Možda je u svemu bilo malo ironije, malo nečeg obranaškog, kao i negdašnjeg osjećaja superiornosti (pogrešne). Ali dešava se to već neko vrijeme: rokeri i uopće "poštena inteligencija" koja pamti život u SFRJ, sve češće zbunjeno i s oprezom priznaju: "Znaš oni narodnjaci što smo im se smijali onda – danas kad ih slušaš, čuješ, to je bilo stvarno odlično". Prošlih godina, nekako sve što drži do sebe zavoljelo je intimno jedan nekad prezreni žanr i one koji ga nose – njegove pjevače (o misteriju instrumentalista i orkestara toga doba treba posebno), interprete iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije.

Iako je cijeli krug sapet mnogim vezama, svaka od sredina ima svoje naročitosti dakako. Pjevači iz Srbije u cijelom tom prevrednovanju izdvajaju se po nečemu: geografija, prošlost i kultura uslovile su takve razlike među krajevima – i iz toga razlike u muzičkom izrazu – kakve se na ovom nekad zajedničkom prostoru teško drugdje mogu naći. Zato, od Vranja do Vojvodine, uslovljeni time, mogli su nicati valjda jedino isto takvi pjevači. U gradovima, kao krajnjoj točki gdje se bruse osobnosti – u kafanama, odakle je većina došla ili se kalila, ali i u teatru, na koncertima i tonskim studijima, razvijali su stilove, svaki svoj vlastiti, po talentu, ličnim historijama i ambiciji.

Od najstarijih, zaboravljenih, imena kao što su Mijat Mijatović, Milan Timotić – koji živi kod publike (iako još uvijek bez imena!) samo zahvaljujući Šijanu, preko operetske Teodore Arsenović i Bore Janjića – "one–man orchestra" sevdaha i srbijanskih pjesama ali i Paljetkove Adio Mare – do legendarne Sofke Nikolić. Pa ratni i poslijeratni pjevači, impresivna Danica Obrenić, "kosovski misterij" Mare Đorđević, Anđelija Milić, i ovi koje pamtimo i znamo od televizijskog doba – Tozovac, Lepa Lukić, Staniša Stošić, Vasilija Radojčić, Cune, Toma i Džej. Kod temeljitog slušanja, ne može se čovjek odlučiti čime začuđuju više: brojem, osobnošću, vrsnošću, razlikama, ili svojom divnom, trajno tajnovitom ostavštinom.

Teško bi ih otud bilo svesti na jednu listu, "vertikalno", umjesto sveobuhvatnije, u širinu, gdje bi se imena granala iz jednog debla, organički i u harmoniji. Zato, umjesto toga, pet priča koje se odvajaju po tome što ne liče na druge, ni ljudski ni muzički, na razini koja je najvažnija uostalom.

Sofka Nikolić

Fascinirali smo se tolike godine mitovima od drugdje. Nešvil, Gatri, bluzeri, rokeri i sve tako, ne znajući da smo ovdje pod nosom imali bolje priče. Životopis koji poput Velsovog filma F for fake, čitamo kao izmišljen, kao film o lažnoj prošlosti koja zvoni potpuno stvarno.

Sofka Nikolić bila je najveća kafanska pjevačica stare Jugoslavije. Iz mraka Bijeljine i Zvornika (interesantno, kao i Ljilja Petrović pola vijeka kasnije), s brojgelovskih vašara i mulja kafana, njena biografija počinje odlaskom u Mostar, gdje njen graničarski sevdah, kao i svaka pojava s granice, van centra, zvoni drugačije. Tu je pjevala "Eminu" – Šantiću samom. Dvadesete su godine, kad kraljevina SHS živi prvo desetljeće, svoj prvi modernitet, gdje novi industrijalci nose halbcilindre, voze uvezene limuzine i gdje galopira progres, kao u Krležinom eseju o Beogradu, kao u Andrićevoj Gospođici. A u Sarajevu Sofki na noge dolaze historijski mrtvaci, andrićevski age i begovi, pojave tragično anakrone, preživjele, da ih ona dotuče i opjeva im njihov vlastiti kraj. Iz Sarajeva u Beograd, na Skadarliju: Sofka pjeva i druguje s Nušićem (koji "nikad ne ponavlja štos"), sa sirotim Tinom i Krklecom, s čičom Ilijom Stanojevićem i Rašom Plaovićem. Žena pristigla iz diluvijalnog blata, u dvadeset i nekoj kupuje vilu na Topčideru u kojoj goste dočekuje služavka i uniformirani personal.

Zovu je u Berlin i Pariz, još samo kratko glavni grad svijeta u dobu o kojem danas gledamo bezbrojne pastiše: Hemingvejev Pokretni praznik, Ficdžerald i Zelda, Džojs, Pikaso, Modiljani, svi su tu.

I Džozefina Bejker – kojoj, muški slinavo, tepaju "Crna Perla", "Kreolska Boginja" – jezik skoro da se raspada od hiperbola. Amerikanka je dirnuta Sofkinim pjevanjem i neobičnim, kao s druge planete dalekim harmonijama i savijanjima nota. A Sofka možda prepoznaje u njoj nešto drugo – iza tih ulaštenih, a zapravo rasističkih, stereotipa, možda nekog svog.

Što god bilo, te snimke danas kad se slušaju, zapanjujuće su: neustrašivost, silina, beskrajni humor u tonu, ništa što bi bilo ukočeno i iskompleksirano, samo energija preživljavanja, zaigranost i opijenost. I katastrofična crna radost koja naravno ne može potrajati, ona ista anarhična, paganska što ide od arhajskog doba do scena Saše Petrovića i Kusturice, dionizijsko ludovanje što uvijek stoji u najdirektnijoj vezi s kaznom, žrtvovanjem i tragedijom.

Nakon takve tragedije, Sofka se povlači – za razliku od današnjih povlačenja, uistinu. I ne pjeva više.

1968. ostarjela Džozefina Bejker dolazi u Beograd i sreće se sa Sofkom Nikolić. Kako čudan, dirljiv moment: kad je sve prošlo, nalaze se dvije žene, sada u kasnim godinama, bez negdašnje snage, sa svime što su prošle. Ne znaju jezik jedna druge, ali se u svemu razumiju.

Šaban Bajramović

Ako se Šaban Bajramović na jednu riječ može svesti, to bi bila – sloboda. Nije to kliše o Ciganima i romantizacije o životu na rubu društva. Nego evo, ako čovjek samo pomisli na neke osnovne stvari u načinu života većine pa uporedi.

Šaban po rođenju, porijeklu, ličnoj historiji i psihologiji – nije se morao pridržavati apsolutno ničega čega se svi mi ostali moramo. Jače još – nije morao ništa. Nije morao razmišljati o pristojnosti, o dobrom ponašanju, o građanskim navadama, o poslu i odnosima i hijerarhiji – njega kao da su nosili jedino nagoni. Ljudski, kulturni, uže – supkulturni i etnički, i oni što su mu dati, s čim se rodio – umjetnički. Upravo tako – Šaban Bajramović bio je rođeni umjetnik. Sad, je li dijelove pjesama čuo drugdje, posudio, uzeo, "zapalio" pa ih slagao i pamtio (jer nije pisao!), učio i objašnjavao muzikantima, sve to nije važno. Taj prvi, početni fokus, nevidljivi stub, centar u njemu koji se zove inspiracija i potreba za stvaranjem, nesumnjiv je i van razgovora.

A onda je dolazio taj njegov ton neshvatljivi, i izvedba. U generaciji pjevača kojoj je najprije bilo do decentnosti i mjere, svaki je gledao da izvede melodijsku liniju što preciznije, sa što manje skokova, bez suvišnih vibrata i zavijačke "trešnje" note. Šaban pak, ciganski plačno, igrao se frazama kao mađioničar maramama. Kretao poslije prve dobe, završavao iza dužine fraze i na neočekivanu notu, potezao visoko gore, bez force i dernjanja, improvizirao bez riječi, glasovima. Intonacija – apsolutno savršenstvo, kao onaj "lock–on" uređaj u modernih borbenih aviona, što fiksira metu pred sobom, Šaban ne zna za falš. Na ovo, prelazio je – što je dugo bilo ravno tabuu ili bar nepristojnosti – iz čistog tona na početku ili na kraju fraze u pjevanje iz grla, grebući glasnice da izrazi očaj. Za muku nije dovoljno čisto pjevanje. A iza one obavezne ciganske glume u tonu, bila je nepoznata, neobjašnjiva muka nedostupna većini od nas.

Kao stil djeluje nekako poznato, od drugdje: jest, ali za taj stil, koji kod nas u tradiciji nije postojao, Šaban nikada nije čuo. Do kasnih godina i usporedbi koje bi došle do njega, za koje pak nije mario – nije znao šta je džez ili bluz, a kamoli da bi ta stilistička svojstva primijenio. Nije mu trebalo – on je sam, svojim genijem, došao do njih. A učinio ih samo njegovim.

Neuobičajeno: što je bio stariji, zvučao je bolje. Glas mu je postajao tanji, mekši, "farba" sve bogatija, izraženija, a tehnika kompliciranija. I nekako sve je izvodio laganije, kao bez naročitog truda.

K tome, tko zna odakle i kako, smišljao je – ili uzimao, koga briga – melodijske linije i sastavljao ih na svome jeziku, fantastično podatnom romskom, na kojem što se god otpjeva i kaže zvuči jednako komično i poetski. Sastavljao je, kažu, pjesme tako što je hodao praznom prugom. Kakva slika: Šaban odmiče u suprotnom smjeru od nas i, bez pare u džepu, smišlja "Pitao sam malog puža" ili "Sila kale bal". Na pruzi je iz svih važnih razloga: simbol, pokreta, putovanja, nemogućnosti da se sjedi na jednom mjestu – to ne treba ni objašnjavati. Ali ona je izazivanje sudbine, ozbiljno se stvara naravno samo u kontrastu s nestankom.

Toma Zdravković

Ako u jednom djelu i biografiji kod nas ima ikakve posmrtne "zadovoljštine" i priznanja, onda je to u slučaju Tome Zdravkovića. Nikome tako ne raste ugled kako prolazi vrijeme, moralo je valjda proći toliko godina da se vidi koliko je to naročita figura: jedini i pjevač i autor inovacija u novoj gradskoj narodnoj muzici, rekli bismo danas "singer–songwriter", starinskije šansonjer – kad nemamo već ni za jedno naše riječi. U njegovoj ličnosti sve je na jednom mjestu, kao vojska od jednog čovjeka – on piše, tako što miješa stilove, najbliže i one strane. Španjolske pjesme, šansonu, Neta King Kola, Aznavura, divnog Enrika Masijasa – sve mu to odgovara ukusu i duši; piše stihove i muziku, izvodi ih, pjeva i – najteže – živi ih.

Autorski, Toma je sve fascinantniji. Uspijevalo mu je da izrazi najograničenijom stilistikom točno što je htio. Sve te pjesme koje se čine pretjeranim u izrazu, zvone tako intimno da poništavaju hiperbole. Najljepše: znao je dokinuti pretjeranosti, a s njima i konvencije – rimu naprimjer, fenomenalnim instinktom dobijajući ponekad dupli umjetnički učinak:"nemam nemam sreće, nigde ništa, ostao sam sam/ostao sam sam, suzo vrela, tugo golema" – samo nabrajanje, kao u narodnoj tužbalici, nema rime, nema jednakog metra, nema metafore, kao da subjekt sam, i onaj koji pjeva i koji tuguje, nema više snage da misli o formi.

To međutim košta. Garant takve uvjerljivosti – pjevač-jednako-otpjevano – bio je onakav život i svijet. Kao provincijski restoran na rijeci, sa stolovima na terasi i vrbama koje padaju po njoj: iza tankog sloja užitka kroz kratki zaborav, istinski čemer, obezglavljenost, beznađe i jad. A to, kanibalski, izgleda najviše volimo.

Zvonko Bogdan

Kod Tome sve je bilo otvoreno, razdrljene košulje i duše, sve na stolu (doslovno!). Kod Zvonka Bogdana stvar kao da je obrnuta. Tu je toliko uzdržanosti da se misteriozniji dio jedva i nekako nelagodno pojavljuje, sitne tajnosti, autorske, identitetske, ispadaju kao cekini iz laloškog kaputa. I dobro da je tako.

Nekako, kad se pogleda, Zvonko Bogdan čuvao nas je i čuva od balkanske pomahnitalosti. Mjera, uvijek mjera, diskrecija, usporenost, nevikanje, melankolija mađarskih progresija umekšanih slavenskim elementom i njegove pjesme i mirni glas u tonalitetu govora, s uvijek jednakim vibratom nad zujem tamburica u pozadini – sve to donosi tako potreban smiraj i širinu, panonsku dakako.

"Nakon svega, preživjet će mirni", kao da njegova muzika kaže. I mudri. O Zvonku Bogdanu možda zato ne bi trebalo pisati mnogo sada, nego namjerno šutjeti jednim gotovo magijskim ritualom: ako samo uzmemo u obzir sasvim recentan (što se zaboravlja) standard "Ko te ima taj te nema", kao i način kako je u trenu posvojio Bajaginu i Lošinu divnu "Ti se nećeš vratiti" – on je jedini, čini se, pred kojim ako bude sreće i pameti stoji još domašaja. Zato treba odaslati negdje gore, "u zrak", sve dobre energije i poželjeti mu sasvim ozbiljno i konkretno: figuru domaćeg Rika Rubina koji će u dlaku jednakim produkcijskim metodom posljednjih šest albuma Džonija Keša napraviti isto, bez da razmišlja sekunde dalje. Još konkretnije: ima već gotova špranca iliti matrica – Balaševićeva ploča "Naposletku". Kompletna, od prve do zadnje pjesme, i aranžmanski i senzibilitetom već u pomisli, legla bi Zvonku kao komotan šešir. Ma da je samo otpjeva još jednom na svoj način, dobili bismo jednu od onih rijetkih stvari gdje je baš sve na mjestu, točno kako treba.

Budućnost bi naime još uvijek mogla biti Zvonkova.

Predrag Gojković Cune

Cune je neprimjetno donio dvije stvari u narodnu pjesmu, dvije inovacije. Počeo je kao gradski "kruner" – kako kažu Amerikanci neprevodivo – pjevač tihog stila, balader, kao Sinatra i Din Martin, a ujedno jedan od naših "Meksikanaca" (singl Halisko), pjevač, ukratko, "zabavne" muzike. Kad je počeo snimati starogradske pjesme i romanse a onda i čiste narodne pjesme, srbijanske, vojvođanske, makedonske, sevdalinke, prastare i novonapisane – prenio je stil toga prvog, zapadnog stila u folklornu pjesmaricu. Rezultat, sad kad se čuje pogotovo, zadivljujući je.

Druga stvar: Cune je možda prvi koji je shvatio Sinatrinu i Krozbijevu lekciju – da su mikrofon i studio također instrumenti i to vrlo zeznuti, koji se mogu manipulirati u vlastitu korist, no koji znaju prevariti i biti neprijatelji izvođaču.

To mu je bilo nužno: pjevač zapravo ograničenog volumena, ali vjerojatno najbolje tehnike od svih, s potpunom kontrolom glasa. Ako se slušalac koncentrira malo da zapazi gdje Cune uzima zrak u muzičkim frazama, čut će lako kakvo je disanje Cunetovo, kao u trubača.

Impresivno je i kako je kao bariton rješavao visoke dionice, falsetom, iz divne dubine, vodene i hladne kao izvor, u visok, topliji ton. Neke od najljepših izvedbi šumadijskih pjesama, Cunetovog kraja, ili pak zahtjevnu, titravu "Pšeničice sitno sjeme", obogatio je tim prelazima između oktava, iz niskog, zaobljenog u tanki i tanani zvuk, gdje se ton umjesto iz otvorenih glasnih žica dobija "sužavanjem", tako da im samo krajevi vibriraju. Cune je tu tehniku – jedino kod nas uvijek nekako nedoličnu, ismijavanu, nemušku – učinio prihvatljivijom, ili još ljepše, tako da je rijetko tko i primjećuje.

Ipak: kao svi veliki izvođači, da bi postali takvima, otpjevano mora nadrasti samo sebe, mora zahvatiti više od namjere. Jednom pjesmom Cune je uhvatio nešto istinski misteriozno, nerješivo i predskazujuće.

Nije čudo da je baš on taj: ako ne želimo biti filistri, kao pojava, u tom velikom teatru gdje je, elizabetanski, "svijet pozornica a ljudi samo glumci", Cune u svojoj ulozi djeluje čak malo i kao "negativac". Rezervirano, s neprobojnim osmijehom koji ostatak drži na odstojanju, s nešto onoga što Francuzi zovu hautaine, što je manje od arogancije a više od samosvijesti. U priči o Tomi Zdravkoviću tako, pojavljuje se čak u jednoj mefistovskoj ulozi.

Tako je snimio "Janičara", pjesmu koja je uzbujala neke čudne, tajne energije. Bila bi dobra po sebi, kako je napisana, ali tek kako ju je Cune otpjevao, postandrićevsku novelu u četiri strofe, tešku, neprijatnu, tipsku a ipak, ipak tako potresnu, učinilo je da progovori iznad riječi nešto vrlo uzdržano a nelagodno u njoj. Trauma, kompleks, neizrečeno, najrazličitiji netaknuti kolektivni odnosi i mučni, činilo se anakroni, narativi svili su se tu, a pjevač je našao načina da poput neobičnog kartografa otkrije mapu duboko potisnute teritorije, tako da joj grube a uplašene ruke cenzora ništa ne mogu, osim da je kompletnu zapale. To što je pjesma sama bila zapaljiv materijal, druga je stvar.

Ima u njenom historijatu moment koji je nevjerojatan: ispričao je Cune jednom kako su ga i Aleksandar Ranković i Koča Popović tražili da im pjeva Janičara. Ima li, u beskrajnoj sugestivnosti motiva, dvije suprotnije pojave od ta dva pala moćnika? A u tome baš da su obojica našla nešto u pjesmi – mogao bi se odčitati čitav tom o Srbiji. Nešto o njenoj suštini, podzemnim silama i razlikama, o lijepome i ubilačkom, s nebrojenim grananjima podijeljenosti, mogućnosti, konflikta, jedne budućnosti koja je mogla biti i budućnosti koja je stigla, pogubna za zemlju ali još više za sve oko nje.

Cune, svojom uzdržanošću izvedbe – bez obzira na neke teške dionice – izmaknuvši se sasvim s puta pjesmi, podigao ju je kao ogledalo dvije ličnosti i dva koncepta historije, i dao naslutiti da su bez obzira, na kraju balade (sic), izgleda oba ipak jedno. Cinicima nasreću, a većini obrnuto. U oba slučaja, samo veliki umjetnici u stanju su da ovako, iz prošlosti, predkatastrofično, polonijevski, postave stvari, tumačeći bezrječno, tonom samo. U tom smislu, većega tumača od Cuneta naprosto nije bilo.