Piše: Zoran Paunović

Bogojavljenska noć

Romantična komedija prepuna likova koji bi svuda osim u Šekspirovoj drami delovali u najmanju ruku nesimpatično, ako ne i odbojno. Vojvoda Orsino zaljubljen je isključivo u samoga sebe; lepa Olivija služi mu tek kao povod za samozadovoljno uživanje u šmirantskoj patnji. Olivija, međutim, i ne zaslužuje ništa bolje: to postaje sasvim jasno kada u raspletu drame za tren preboli svoju doživotnu ljubav i promućurno se okrene drugoj, ostvarljivijoj i isplativijoj. Vitez Tobi i ser Endru Jezoliki podmukle su i neduhovite protuve koje manjak pameti nadoknađuju viškom bezobrazluka, zaštićene nedodirljivim društvenim statusom. U očima gledaoca iskupljuje ih to što je žrtva njihovih spletki, Malvolio, lik koji i kada pati (naročito ako pati zbog ranjene sujete) teško može da pobudi saosećanje. Puritanac Malvolio je predstavnik nove klase, beskrajno opijen novostečenom političkom moći, i još više začuđen činjenicom da ga – premda radi više od svih i oličenje je protestantske etike – ljudi ne vole. Zbog toga ima želju da im se sveti – ne samo ukidanjem kolača i piva, nego i na mnogo ozbiljnije načine. I to u svetu koji će biti skrojen sasvim po njegovoj meri, i u kome romantičnim junacima neće preostati ništa drugo do da pevaju setne pesme. Ili da kliču novom gospodaru.

Bura

Drama čiji spiritus movens, čarobnjak Prospero, ume da stvara elementarne nepogode na zemlji i moru, da diže mrtve iz grobova, ali ne i da samog sebe izdigne iz duhovnog mrtvila kojim je tako pogubno obuzet. Prospera muči jad od koga pate svi faustovski junaci – nemogućnost da plodovima svojih znanja i moći ubedi sebe da je s đavolom napravio dobar posao. Zbog toga njegova demonstracija sile deluje kao holivudski spektakl s vrhunskim specijalnim efektima, ali lošim scenariom: njegove čarolije lišene su smisla i svrhe. Razočaran u ljude, koje ni dramatična blizina smrti ne može da oplemeni i učini boljim, i još više u sebe zbog toga što makar svoje dušmane nije umeo da nauči pameti, Prospero ojađen odlazi sa svog ostrva. Na njemu ostaje Kaliban, subhumano čudovište u kome svaki vid lepote izaziva strah i očajanje. U svetu u kome je Prospero zaćutao, mnogo se glasnije čuju Kalibanove pretnje, psovke i kletve.

Sonet 66.

Bez komentara.

LXVI
Umornom od svega u smrt mi se žuri,
Jer videh zaslužnog kako bedno prosi,
I nitkova što se bogato kinđuri,
I odanost kako poniženja snosi.
I zlatna odličja o pogrešnom vratu,
I savršenstvo u blatnom bešćašću,
I device silom predane razvratu,
I snagu straćenu nesposobnom vlašću,
I umetnost kojoj moćnik uzde stavlja,
I zločince kako vladaju dobrotom,
I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,
I kako iskrenost brkaju s prostotom:
Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati,
Od nje me tek ljubav može sačuvati.

(Prevod: Milan Marković)

Piše: Muharem Bazdulj

Mletački trgovac

U svijetu gdje su i globalna ekonomija i privatni životi pod krucijalnim uticajem kredita, pozajmica, dugova, bankarenja i zelenašenja, nema potrebe za pretjeranim elaboriranjem ideje da je Mletački trgovac neobično aktuelan za savremeni politički trenutak. Taj aspekat ove drame danas čak donekle baca u sjenu antisemitske kontroverze na tragu stavljanja Šajloka u kontekst holokausta. Ali kao i uvijek kod Šekspira, politički i socijalni okvir zaokružuje priču o onom najvažnijem u ljudskim životima, o ljubavi i prijateljstvu. Ljubav Basaniova prema Porciji i prijateljstvo sa Antoniom su onaj sadržaj zbog koga život uopšte ima neki smisao. Ipak, da bi ostvario privatnu sreću, Basanio mora da stupi u interakciju sa svijetom, a tu ga čeka politika, u najširem smislu riječi. Šekspirov zaplet je ingeniozan, a rasplet je još bolji. Pamtim koliko sam to volio još kao klinac kad sam čitao pojednostavljenog i prozaizovanog Mletačkog trgovca u nekoj od onih ilustrovanih dječijih knjiga velikog formata kakve su objavljivane u Jugoslaviji. Zdravorazumska sofisterijska začkoljica uz pomoć koje u muškarca preobučena Porcija na sudu trijumfuje nad Šajlokom je s jedne strane dobra fora, a s druge je opet i neviđeno subverzivno prokazivanje voluntarizma i provizornosti u sudskim odlukama, a sudovi su, je li, još jedan od temelja na kojima počivaju moderno društvo i civilizacija. Sve je to samo djelić onog što je stalo u Mletačkog trgovca.

Mera za meru

Čuveni esej Džonatana Dolimora započinje rečenicom: "U gradu Beču u komadu Mjera za mjeru raspomamljena seksualnost očito podriva društveni poredak; anarhija prijeti da će da proguta državu ako se seksualnost ne podvrgne novim i ozbiljnijim propisima." Naravno da Šekspirov Beč nema pretjerane veze sa bilo kojim istorijskim Bečom, ali ova rečenica savremenog čitaoca htio – ne htio asocijativno vodi preko Frojda i psihoanalitičkog kružoka do današnjeg novog ljubavnog nereda dejting aplikacija, salona za masažu i rutinskog promiskuiteta (a ljubitelji književnosti će se, naravno, sjetiti i Pinčona odnosno smrti i milosti u Beču). Dok dženderaši polako ali sigurno sprovode svoju diktaturu besmislene dnevnopolitički korektne smaračine po zapadnjačkim univerzitetima, dok estradni filozofi presipaju iz šupljeg u prazno i predstavljaju zbirke banalnih anegdota kao ozbiljne analitičke uvide u problematiku ljubavi i revolucije, Šekspirova Mjera za mjeru se ukazuje kao gejzir zabave, mudrosti i duha. Čak i u današnjem svijetu Mjera za mjeru na način bahtinovski karnevalizuje sivilo banalnosti i birokratije. Pitanja pravde, morala i korupcije u centru su ovog komada čiji je naslov na slovenački preveden lijepo i tačno čak i iz srpskohrvatske jezičke perspektive: Milo za drago. Opšte je mjesto da je kod Šekspira praktično nemoguće razgraničiti tragedije od komedija, da je kompleksnost života kakva se ukazuje u njegovim djelima neprilagodljiva bilo kojem kalupu, a sve to možda nigdje nije toliko očigledno kao u Mjeri za mjeru.

Julije Cezar

Koliko god da je to kliše, mora se reći: Šekspir je čarobnjak jezika i majstor riječi. Mislim da mi se dubina te istine nije nikada prikazala toliko jasno nego kad sam na fakultetu prvi put čitao Julija Cezara u originalu. Koliko je samo puta izgovorena sintagma "psi rata": nju je zapravo izmislio i u Juliju Cezaru je prvi put napisao Šekspir, koliko puta se svjesno ili nesvjesno parafrazirala fraza o "zlu koje čine ljudi", da i ne govorim o "polemici" sa fatalizmom i horoskopom u onoj famoznoj replici po kojoj krivica nije u zvijezdama nego u nama samima. Takvom verbalnom magijom ispričana je priča o vlasti i prijateljstvu, o moralu i retorici, o zahvalnosti i nezahvalnosti, o časti i domoljublju. I mada je Julije Cezar jedna od najboljih ilustracija činjenice koliko je Šekspir, po slavnoj frazi Jana Kota, naš savremenik te je ovaj komad često postavljan u tendencioznom ključu, toliko je takođe on i pokazatelj ispravnosti one Šopenhauerove primjedbe po kojoj je Šekspirova veličina u tome što je svaki njegov junak, u trenutku dok govori – u pravu. U epohi hipertrofiranog subjektivizma i posvemašnje atomizacije, Šekspir i na najosnovnijem nivou ukazuje na relativnost utemeljenu na različitim tačkama gledišta. Korisna je to pouka i generalno i iz perspektive psihologije, ali nipošto je ne bi valjalo zanemariti i u kontekstu politike, kontekstu koji je krucijalan za Julija Cezara.

Piše: Đorđe Matić

Henrik V

Ako se traži i markira (još) jedan od znakova kroz koji se vidi gotovo apsolutna izgubljenost, blokada – paralysis – ove i svih kultura u okolini, on se ukazuje i u nemogućnosti, nesposobnosti umjetničkih i intelektualnih elita da iščitaju i intepretiraju poseban i izdvojen dio Šekspirovog golemog djela. Takozvani historijski komadi – engleski ciklus (Kralj Ivan, Rikard III, i naročito tetralogija Rikard II, Henrik IV i Henrik V), rimski (Koriolan, Antonije i Kleopatra i Julije Cezar), te Kralj Lir i Magbet kao djela koja su u jednom i tragedije i izraziti politički komadi – redom vape za višestrukim, opetovanim tumačenjem baš ovdje, na ovom mjestu. Taj nedostatak metafora je pada i gluhosti po liniji kako građanskog tako i nacionalnog dijela kulture.

Netaknuto poglavlje, suma transformacije i postajanja vladara-ratnika, komad koji se čita i kao nacional-patriotski i antimarcijalni, odnosno najintrigantnije kao oboje – Henrik V prolazi pored jednih i drugih. A da se samo uzme čuveni govor kraljev u jutro pred bitku kod Azinkura u Stogodišnjem ratu (!), otkrio bi se jedan strahovit potencijal intepretacije. On ide u historijskom luku svih naših ključnih historijskih odluka što su ih uvijek donosili malobrojni a najodrješitiji, od Neretve do Atentata, do danas, i materijalizira se u trajnom pitanju: "zar nas nije malo?"

Na što kralj odgovara:

"Ne, rode moj dobri,
Ako smo namjereni mrijeti,
Dovoljno nas je."

Jer:

"Nikad manje ljudi, ni veći udjel časti."

(4. čin, scena III, prev. Đ.M.)

Romeo i Julija

Malo je dramskih djela koja se tako mijenjaju u odnosu na mjesto na kome se čitaju i igraju. Tako, u sretnijim kulturama ova rana Šekspirova tragedija (mada to formalnim uzusima nije), izvan svoje osnovne popularne i reducirane asocijacije, dodiruje nešto duboko skriveno: užitak i nelagodu – nad apsolutnom ljepotom mladosti, nad ekstatičnom čulnom napetošću rođenom iz senzualne sazrelosti i emotivne nevinosti: Romeo je mladić neoznačene dobi, Đulijeti je trinaest godina. Iz te se fascinacije komad stalno, svakom generacijom, samoobnavlja kroz beskrajan niz kazališnih, filmskih i muzičkih verzija. Nepotrošiv, on se rađa svaki put iznova i na potpuno neočekivanim mjestima: najčarobniju izvedbu storije o mladim ljubavnicima iz Verone, vidio sam u jednoj "običnoj" holandskoj gimnaziji.

U manje sretnim svjetovima pak, priča o zaljubljenoj djeci dvije zakrvljene familije, o zabranjenoj ljubavi djece istog zaraćenog grada, drugačije se čita. Tamo, i kad se priča i dob mijenjaju, čeka užas u kome Romeo i Julija uvijek imaju i svoja stvarna imena – imena kao što su Boško i Amira.

U predgovoru jednog – sarajevskog – izdanja prijevoda Živojina Simića i Sime Pandurovića, predgovarač piše kako Romeo "nije pokrenuo vrzino kolo mržnje već se samo nesmotreno u njega uhvatio". I dodaje: "Zbog toga i jeste nemoguće odgovoriti na pitanje ‘ko je kriv’." Ime pisca predgovora je Nikola Koljević.

Na samom kraju kaže: "Verona mora da se mijenja."

Hamlet

Reći nešto o Šekspiru i njegovom krucijalnom djelu na ovoliko prostora, otprilike je isto kao pokušati u tri rečenice ispričati Baha ili Bibliju. Kompleksnost i kontradiktornost, ambivalencija i trajna enigmatičnost lika koja umjesto da se novim čitanjem rasvijetli, naprotiv izmiče. Sumnja – u poredak, u sebe, sumnja metafizička, bijes, psihoseksualna dvojba, rodoskrvnuće (Harold Blum kaže, kroz Frojda, kako bi se "Edipov kompleks" trebao zvati "Hamletovim" – Edip je naime već ostvario vlastitu fantaziju). Samomržnja i fundamentalna podjela zapadnog subjekta koja se artikulira prvi put upravo od Hamleta i nakon njega, rastočenost između akcije i pasivnosti; Hamlet osvetnik i Hamlet humanist (u klasičnom smislu riječi), nositelj i najava temeljnih vrijednosti zapadne kulture. Nikada se kompleksniji lik nije kretao pozornicom. I nikada sublimnije ostvaren dramski, napisan nebeskim jezikom i ostavljen u nasljedstvo civilizaciji.

Kao dramski lik on je i historijska i autorska suma, od Eshilovog Prometeja, do renesanse i Šekspira samog, i Hamletova radikalna pojava vremenom će promijeniti zauvijek put drame. No, čak da i prethodno sasvim metnemo u stranu, ostaje nešto drugo ključno: svaki veliki, misleći lik na sceni, intelektualac pritisnut historijskom ili unutarnjom silom, koji promatra, vidi i mora se postaviti moralno ili nestati – Danton i Ivan Karamazov, Nora Helmer i Leone Glembay, vladika Danilo i Boris Davidovič – svaki je baštinik psihološke i etičke "atomizacije" danskog

kraljevića.