Kad treba da upoznaš pisca, najbolje je valjda da ga uopšte nisi čitao. Ako si ga i čitao, biće bolje da ti se to što piše nije pretjerano dopalo – tad nema opasnosti od razočarenja. Rizično je pomalo upoznavati pisca čije knjige voliš. Margaret Etvud je negdje zgodno primijetila da je želja da upoznaš pisca čije su ti se knjige dopale analogna želji da upoznaš patku jer ti je bila ukusna pašteta od njene džigerice. Vrte mi se te gastronomske metafore po glavi dok po odvratnom i kišnom novembarskom danu hitam ka lokalu gdje treba da ručam sa Giljermom Martinezom. Viđamo se u jednoj od starih i kultnih beogradskih kafana koja se u nekom trenutku profenserisala. Giljermo Martinez je, inače, u našoj kulturi prisutan već dvadeset godina. Naime, još 1995. godine je novosadska izdavačka kuća Svetovi objavila njegovu Povest o Rodereru. Pet godina kasnije isti novosadski izdavač objavljuje njegov kratki roman Maestrova žena. Kasnije Martineza preuzima Laguna; 2005. ovaj izdavač objavljuje njegove Neprimetne zločine, a tri godine kasnije i Sporu smrt Lusijane B.

ČETIRI LICA JEDNOG PISCA: Postoji jedna bizarnost oko ove četiri knjige koja kao da potiče iz argentinske fantastične književnosti. Naime, na korici svake od njih autorovo ime i prezime je drukčije navedeno. Tako je Povest o Rodereru napisao Gižermo Martines, Maestrovu ženu Gižermo Martinez, Neprimetne zločine Giljermo Martinez, a Sporu smrt Lucijane B. Giljermo Martines. Dvaput Giljermo i dvaput Gižermo, dvaput Martines, dvaput Martinez – sve moguće kombinacije, kao u nekoj matematičkoj igrici. A jedan jedini (etimološki) Guillermo Martinez koji je pisac, takođe je i doktor matematike, profesor na Univerzitetu u Buenos Ajresu. Prijatelj je sa našim piscem i doktorom matematike Vladimirom Tasićem, koji je i najzaslužniji za njegovo rano prisustvo na srpskom jeziku. Obojica su iste godine ušli u literarni mejnstrim: Tasić je 2003. objavio roman Kiša i hartija za koji će dobiti NIN-ovu nagradu, dok je Martinez iste godine objavio Neprimetne zločine, najprevođeniji svoj roman, te roman koji će dobiti i svoju visokobudžetnu filmsku verziju.

Ulazim u lokal i pitam se da li ću za stolom zateći četvoricu pisaca, no tu je samo jedan. Za stolom je i prevoditeljka sa španskog, no ipak ćemo pričati na engleskom. Odmah poslije upoznavanja, pita me o mojim knjigama, o tome šta trenutno radim. Odgovaram brzinski, pa uzvraćam istim pitanjem, a on kaže: "Planiram nastavak romana Neprimetni zločini. Tu imam problem jer u knjizi postoji lik koga sam ubio u prvoj rečenici, a sada treba nekako da ga oživim. Mislim, međutim, da sam pronašao rješenje tako da iduće godine planiram da ispišem još jedan krimić." Pitam ga da li je to rezultat nagovaranja od strane izdavača, urednika i čitalaca pošto je ta knjiga njegov najveći komercijalni uspjeh. "Naravno da jest", odgovara, "svi su tražili nastavak odmah nakon što sam objavio Neprimetne zločine, ali ja tada nisam bio spreman na to, druge stvari su mi bile prioritet, a sada mislim da imam dobru ideju za nastavak. Isto tako, tu knjigu sada smatram nečim što radim za svoju dušu, kao neki odmor pred nešto ambicioznije." Zanima me: u kom smislu ambicioznije. Smije se: "Nešto veće. Dosad sam pisao knjige od oko stotinjak stranica, a ova bi mogla da ima tristo-četiristo. Uspjeh Neprimetnih zločina iznenadio je i mene samog. U optimističnim trenucima sanjao sam da bi to možda mogla biti kultna knjiga među matematičarima, a nipošto bestseler."

KNJIŽEVNI ŽIVOT: Kad ga upitam otkud mu uopšte ideja da će matematičari pohrliti da kupuju neku beletristiku, odgovora kako nipošto nije rijetko da matematičare zanima književnost ili umjetnost generalno, te da na odsjeku na kojem predaje troje njegovih kolega piše poeziju ili priče, nekoliko je muzičara, a ima i onih koji se bave glumom. "Kod nas postoji kliše", kažem, "da je u srednjim školama matematika bauk, posebno za umjetničke duše." Smijeh: "Pa da, ali ima izuzetaka. Ja sam još u gimnaziji volio matematiku i pisao kratke priče. Ja sam svoju prvu zbirku priča napisao prije nego sam upisao fakultet. Upisao sam matematiku kao nešto od čega ću lakše moći da živim, ali sam već tada doživljavao sebe kao pisca." Prisjeća se svojih početaka: "Čini mi je da je lakše izići na književnu scenu sada, nego kad sam ja bio mlad. Danas ima zaista mnogo malih nezavisnih izdavačkih kuća spremnih na rizik da nekom nepoznatom objave prvu knjigu. U Argentini ih ima možda pedeset, a u ono vrijeme teško da ih je bilo i pet. S druge strane, Argentina je specifična, kod nas ima toliko mnogo pisaca. Svaki Argentinac koji završi srednju školu je potencijalni pisac." Kroz smijeh mu kažem da ni ovdje nije mnogo drukčije.

Pitam ga da li je za argentinskog pisca pitanje prestiža da bude objavljen u Španiji, na način na koji austrijski ili švajcarski pisci maštaju o izdavačkim kućama iz Minhena ili Berlina. Kratko razmišlja pa kaže: "S jedne strane, da. S druge, to je jako teško. Od svih mojih knjiga, samo su Neprimetni zločini imali pravi uspjeh u Španiji, ostale knjige tako-tako. Španci imaju dosta svojih pisaca, a za nišu otvorenu za južnoameričke pisce konkuriše jako puno kandidata, uglavnom onih koji takođe žive u Španiji. U današnjoj izdavačkoj kulturi, jako je važno i fizičko prisustvo pisca u nekoj zemlji ili gradu. Za mene je najvažnija argentinska publika, moji argentinski čitaoci. Volim način na koji oni čitaju, volim intenzitet kulturnog života u Argentini. Tamo zaista ima mnogo ljudi koje zanima književnost. U Argentini postoji pravi književni život. Djelomično je to posljedica sjajnog školskog sistema koji smo doskoro imali. Od pred kraj devetnaestog do pred kraj dvadesetog stoljeća imali smo čudesan sistem državnih škola. Argentina je jako rano iskorijenila nepismenost. U našim srednjim školama masovno se čitaju španski klasici, argentinski klasici i značajni savremeni pisci. Kad sam ja išao u gimnaziju krajem sedamdesetih, mi smo u školskom programu već imali i Borhesa i Kortasara. Važno je reći da ima mnogo knjižara, mnogo biblioteka. Ideje kulture i politike kod nas su isprepletene. Ako želiš da se baviš politikom i na najelementarnijem nivou, podrazumijeva se da si čitao neke pisce. Takođe, kad sam bio tinejdžer, poznavanje književnosti je pomagalo i kod zavođenja djevojaka. Na sastancima s djevojkama uvijek se pričalo o književnosti."

Primjećujem da je označio kraj dvadesetog stoljeća kao vrijeme kad je završila epoha dobrih državnih škola. On klima glavom: "Danas je situacija drukčija. U Buenos Ajresu sve imalo ambicioznije porodice iz srednje klase šalju svoju djecu u privatne škole. U državnim školama su sada uglavnom ili jako siromašni ili imigranti iz Bolivije, Perua i drugih zemalja. Roditelji iz boljih kuća ne žele da im se djeca miješaju s njima. To je žalostan razvoj događaja. Kad mislim na vrijeme mog školovanja, kad je bilo sasvim normalno da u isti razred idu djeca univerzitetskih profesora, ljekara i advokata sa djecom fizičkih radnika i konobara, čini mi se da je to bilo bolje. Istini za volju, postoji još poneka dobra državna škola, ali generalno je stanje loše."

FILM I FUDBAL: Pričamo o filmu Oksfordska ubistva snimljenom prema knjizi Neprimetni zločini, filmu u kojem glavnu ulogu igra Ilajdža Vud u vrijeme svoje najveće slave nakon Gospodara prstenova. Govori kako je prava za film kupio jedan od najvažnijih argentinskih producenata, onaj koji stoji iza oskarovskog filma Tajna u njihovim očima. Kad ga producent kurtoazno pitao ima li kao pisac favorita što se tiče režije, naveo je dva imena: Alehandro Amenabar i Aleks de la Iglesija. "Ne nadaj se", rekao je producent, "obojica su prezauzeti." Ispostavilo se, međutim, da je Aleks de la Iglesija veliki Vitgenštajnov fan i da mu se dopao i roman i u njemu reference na Vitgenštajna pa je pristao da ga radi. Martinez kaže da nije učestvovao u pisanju scenarija, samo je pročitao prvu verziju. Filmom niti je nezadovoljan niti prezadovoljan. Kao i većina pisaca čiji je roman filmovan, reći će da je film zasebno umjetničko djelo. Sebe vidi kao proznog pisca, mada je, recimo, razmišljao da roman Spora smrt Lusijane B. napiše kao dramu. S bivšom suprugom je napisao jedan originalni scenario za igrani film koji još nije realizovan.

Potpuno atipično za Argentinca – Martinez ne voli fudbal. Gleda utakmice samo kad su velika takmičenja. Kao klinac je navijao za Boku juniors. Ipak, u njegovom zavičaju, odnosno njegovog rodnom gradu Baija Blanka, košarka je mnogo važniji sport. "Znaš", kaže ne bez ponosa, "iz Baije Blanke je i Manu Đinobili." Taj podatak sasvim slučajno znam, Đinobili je moja generacija, sedamdeset sedmo godište, njegov zemo, moja generacija. Pitam: "Koliko Baija Blanka ima stanovnika?" Kad kaže tristo hiljada, dodajem: kao Novi Sad, a on veli da su mu tako rekli i u Novom Sadu, ali da mu se čini kako je Novi Sad ipak manji. Kad smo kod sporta, dodaje da mu je najvažniji tenis: "U Buenos Ajresu imamo dobar turnir pa sam tu uspio da gledam i Nadala i Vavrinku i Davida Ferera i Karlosa Moju." Dok ga slušam, najprije mislim da sve to priča da bi kazao kako mu je Đoković super, no ispostavlja se da Đoković, nažalost, nije dosad nastupao na tom turniru jer je februarski tajming malo nezgodan pa na njemu nisu igrali ni Đoković ni Federer. Martinezov interes za tenis je mnogo ličniji, kao omladinac i junior bio je talentovan za tenis, učestvovao je čak i na državnim prvenstvima Argentine, a i danas zaigra rekreativno.

Kod Đokovića smo izbjegli kliše, a čini se da ćemo i kod konobara. Pisac se mršti na pomen roštiljskih specijaliteta i traži nešto lagano. "Znaš", kaže malo kasnije, "sinoć sam u Novom Sadu pretjerao s miješanim mesom."