Kada brodvejski mjuzikl o očevima američke nacije doživi tri godine izvođenja iako su svi njegovi izvođači Latinoamerikanci i crnci – kao što je nedavno doživio Hamilton, onda je to dokaz uspjeha predstava koje uključuju i promovišu manjine i njihova prava. Prilog ovoj ocijeni o Hamiltonu su i 11 Toni nagrada, Pulicerova i Gremi nagrada, a prilog njegovoj neobičnosti su podaci da je to hip-hop mjuzikl, i da ulaznice koštaju i do 10.000 dolara.

Tvorac (dramaturg, kompozitor i pisac) i zvijezda ovog mjuzikla Lin-Manuel Miranda napravio je prema tvrdnjama stručnjaka istorijski tačan komad o životu Aleksandra Hamiltona, jednog od osnivača američke nacije, od rane mladosti u sirotištu na jednom karipskom ostrvu, preko učešća u Američkoj revoluciji, te uloge u političkoj i ekonomskoj istoriji SAD u kojoj je Hamilton učestvovao paralelno sa Džordžom Vašingtonom, Tomasom Džefersonom i njegovim najvećim suparnikom Aronom Burom, koji ga je ubio u dvoboju prije nego što je doživio pedesetu. Hamiltonova biografija, koji je iako dijete iz sirotišta postao prvi ministar finansija i autor čak dvije trećine Federalističkih spisa, djela koje predstavlja glavni izvor za tumačenje američkog Ustava – zbog čega se Hamilton smatra jednim od očeva Amerike, podsjetila je Lin-Manuela Mirandu na teške početke brojnih imigranata kojim su se u "obećanoj zemlji" ostvarili snovi, dok ga je Hamiltonovo rivalstvo sa Burom asociralo na klasične rep duele.

Popularnost Hamiltona doprinijela je i državnim razgovorima o imigraciji, a stih – "Imigranti/Mi završavamo posao" – dobija toliko dugačak aplauz da je pauza koja je na tom mjestu predviđena morala biti produžena kako bi se ovacije stišale. Ekipa predstave pokazala je saosjećanje i podršku prilikom svečane dodjele Toni nagrada zbog masakra u gej klubu u Orlandu, u kojem je život izgubilo 50 ljudi. Kada je predstavi prisustvovao Majk Pans, današnji potpredsjednik SAD, jasno mu je rečeno u ime čitave ekipe: "Da, gospodine, mi smo multikulturalna Amerika, uznemirena i uplašena da vaša administracija neće štititi nas, našu planetu, djecu, roditelje, braniti nas i podržavati naša neotuđiva prava. Mi se iskreno nadamo da vas je naša predstava inspirisala da podržavate američke vrijednosti i radite u ime svih nas."

Umjetnički projekti kojima je cilj da ukažu na postojanje manjina nerijetko se realizuju. Insecure (2016) je televizijska serija koja opisuje živote mladih crnkinja i njihove teškoće proistekle iz rase, a sa kojim se suočavaju savremene crne žene u Los Anđelesu, a upoznaje nas sa njihovom supkulturom, muzikom i umjetnošću. HBO je realizovao dvije sezone serije Looking i istoimeni film o grupi gej prijatelja koji žive u San Francisku, kojom negira široko uvrežene stereotipe o homoseksualcima. U BBC-jevoj kritici ove serije navodi se da ona predstavlja "najrevolucionarniji opis gej života u istoriji televizije – upravo zato što ga prikazuje tako običnim."

Sličnih projekata ima i na našoj, kao i na kulturnim scenama regiona. Evo nekoliko primjera.

Na izmaku prethodne godine, na predstavi održanoj u sklopu feminističkog BeFema, gošće iz Rumunije, članice trupe Romkinja "Giuvlipen", provokativno su pitale "Da li želiš egzotično iskustvo sa vrelom Romkinjom?", sa ciljem da preispitaju predrasude o Romkinjama. Kabareom Gađo Dildo one su ironično pristupile temi hiperseksualizacije Romkinja koja potiče od ne-Roma, ali i minimiziranju seksualnosti Romkinja od lokalne zajednice kojoj pripadaju. I, dok postavljaju pitanje da li su dovoljno dobre većinskom društvu da bi mogle da budu prihvaćene, istovremeno razmišljaju o tome da li su dobre predstavnice svoje zajednice. Članice kažu da "Giuvlipen" postoji da bi govorio o Romkinjama, o feminizmu, LGBT i romskim pravima i sa ciljem da ove marginalizovane glasove uključi u umetničko delovanje.

Ideju za film Epizoda u životu berača željeza, Danis Tanović je dobio u crnoj hronici dnevnih novina: jednoj trudnici, Romkinji iz okoline Tuzle (BiH), iz porodice skupljača staroga željeza, umrla je beba u utrobi. Iako je izvjesno da će umrijeti od sepse ako joj se ne ukaže pomoć, ljekari je iz hitne pomoći vraćaju kući jer nema zdravstveno osiguranje. Film snimljen po toj priči 2013. godine dobio je dva Srebrna medvjeda u Berlinu, za najbolji film i najboljeg glumca. Nazif Mujić i njegova porodica glumili su sami sebe. Govoreći o romskoj porodici, samo jednoj od brojnih kojima se zbog istog razloga odbija lijekarska pomoć, film predstavlja uobičajen primjer siromaštva i rasizma u modernoj Evropi, i univerzalnu ljudsku priču koja je potaknula diskusiju o našem društvu i svim vrstama otuđenja i diskriminacije koje su u njemu prisutne.

Film Stevana Filipovića Pored mene izazvao je mnoštvo reakcija, prije svega na društvenim mrežama, zbog scene gej poljupca između dva tinejdžera. Film Otvorena mladog reditelja Momira Miloševića, premijerno prikazan ovog septembra, priča o djevojci frustriranoj zbog sredine koja joj je dozvoljava da u potpunosti ispolji osjećanja.

Osim ako nisu urnebesne komedije sa psovanjem, domaći pa i strani filmovi nisu povod velikom interesovanju. Unekoliko to važi i za pozorišne predstave. Znači da im je znatno smanjena mogućnost da ispune i ostvare jednu od svojih osnovnih uloga – da edukuju i da stvaraju prostor za dijalog. Ali, već i sama činjenica da su snimljeni da bi poslali svoju poruku iako ih čeka finansijski gubitak, predstavlja dobitak za sve nas.