugu, a nekmoli ovaj ostatak ostataka, ovi osiromašeni rječnici na kojima se jedva mucati uspijeva. Veliki Semezdin Mehmedinović nije mi mogao kazati veći kompliment – usporedivši moje pjevanje s celanovskim traganjem po rubovima. Zato sam vrtlario i vrtlarim, tražim i odgajam nađena slova, slogove, nanovo spajam uništeno – nanovo ga činim pjevnim… Pa mi tako dođe iz vrta iskopana riječ – OPLAKOTINA, recimo… Neka opekotina od plakanja, recimo, pa me obraduje neki još veći vrtlar jezika, kao na primjer gospođa Milica Markić, prevoditeljica na poljski, koja mi se javi pa kaže: "Tri sam dana vrtlarila poljskim jezikom i našli smo je – oplakotinu na poljskom – OBJOKANINA", javi mi oduševljena Milica. I, znate, od takvih se riječi može poslije danima živjeti, kao od dobro navrtlarenog bilja.

Da li se može reći da se, stidljivo i nekako izokola, pomalo podzemnim putem, ipak obnovila ex–jugoslovenska kulturna scena?

Moralo se desiti, jer mi smo mali bili i prije razbijanja jedinstvenog kulturnog polja. A tek nakon fragmentiranja… Stvorila su se hibridna mala polja, koja su trebala nekoliko desetljeća da shvate da je prirodna upućenost jednih na druge – neumoljiva. Postjugoslavenska kulturna scena morala se davno osloboditi političkog zagrljaja koji je provincijalizira i umanjuje na svoju malenkost. Danas je napokon normalno biti čitan u Bosni koliko i u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori… Nacionalistička politika stvorila je obrasce po kojima samo Srbin može biti veliki srpski pjesnik, po kojima samo Hrvat može biti veliki hrvatski pjesnik. Pa kako je to Brodski onda veliki svjetski pjesnik? Pa kako je to onda Šekspir veliki svjetski pjesnik? Na kom je to jeziku Dante pisao? Govori li danas itko taj jezik? Pa ne govore ga ni Talijani, kao ni Šekspirov engleski Englezi… Na kojem je jeziku pisao Kiš? Ili Krleža? Čim napustimo polje političkog, problemi nestaju. Ivo Pogorelić je veliki svjetski umjetnik. I točka. I tačka.

Možeš li da nam, za kraj, preporučiš pesnike i pisce mlađih generacija iz Bosne i Hercegovine?

U Bosni – čitati treba Almina Kaplana, Lanu Bastašić, Stevu Grabovca, Elvedina Nezirevića, Radomira Mitrića, Asmira Kujovića, Šimu Majić, Marka Tomaša, Senku Marić, Tanju Stupar Trifunović, Adisu Bašić, Dragišu Sikimića, Alena Meškovića, Bekima Sejranovića, Magdalenu Blažević, Srđana Gavrilovića, Dijalu Hasanbegović, Milana Rakulja, Minu Bašić, Lamiju Begagić, Mehmeda Begića, Borisa Marića, Nikolu Popovića, Mihaelu Šumić Jimenez, Aleksandru Čvorović, Milu Jukića… Dakako, veliki broj imena sam propustio navesti, ali – imamo sjajnu književnost, imamo izvrsne pjesnike… I, odlično raspoređene!