Jedan od najvećih svetskih konceptualnih umetnika Braco Dimitrijević doputovao je u Beograd da predstavi svoju autobiografiju Luvr je moj atelje, ulica moj muzej, u izdanju hrvatske izdavačke kuće Fraktura. Ovo impozantno izdanje na 1128 strana i 300 reprodukcija i ilustracija, nije, kako sam Braco Dimitrijević navodi, “samo njegova osobna ispovijest nego povijest jednog svijeta čija se logika promijenila i vremena u kojima su se ljudi ponašali i razmišljali drugačije.

Istovremeno, to je insajderska povijest umjetnosti tijekom kojih sam izlagao i drugovao sa glavnim protagonistima svjetske scene, s najistaknutijim umjetnicima Londona, Njujorka, Pariza, Pekinga, istodobno srećući se sa slučajnim prolaznicima, šefovima država, okrunjenim glavama, sportašima, astronautima i svjetioničarima”, poručuje Braco u uvodu svoje knjige.

“Slučajne prolaznike” ovekovečio je na fotografijama, a postavljanjem njihovih monumentalnih portreta na istaknutim mestima u javnom prostoru grada izvlačio ih iz anonimnosti darujući im status moći toliko ubedljivo da se radni narod, koji je u ranim jutarnjim časovima na ondašnjem Trgu Republike u Zagrebu, ugledavši nova lica umesto Tita, Marksa i Engelsa, koji su tu ranije stajali, prilično zbunio pomislivši da se nije možda preko noći desio državni udar.

S druge strane, neupitna remek-dela istorije umetnosti koja su dotad uredno i u prema striktnoj klasifikaciji visila po muzejskim sobama, postavljao je naglavačke, uz vile i sekire, da vire iz ormara, birao im je društvo u vidu voća i povrća, pa čak i životinja, unapred znajući da će ovaj neočekivani poredak otvoriti neke nove uvide i slojeve umetničkih dela koji su dotad bili nevidljivi.

Što se tiče susreta s glavnim protagonistima svetske scene, među kojima su i selebritiji poput Mika Džegera, Joko Ono, Meta Dilana, Vima Vendersa… to je za Bracu, biće, bio prirodan ambijent jer je kao mali upoznao Tita, a kroz njegovu roditeljsku kuću prošli su velikani poput Ive Andrića, Žan-Pola Sartra, Meše Selimovića, Vladimira Dedijera. Bracin otac Vojo Dimitrijević je takođe bio jedan od njih, učesnik NOB-a, naš čuveni slikar, autor spomenika Gavrilu Principu iz 1949. godine, u vidu njegoviih stopa izlivenih u tlo.

“VREME”: Vaši radovi su takvi da intrigiraju posmatrača i bez prethodnih znanja, ali se bolje razumeju uz čuvenu priču o dvojici slikara iz 1969. i Posthistorijskog traktata iz 1976. godine. Da li biste podsetili na nju?

BRACO DIMITRIJEVIĆ: Jednom davno, daleko od gradova i sela, živila su dva slikara. Kuća do kuće, bašta do bašte i jednoga dana kralj je, loveći nedaleko, izgubio psa i našao ga je u dvorištu jednog od dvojice slikara. Vidio je radove tog slikara i poveo ga u dvorac. Ime tog slikara je bilo Leonardo da Vinči, a ime drugog ljudi nikad nisu saznali.

Jedan ste od pionira konceptualne umetnosti i Beogradu ste ostavili svoj čuveni rad Ovo bi moglo biti mesto od istorijskog značaja sedamdesetih godina prošlog veka. Kamenu ploču s ovim natpisom postavili ste na fasadu Studentskog kulturnog centra koja je s tog mesta skinuta devedesetih godina otkada joj se, moglo bi se reći, gubi svaki trag. U drugim gradovima ovakve ploče stoje i dalje, kao i vaš desetmetarski mramorni obelisk u Berlinu posvećen rođendanu slučajnog prolaznika. Da li biste nam ispričali nešto više o ideji ovog rada, kontekstu u kome je postavljen ovde i da li vas je pogodilo kada ste saznali da više nije na starom mestu?

Postavio sam tu ploču na fasadu Studentskog kulturnog centra ranih 1980-ih godina jer je to mjesto bilo izuzetno važno kao rasadnik novih ideja i pojava, ohrabrivalo mlade stvaraoce od likovnih umjetnika do novih pojava u rokenrolu, te odigralo ključnu ulogu u nastajanju konceptualne umjetnosti u Beogradu i muzici “novog talasa”. S druge strane, značaj SKC nije bio u potpunosti prepoznat i priznat pa odatle kondicionalna forma tog iskaza. Za razliku od istorijskih spomenika koji obilježavaju stvarni događaj, moji posthistorijski spomenici idu u susret budućim događajima: tako za moj obelisk s ugraviranim “11. mart – Ovo bi mogao biti dan od historijskog značaja”, svakih par godina neko mi javi da se nešto dogodilo upravo na taj datum.

U Studentskom kulturnom centru poručuju da bi za njih bila čast da vi postavite novu ploču i da bi oni to finansirali. Šta vi kažete na to?

Bilo bi mi drago da se to dogodi.

Često se citira vaša konstatacija “da gledajući s Meseca, distanca između Luvra i zološkog vrta ne postoji”. Šta ste, u stvari, time hteli da kažete?

Taj iskaz govori o smislu čovjekove potrebe da na silu klasificira i stavlja stvari u iste ladice, koje su zapravo puno više svaštarske nego što su naučničke pretpostavke. U renesansi, u tim prvim zbirkama, Kabinetima čuda (Cabinets de curiosites), sve što je bilo plemiću kolekcionaru zanimljivo od slike na platnu, pa do minerala, dinosaurove kosti ili dvoglavog janjeta bilo je dio iste zbirke. Međutim, kasnije se dogodila klasifikacija u ime nauke pa su slike otišle u jedan departman, kosti u drugi, drago kamenje u treći, alatke u četvrti. Mislim da je danas takva sistematizacija hendikep koji onemogućava sintetičku viziju svijeta, neki sveobuhvatni pogled, pa sam htio malo razvaliti tu striktnu kategorizaciju, koja ne doprinosi ni razmišljanju, ni kreativnosti.

A kako gledate na ovo što rade ekološki ativisti “Just Stop Oil”, koji se lepe za remek–dela istorije umetnosti ili ih polivaju farbom, vodeći računa, i to da napomenemo, da ne oštete sliku ili skulpturu?

Frustracija je danas ogromna. Danas na demonstracijama može biti milion ljudi a da to nema nikakav efekat na politiku. To znači da su mediji toliko otupili učinak te ljudske prisutnosti na manifestacijama da to više nikome ništa ne znači. Tako da umjetnost može raditi samo mikro pomake u nekim džepovima kulture koji su sve manji i sve rjeđi.

Gledajući unazad, imate li neku opservaciju o tome kakav je odnos moćnih ljudi prema umetnicima i da li se on promenio u odnosu na vreme kada ste vi počinjali i razvijali svoju karijeru? Čini li vam se da gore pomenuti svet voli da bude u društvu umetnika?

Postoji i ta tendencija, ali postoji i nešto potpuno suprotno. Nedavno, na jednom otvaranju u pariskom “Boburu” sreo sam dvojicu mlađih kolekcionara, neko nas je upoznao i imali su nekoliko mojih radova. Kad sam odlazio iz muzeja, čovjek koji nas je upoznao je rekao da su ljudi s kojima sam razgovarao vrlo prijatno iznenađeni našom konverzacijom budući da sam ja prvi umjetnik koga su oni sreli, a u svojoj kolekciji su imali stotinjak umjetnika. Prije, u mojim počecima, sedamdesetih i osamdesetih, umjetnost su kupovali ljudi da bi se družili s umjetnicima, da bi od njih čuli neke nove stvari i originalne misli. Međutim, to danas nije slučaj. To se dobro vidi i u svjetskoj politici, da su prošla vremena kada je Sartr mogao nazvati De Gola, ili kad je lord Rasel mogao nazvati britanskog premijera ili se obratiti kraljici. Kad je struktura moći izgubila kontakt sa intelektualnom elitom, otada se svijet počeo mijenjati nagore. Danas se sve svodi na ideju posjedovanja, što govori i o ovoj dvojici mladih kolekcionara, kojima je bilo primarno da posjeduju umjetnička djela a ne da se druže sa umjetnicima.

Kad smo već kod posedovanja, a vaši triptisi su na neki način sagrađeni od remek–dela istorije umetnosti, kako u tom kontekstu mislite o njihovoj tržišnoj vrednosti?

Kada se sabere tržišna vrijednost slika koje sam koristio u mojim triptisima, ona iznosi sedam i po milijardi eura. Meni je to banalnost, ali u posljednje vrijeme kako umjetnički časopisi pišu više o aukcijama a manje o umjetnosti, ako ćemo oko love, onda možemo i te cifre prevazići.

Vaša umetnost se grana na najrazličitije strane. Da li ste sada, kada pogledate unazad, zadovoljni što ste odlučili da postanete baš umetnik?

Postoji jedna filozofska nit koja povezuje sva moja djela u različitim i mnogobrojnim medijima. Mnogi su rekli da je američki filozof Artur Danto pažljivo čitao taj moj Posthistorijski traktat, a često vide i vezu tih mojih ideja sa Fukujamom, koji također govori o kraju istorije. Njihove ideje i knjige su se pojavile deset godina poslije mog Tractatusa Post Historicusa. Vrlo malo ljudi iz ovih krajeva, što je možda vezano sa našim provincijskim mentalitetom, reklo bi: “Ej, izvršio si uticaj na scenu u Londonu ili u Njujorku”, ali mnogi umjetnici iz tih metropola su mi rekli da su na počecima njihovih karijera moji radovi bitno uticali na njihov razvoj. Na primjer, dvije velike priznate američke umjetnice, Dženi Holcer i Šeri Levin su mi to rekle.

S kojim velikim umetnicima ste se vi najbolje razumeli?

S onima s kojima nije postojala neka formalna sličnost nego koji su bili različiti od mene. Kao što je, recimo, bio Jozef Bojs ili najveći danas živi američki umetnik Ričard Sera, koji radi one teške željezne skulpture, on je izuzetan čovjek i jedan vrlo vispreni intelektualac. On u jednom dokumentarcu s puno razumijevanja govori o mom radu.

Od mnogih velikana koje ste upoznali, ko vas je najviše fascinirao i zašto?

Pa, ja sam sreo nekih tridesetak šefova država, ljude koji su bili vezani za vrhunsku politiku, i možda najveći među njima je Koča Popović, naš čovjek, koji je imao jedan nevjerovatan, vibrantan duh. On je čak kad je pročitao ovu moju priču o dva slikara, prokomentarisao: “Ime Leonarda da Vinčija ljudi nikad nisu saznali jer je kralj odveo ovog drugog na dvor”. Kralj je odveo onog drugog na dvor čije ime ljudi nikad nisu saznali. Dakle, on je, na neki način, odvojio ulogu konteksta moći od snage umjetničkog djela i implicirao da umjetničko djelo samo stvara svoj prostor dejstvovanja.

Onda, recimo, francuski predsjednik Miteran je na moj rad sa tim bistama Leonarda Da Vinčija i slučajnog prolaznika prokomentarisao: “Vi biste na izložbi mogli zamjeniti postamente, pa staviti Leonarda na postament gdje piše ime i prezime slučajnog prolaznika, i prolaznika staviti na postament sa Leonardovim imenom, i niko od publike to ne bi ni primjetio”.

Na Venecijanskom Bijenalu 2009. godine izložili ste barke natovarene sa 5000 pari cipela građana Sarajeva, s monumentalnim portretima. Mnogi su rekli da je taj vaš rad imao moć prekognicije kada je reč o izbegličkoj krizi koja je usledila.

Taj rad je bio izložen 2009. na 53. Bijenalu u Veneciji, u Muzeju moderne umjetnosti Ca’ Pesaro i govori o velikoj tragediji koja se odvija danas. Uvijek kad vidim te tužne fotografije sa masom tih ljudi, pomislim ko je među njima Tolstoj, ko je među njima Balzak ili Nikola Tesla? Tako da u tim barkama sa tim cipelama, umjesto jedra su bile fotografije Maljeviča, Gončareve, Tesle, Kafke i nekih drugih velikih umjetnika, koji meni puno znače. Nažalost, taj rad je anticipirao ovo što se danas dešava na Mediteranu.

Na prostorima nekadašnje zajedničke zemlje često se dešavaju protesti i neki ljudi pominju Francusku kao zemlju koja i dalje čuva tu iskru revolucionarnog potencijala i otpora, da je to nasleđe i dalje živo. Pošto živite u Parizu, šta vi kažete?

To nasleđe postoji samo u knjigama. Nešto se dogodilo u ljudskom mentalitetu, tako da su svi ti protesti manje-više bez konsekvenci. Ovo nije neki sedativni komentar, ali nažalost, efekat demonstracija prije 30 ili 50 godina je bio sasvim drugačiji.

Nalazite li negde nadu u ovom kontekstu?

Možda jedino u nekoj slučajnosti koja bi mogla biti okidač za neke korjenitije promjene.