Zaboravite Dina Dvornika i Psihomodo pop – pravi hrvatski rokenrol (a i funky, bogami) tek sada stiže u naše krajeve! Istina, njegovi izvođači nemaju gitare i bubnjeve, ali r’n’r je ionako pre svega duh, zar ne?! Grupa najmlađih, mlađih i blago sredovečnih pisaca koju su okupili Veliki Tata urbanog duha savremene hrvatske književnosti Borivoj Radaković i kritičari Nenad Rizvanović i Kruno Lokotar, a koja se prozvala FAK (Festival A Književnosti), po svom prvom javnom okupljanju prošlog maja u Osijeku, u Novom će Sadu, u klubu Prometeja 20. i 21. aprila upriličiti javno čitanje svojih radova; ovakve su, pak, FAK-ovske manifestacije (do sada ih je bilo tri: Osijek, Zagreb, Pula, a ova je prva izvan Hrvatske) veoma daleko od klasičnih, mrtvozornih književnih promocija na kojima su svi toliko uštogljeni da i zalutale muve krepavaju od dosade: FAK-ovi nastupi više liče na pučki (a ipak ne: populistički, prostački) happening, na opuštenu razmenu pozitivne energije. Ovo dolazi otuda što je i sama književnost kakvu ispisuju FAK-ovci – koji, inače, nisu nikakva kodifikovana, glajhšaltovana "grupa" iliti, nedajbože, "pravac" tj. "izam", sa nekakvom zajedničkom "estetičkom ideologijom" i kolektivnom "spisateljskom strategijom" – takva da je otvorena za komunikaciju, jer je faktor čitalac unapred ukalkulisan u to Pismo. O, zar se i to može?! Ovo je, razume se, smrtni greh sa stanovišta većine ovdašnjih tradicionalista i postmodernista podjednako, ali ko za to još mari. I sam je FAK nastao kao spontani vid otpora sličnom zatečenom stanju u "njihovom" dvorištu.

U kratkom pogovoru proznog zbornika FAKat (Celeber, Zagreb, 2001), koji je idealan komparativni uvod u FAK-ovske opuse, Nenad Rizvanović piše o učincima ove Promene: "Pisci su se družili i slušali jedni druge, publika je navijala za pisce, pljeskala im i zvala ih na bis i uopće ponašala se neprilično za nešto što je po svojem sadržaju književni susret u Hrvatskoj. Tako je, nadamo se ne samo na trenutak, srušena ona strašna medijska slika koju o našoj literaturi pothranjuju polupismeni novinari, zlovoljni pisci i depresivni akademici, slika o hrvatskoj književnosti kao maloj, dosadnoj i zaostaloj, publici potpuno nezanimljivoj. (…) FAK (se) događa u zemlji u kojoj neki važniji izdavači traže novce od pisaca kada im ovi donesu svoju knjigu, u kojoj urednici književnih časopisa umiru od smijeha ako neki pisac zatraži honorar, u kojoj su knjižare rijetka i neprivlačna mjesta koja je najbolje izbjegavati, a knjižari istinski nesretni ako su knjige jeftine i ako se dobro prodaju. FAK se odigrao u zemlji u kojoj važna većina želi da književnost bude svedena na mjeru mrtvačke dosade i gnjavaže, pa od osnovnih škola do fakulteta kruži jedan te isti činovničko-književni duh koji muči koga stigne, a koji podržavaju redom akademici, novinari, profesori, ministri, ostarjeli avangardisti."

BITNICI I SAMOBITNICI: Ne čini li vam se da ove grke reči zvuče isuviše prepoznatljivo? Kao da i posle fizičkog razdvajanja "književnih života" i tržišta južnoslovenskog Istoka i Zapada na obe strane nastavljaju da deluju iste silnice, "pozitivne" ili "negativne", sasvim svejedno. No, nasilni prekid normalne komunikacije ipak je učinio svoje, i otuda su FAK-ovski pisci uglavnom nepoznati u Srbiji, kao što su i oni pisci koji su se tokom devedesetih afirmisali u srpskoj književnosti (s retkim srećnim izuzecima, poput Arsenijevića) u "prekodrinskom" – a bazično istojezičnom, što da se lažemo – okruženju i dalje neotkriveni. Ovo neprirodno i neodrživo stanje mora biti dokinuto – na užas vaskolikih nacionalista, "državotvoraca" i samobitnika svih vrsta – i reklo bi se da će i novosadski FAK biti važna, možda prelomna tačka (ako je tusta, lenja, površna i tradicionalno neupućena "kulturna javnost" ne prespava) novog međusobnog približavanja, ne "Srba" i "Hrvata" (neka tih "id-entiteta" Dobrici i Aralici, nek’ se sigraju), nego Pisaca i Čitalaca (i Pisaca i Pisaca, dakako).

U FAK-u je do sada sudelovalo dvadesetak hrvatskih prozaika, gotovo isključivo onih koji su se afirmisali nakon raspada SFRJ; u Novi Sad stiže nešto manje od polovine njih, ali skoro svi najistaknutiji autori će biti tamo. Miljenko Jergović i Zoran Ferić najveće su zvezde današnje hrvatske književne scene – ali i medijsko-publicističke, naročito kada je ovaj prvi u pitanju; Jergović (Sarajevo, 1966) se svojim jedinstvenim zbirkama lirskih priča Sarajevski Marlboro, Karivani i Mama Leone nametnuo kao mnogima neprijatni, ali nepojamno talentovani, te otuda i neizbežni "bosanski uljez" u ušuškanim agramerskim književnim salonima – o kojima je još Krleža sve rekao u Hrvatskoj književnoj laži, a od tada se nije mnogo toga promenilo – unevši u hrvatsku prozu blagotvorni "andrićevski" dah prosejan kroz "sentimentalno vaspitanje" jednog tipičnog gradskog deteta es–ef–er–jot civilizacije (iliti YU–tlantide, po Velikiću), "staromodan" samo i jedino po tome što nije vrišteće "avangardan" i nedonešen; Ferić je, pak, čovek iz posve druge priče, nesmiljeni cinik sklon najsurovijim crnohumornim obratima, apsurdu i groteski najuvrnutije vrste. Takvi su ti profesori, kada se otkače! Njegove pripovedačke zbirke Mišolovka za Volta Diznija i Anđeo u ofsajdu odlično su – kao i Jergovićeve – prošle i na zapadnoevropskom tržištu, a kod kuće su knjige obojice pisaca primljene aklamacijama kritike i podrškom publike u vidu "carevanja" na top-listama bestselera.

VESELA NAUKA: Robert Perišić se najpre – i najviše – afirmisao kao stalni književni kritičar Ferala – sada je u Globusu – u kojem je neretko uveseljavao publiku svojim minimalističkim kalamburima i neodoljivim prozno-kritičkim medaljončićima.

Osebujnu strategiju pravljenja Vesele Nauke od svakovrsne tekstualnosti Perišić zorno demonstrira i u svojim pričama (zbirka Možeš pljunuti svakoga tko bude pitao za nas i on–line kolekcija Iskonabule), mahom gradsko-realističnim krokijima nabijenim majstorskim dijalogiziranjem, kakvi će najviše prijati publici odrasloj na filmskom senzibilitetu građenom od omnibusa Kako je propao rokenrol preko Dragojevićevih Anđela do Andrićevih Munja. Drugi Feralov dužnik, Splićanin Đermano Ćićo Senjanović, blagosloveni književni samozvanac i naivac, institucija je za sebe: kao dobri duh Ferala, koji je u utemeljenju te važne kulturno-civilizacijske ustanove "na ovim prostorima" učestvovao gotovo ništa manje od utemeljiteljskog trojca Ivančić-Lucić-Dežulović, Đermano Senjanović je na bizaran, a zarazan način baštinio "smojcovsku" tradiciju pučkog i koloritnog mediteranskog humora i na nju nakalemio – protivno svim Važećim Receptima i Pametnim Savetima – pomalo kabaretsku (ali u smislu dadaističkog Cabaret Voltaire!) sklonost ka "samosvrhovitim" nadrealističkim začkoljicama i "larpurlartističkom" pastiširanju najraznovrsnijeg slučajno zatečenog i asocijativno upotrebljenog tekstualnog bagaža, a sve po "metodu slučajnog uzorka" nalik "automatskom pisanju". Izgleda šašavo, ali deluje: autentično Kreativno Ludilo izdubi sebi put tamo gde puta, po Definiciji, nikako ne može biti…

Osim nabrojanih, novosadskoj publici će se predstaviti i pisci koji su tek krajem devedesetih počeli da stiču književnu afirmaciju, poput Nevena Ušumovića (rođenog Subotičanina), Romana Simića, Krešimira Pintarića ili apartnog esejiste Stanka Andrića koji, sudeći po tekstovima, pomalo odudara od razuzdanog FAK-ovskog društva, kao neki strogi ujak… Pridružiće im se Ben Ričards, čak sa Ostrva, jedan od "Novih puritanaca" – o njima drugom prilikom – i "domaći" pisci Aleksandar Tišma, Svetislav Basara i Vladimir Arsenijević. Publika se već zagreva, pivo se već hladi; sledi ono što se, kada smo bili mali, zvalo: pokloni se i počni. A može i: mikrofon je vaš. Neka svirka je svakako u pitanju. Majstore, gasi svetlo!