Kultura

4. Beogradski festival igre

Magično otvaranje

Nastup Holandskog plesnog teatra pred beogradskom publikom ostaće upisan velikim slovima

GOSTI IZ HAGA: Holandski plesni teatar

Na svečanosti otvaranja 4. Beogradskog festivala igre bila su prisutna tri veoma važna gosta. Gradonačelnik Haga Vim Ditman došao je u Beograd upravo zbog otvaranja ovog festivala, odnosno zbog nastupa famoznog Holandskog plesnog teatra, takođe iz Haga. U prvoj postavi, po mnogima, ove najbolje plesne trupe sveta jeste i igrač sa ovih prostora, Zoran Marković. Marković je iz Beograda još 1990. godine otišao u poznatu hamburšku školu Džona Nojmajera, bio je i igrač u Baletu Hanovera, a sada je među nekolicinom najboljih igrača Holandskog plesnog teatra. Pre nastupa ove trupe, Festival su otvorili organizatori Aja Jung i Nebojša Bradić, ali je ton spektakularne ceremonije "prizemljio" "treći čovek", čuveni koreograf Holandskog plesnog teatra Pol Lajtfut. U svom neformalnom govoru naglasio je da je razgovarao s upravnicima baleta i igračima iz naše zemlje, da je upoznao našu situaciju, i kada pogleda u kakvim se uslovima kod nas stvara i igra, on zapravo shvata koliko su umetnici njegove trupe u Holandiji "razmaženi". Kad bi siroti Lajtfut znao da oni nikad ne mogu biti toliko razmaženi koliko mi možemo biti otporni na promene, drugačije bi govorio, no dobro. Na kraju govora, raspoloženi Lajtfut, jedan od vodećih svetskih koreografa, makazama je presekao svoju kravatu čime je i zvanično otvorio festival.

MAJSTORSKI RUKOPIS: Nastup Holandskog plesnog teatra pred beogradskom publikom ostaće upisan velikim slovima. Sa tom konstatacijom sigurno se neće složiti oni kojima se nije ostajalo do kraja ili oni koji su očekivali mnogo uzbudljivija dešavanja na sceni, nešto življe, jasnije, atraktivnije. Kao prvo, ovo je ansambl neverovatnih igrača, koji su u stanju da se "izlivaju" iz jednog oblika u drugi, da mekanim pokretima odaju utisak levitacije, da se vrlo efektno kreću u "sloumoušnu", da se predstave kao bića nadnaravnih kvaliteta. Sve je u njihovoj igri do perfekcije smišljeno, bez ijednog suvišnog pokreta, bez ijednog trenutka koji narušava osećaj apsolutne harmonije. Nastupom Holandskog plesnog teatra, koreografskog maga Jiržija Kilijana upoznali smo iz prve ruke.

U plesnom komadu Krila od voska iz 1997. godine, Kilijan je bio inspirisan mitom o Ikaru koji želi da se vine u nebo, što i čini sve dok mu Sunce ne istopi krila. O tumačenju radnje i simbolike u ovoj koreografiji ne treba trošiti mnogo reči. Naprosto, u jednom gledanju tako nešto je gotovo nemoguće razabrati. Lepota onoga što se može videti na pozornici toliko je omamljujuća da posmatraču postaje potpuno nevažno da li se njegovo viđenje poklapa s onim što piše u programu. Ništa se ne poklapa, jer Kilijanove koreografije potpuno izlaze iz striktne fabule koja je gledaocu unapred nametnuta. Tek odvajajući pogled od "stvarnosti", nalik posmatranju 3D fotografija, pred očima se otvara Kilijanov majstorski rukopis. To je jedan novi svet ispunjen dubokim emocijama, prožet kompleksnim relacijama, uzburkan različitim raspoloženjima. Tako i zbunjujući par na samom kraju ove predstave koji u međusobnoj predanosti tiho pleše u pomrčini na sredini bine, u Kilijanovoj zamisli možda ima neke veze s Ikarom. Posmatrano iz neke druge, ako treba i sasvim lične dimenzije, paleta emocija i relacija tokom cele predstave u kojoj su ipak glavni nosioci parovi igrača, ukazuje da se ovaj komad može i sasvim drugačije tumačiti. Kilijan kroz svoje koreografije kao da poručuje da međusobno komuniciramo sa što manje racionalnih objašnjenja, a mnogo češće zaboravljenom unutrašnjom snagom.

U drugom njegovom radu, novijem komadu Katran i perje iz 2006. godine, sličan doživljaj nije bio ponovljen. Ovde je Kilijan uveo mnogo elemenata koji bi morali da nam budu barem asocijativni: klavir postavljen visoko za kojim svira pijanistkinja, rika lavova, vesela grupa neobično našminkanih i kostimiranih igrača… Zdravorazumski, moglo se pretpostaviti da je priča o katranu i perju zapravo stara priča o "kukavici", pojedincu koga ostali premažu katranom i oblepe perjem, ne bi li tako bio izvrgnut ruglu. Zvanično, Kilijan je bio inspirisan Beketovim delom Šta je reč? Bez obzira na izvor inspiracije pri nastanku ove predstave, njena fantastična scenografija, raspored igrača na sceni, odnos između grupe i pojedinca, jedva primetno uplovljavanje svakog od njih u glavnu radnju, magični oblici koje igrači prave od svojih tela, mnogima su ovaj komad učinili najzanimljivijim i posve originalnim.

PAŠĆE BLAGA KIŠA: Pol Lajtfut i Sol Leon, zvanični koreografi Holandskog plesnog teatra, u triptihu na svečanom otvaranju predstavili su se komadom Govori u svoje ime. Stihovi istočnjačkog pesnika koji počinju "Nebo i zemlja će se sjediniti/I pašće blaga kiša…" inspirisali su ovo dvoje koreografa da naprave izuzetnu, polumističnu, ambijentalnu plesnu kreaciju. Suprotstavljajući vatru i vodu, kao dva nepomirljiva principa, početak predstave obeležava scenski trik dima koji izlazi iz leđa jednog od igrača. Nešto kasnije na sceni počinje da sipi sitna kiša, koja "hrani", "navodnjava" i na poseban način uliva život. Ceo plesni komad odiše nestvarnim, uzvišenim smirajem, što je delom postignuto prigušenom, čulnom atmosferom u kojoj sipeća kiša i uopšte vizuelni efekti tragova vode pri svakom pokretu igrača imaju opojno dejstvo. Takođe, u nastupu Holandskog plesnog teatra naročito treba naglasiti izvanredne minimalističke kostime, kao i nenapadan, ali i te kako funkcionalan dizajn svetla, koji stoje u savršenom skladu prema prefinjenom i energetski nabijenom pokretu igrača.

Iz istog broja

Pozorište

Pozorišni vremeplov

Ivan Medenica

Novi roman Tomasa Pinčona – Protiv dana

Orvel i Pinčon protiv Bazuka Džoa

Vladimir Tasić

TV manijak

Da pukneš od smeha

Dragan Ilić

North City Jazz & Blues Festival u Kosovskoj Mitrovici

Univerzalni jezik

Sonja Ćirić

Kurt Vonegat (1922–2007)

Čovek koji je topio glečere

Dejan Anastasijević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu