Ima u Kamijevom Mitu o Sizifu, u poglavlju o Don Žuanu, divan pasus kojeg sam se sjetio u jednom važnom trenutku Finčerovog filma Iščezla (Gone Girl). Kaže Kami, parafraziram, kako se nježne dušice često ljute na Don Žuana zato što sve žene zavodi jednom te istom rečenicom. I nastavlja Kami pojašnjavajući kako je takva ljutnja besmislena zato što već isprobane lozinke nema potrebe mijenjati (ne bi posve nekamijevski bilo reći ni da se ne mijenja tim koji pobijeđuje) te da u takvim situacijama niko ionako ni ne obraća pažnju na smisao riječi, nego samo sluša glas koji ih izgovara. Filmski trenutak o kojem govorim dešava se pri prvom razgovoru dvije žene koje su se kratko prije toga upoznale. Njih dvije dolaze iz posve različitih sredina, porodica i okolnosti, različitih su senzibiliteta i nivoa obrazovanja. Jedna će drugoj da ispriča kako je ugledala čovjeka kojeg voli da ljubi drugu ženu, no ne samo da je ljubi, nego da uoči poljupca ponovi isti mali ritual kakav je napravio kad je godinama ranije nju prvi put poljubio. Njena nova poznanica reći će da je to nešto najgore što je ikad u životu čula.

KNJIGA I FILM: U svojoj dosadašnjoj filmografiji, Dejvid Finčer ima i filmove snimljene prema originalnim scenarijima (Sedam, Igra, Soba panike) i filmove bazirane na nefikcijskim knjigama (Zodijak, Društvena mreža) i filmove bazirane na fikcijskim knjigama, odnosno snimljene po romanu ili kratkoj priči (Klub boraca, Neobični slučaj Bendžamina Batona, Devojka sa tetovažom zmaja). Novi njegov film – Iščezla – spada u ovu treću grupu. Kao i u prethodnim sličnim primjerima iz njegove filmografije, odnosno kao i kod romana Čaka Palahnjuka i Štiga Lašona, te kod kratke priče Frensisa Skota Ficdžeralda, Finčer će u naslovu filma ostati vjeran naslovu predloška, u ovom slučaju romana Džilijen Flin. I ne samo to, Džilijen Flin ovdje je i autorka scenarija, ne samo autorka romana. Iako je Laguna još prošle godine objavila Iščezlu (original je objavljen 2012), čini mi se da knjiga, barem prije nego se pojavio film, kod nas nije imala dužnu pažnju. U Americi to nije bio slučaj, pa se u nekim tamošnjim recenzijama filma iznosi procjena da zapravo vrlo mali broj gledalaca gleda film, a da ranije nije čitao knjigu. Iako je roman bio veliki američki bestseler, u to je teško povjerovati, znamo li kolika je razlika između broja čitalaca hit knjige i broja gledalaca hit filma. Bilo kako bilo, korisno će biti ako ovaj film navede čitaoce da se okrenu knjigama Džilijen Flin jer nipošto nije riječ o autorki konfekcijsko-aerodromskih krimića. Iščezla je njen treći roman, prije njega je objavila Oštre predmete (2006) i Mračna mesta (2009). Oba prethodnika su takođe prepoznata kao odličan materijal za adaptaciju, pa će već u novembru ove godine premijerno biti prikazan film Mračna mesta. (Prevod ovog romana ovih dana takođe objavljuje Laguna.) Oštri predmeti će pak biti adaptirani u televizijsku seriju, a scenario za pilot epizodu napisaće Marta Nokson, (ko)scenaristica niza vrhunskih serija, uključujući Momke s Medisona. U Srbiji Oštri predmeti još nisu prevedeni, ali zato jesu u Hrvatskoj (u izdanju Frakture). Iako se u naše vrijeme odveć olako povlače literarne paralele, sve ove tri knjige dobro pokazuju da poređenja Džilijen Flin sa Patrišom Hajsmit i Fleneri O’Konor nisu promašena, odnosno da je riječ o jednom od najzanimljivijih književnih glasova što su se u posljednjoj deceniji pojavili u Americi.

GLUMCI I NARACIJA: Notirano je već da je o knjigama Džilijen Flin teško pisati kratke medijske prikaze, odnosno tzv. preporuke jer je teško izbjeći ono što se u globalno poengleženom digitalnom žargonu naziva spoilers, tj. pominjanje detalja koji će nekom ko knjigu još nije čitao pokvariti uživanje. Zato su, međutim, oni vrlo zgodni za beskrajne rasprave između onih koji su knjige pročitali, za analizu detalja, poređenje doživljaja. Slično važi i za Finčerovu Iščezlu, pa ću ovdje što se tiče same fabule da kažem tek onoliko koliko može da se dozna i iz reklamne kampanje koja prati film. Knjiga počinje na dan pete godišnjice braka Nika i Ejmi Dan. Iako je Ejmi rođena Njujorčanka, te iako su se njih dvoje upoznali i vjenčali u Njujorku gdje su i živjeli zajedno nekoliko godina, u vrijeme pete godišnjice ih zatičemo u malom mjestu u saveznoj državi Misuri, u Nikovom zavičaju na Srednjem zapadu, kamo su došli nakon što su u Njujorku zbog ekonomske krize oboje izgubili zaposlenja, a Nikova se majka teško razboljela. U Njujorku su se oboje bavili pisanjem, odnosno novinarstvom, dok je u Misuriju Nik sa svojom sestrom bliznakinjom Margo otvorio kafanu. Ejmi za to vrijeme živi faktički kao domaćica. Njihov brak je, naslućujemo to u prvim minutama filma, u nekoj vrsti krize. Upravo tog dana, na petu godišnjicu braka, dakle, Ejmi misteriozno nestaje. Nik poziva policiju i kreće istraga. Iako ovaj seting vuče na tipičan triler, Iščezla je sve prije nego samo triler. Nik i Ejmi – dvoje glavnih likova – su izvrsno karakterisani. Kasting je skoro savršen. Kad Džilijen Flin u romanu opisuje lik Nika iz perspektive Ejmi u vrijeme kad se upoznaju, ona kaže kako on fizički podsjeća na likove negativaca iz tinejdžerskih filmova osamdesetih. To su oni atletski građeni momci, privilegovani i bogati, kapiteni školskih sportskih ekipa na koje padaju najljepše curice, ali koje je za gledaoca lako ne voljeti u I–love–to–hate–you–ključu, te koji se naposljetku i pokažu kao šupci. Ben Aflek je savršen izbor za ulogu Nika, Ben Aflek kome svi lakše priznaju scenarističku i režisersku vještnu, negoli što ga podnose kao glumca. Za lik Ejmi teško je i zamisliti bolji izbor od Rozamund Pajk. Engleskinja koja je još prije 12 godina bila Bond girl, nije u međuvremenu imala previše sreće s filmovima u kojima je igrala. Njena hladna engleskost potcrtava njenu različitost od Bena Afleka u skoro henridžejmovskom evropsko-američkom ključu koji analoški dobro posreduje razliku između Ejmi kao razmažene velegradske cure i Nika kao momka sa sela.

RITAM I BLUZ: Kao što knjige Džilijen Flin ima smisla porediti sa djelima Patriše Hajsmit i Fleneri O’Konor, tako i Finčerov rukopis u ovom filmu ima smisla porediti sa režiserskim rukopisom Alfreda Hičkoka ili Brajana de Palme. Ima nešto u ritmu filma, u pozicioniranju ključnog twista što podsjeća na jedno Hičkokovo iznenađenje u možda i najslavnijem njegovom filmu. Još je važnije, međutim, da je ritam filma perfektan, ni na jednom mjestu, u skoro puna dva i po sata, nema praznog hoda i nema dosade. Impresivan je takođe obim tema koje ovaj film obuhvata: od kritike savremene medijske situacije, preko odnosa roditelja i djece, braće i sestara do ključnog svog fokusa – odnosa između dvoje ljudi u dugoj vezi, do različitih segmenata partiture bračnog bluza. I kada uvodi zanatski efektne formalne inovacije (vrlo je originalan način na koji se propituje pouzdanost ich-forme; kod Džilijen Flin to je u jednom smislu i mig Agati Kristi, za koju iz intervjua znamo da ju voli i da ju je čitala), to se u ovom filmu (kao i u knjizi po kojoj je nastao) ne radi tek iz žanrovskih razloga. Takođe, imajući u vidu ozbiljnost teme, u filmu ima neočekivano mnogo ubjedljivog i sugestivnog humora. Da se razumijemo, Iščezla, naravno, nije remek-djelo na način da je to film po kojem će se pamtiti druga decenija dvadeset prvog vijeka kao što se sedamdesete pamte po Kopolinom Kumu. To, međutim, jest nešto najbolje što današnji Holivud može da ponudi – spoj inteligentne zabave i materijala za razmišljanje. Ako i nije vrhunska umjetnost, Iščezla na vrhunsku umjetnost liči, barem onoliko koliko kristal šećera liči na kristal snježne pahulje. Uostalom, mi danas ionako živimo u svijetu u kojem kristal pahulje češće liči na kristal šećera, nego obratno.