Kultura

Novi albumi: The Kills – God Games (Domino)

Minimalistički pristup rokenrolu

The Kills su američko-engleski alternativni rok duo koga čine pevačica Alison “VV” Mosshart (SAD) i gitarista Jamie “Hotel” Hince (Velika Britanija). Za njih se slobodno može reći da spadaju u fancy elitu gitarskog rok zvuka u poslednjih dvadeset godina, do te mere da su već i sami postali deo modne scene – mada su osnivači prvobitno bili par, Hinceova potonja višegodišnja afera i brak sa supermodelom Kate Moss značajno je doprinela njihovoj poznatosti, onoliko koliko je i Mosshartova postala značajno vidljivija kao vokal supergrupe Dead Weather, predvođene slavnim Jackom Whiteom iz The White Stripes, a odnedavno medijima zanimljiva i kao nova devojka glumca Damiana Lewisa.

Njihova karijera poklapa se sa pojavom poslednje generacije autentičnih rokenrol sastava koja je eksplodirala početkom dvehiljaditih: The Strokes, Kings of Leon, Black Keys i već pomenuti The White Stripes sa američke, te Franz Ferdinand, Arctic Monkeys, Kaiser Chiefs sa britanske strane – to je ekipa u kojoj su The Kills imali status “mlađe sestre i brata”, omiljenih kod muzičara i novinara. Sa zvukom zasnovanim samo na električnoj gitari i glasu, oni su donosili jedan osvežavajuće rudmentaran pristup rokenrolu koji je razobličavao njegovu pirotehniku i svodio je na ogoljen oblik kroz kog je progovarala njegova mitološka suština: priče o sudbinskom otpadništvu & tenzija žensko-muških odnosa. Sve kao na filmu.

Uspešno su debitovali pre tačno 20 godina sa Keep on Your Mean Side (2003), a albumi No Wow (2005), Midnight Boom (2008) i Blood Pressures (2011) upisali su ih u mapu značajnih imena svetske rok zajednice, kao svojevrstan novitet: art-garažni sastav. Rudimentarno i pomalo dizajnirano ukrštanje panka i bluza, bilo je u sličnoj kategoriji u kojoj su se nekad davno isticali Jon Spencer & The Blues Explosion. Moćan glas Mosshartove i ekspresivno Hinceovo sviranje podržavali su autentičnom visceralnom snagom ovaj postmoderni koncept, nastao pre u avangardnim galerijama nego memljivim podrumima, te su The Kills dugo bili “bend koga treba otkriti” – za New Musical Express, koliko i za Vogue. No, mainstream uspeh nije bilo ni na vidiku, te se posle kilavog Ash & Ice (2016) bend odlučio da sledeći period provede isključivo nastupajući na sve mnogobrojnijim festivalima, gde su uvek bili rado viđeni gosti.

Nedavno se posle sedam godina pauze iznenada pojavila njihova nova ploča God Games (Domino), u produkciji Paula Epwortha, poznatog po saradnji sa pop gigantima kakvi su Adele, Rihanna i Florence and the Machine. Deo misterije je rešen kad smo saznali da je on bio tonac The Kills na početku njihove karijere, te se sad dobrovoljno vratio sa misijom da svojim Grammy nagrađenim dodirom pomogne starim drugarima da ponovo nađu sebe u ovom izmenjenom postpandemijskom svetu. Stilizacija i dramatizacija The Kills-a koju je izveo izvlači u prvi plan njihovu gothic lirsku stranu, igrajući na kartu prefinjenijeg zvuka – čini se da su zajedno zaključili kako su mračni tonovi pogodni za pretvaranje radikalne gitarske estetike u nešto nalik glasnoj pop muzici.

The Kills uspevaju na God Games da budu ubedljivi i kao pop grupa sa širokim bluzerskim emocijama, nalik na neke imaginarne The Black Keys koje bi predvodila dama. Ovde se tako sviraju i gitare i klavijature i elektronski efekti i uobičajene ritam mašine (The Kills nikad nisu imali bubnjara), insitirajući na transžanrovskoj oslobođenosti, tako bliskoj najmlađoj slušalačkoj publici. Numere kao što su New York, Love and Tenderness, 103 ili Kingdom Come, svedoče o neugaslom rokerskom plamu koji ih još pokreće, dok LA Hex i naslovna pesma, sa svojim okretanjem gospel inspiracijama kroz elektro instrumente, nagoveštavaju novostečenu životnu mudrost.

Album God Games možda neće biti upamćen kao najbolji trenutak grupe The Kills, ali je dovoljno upečatljiv da se i dalje ističe iskrenom “drugačijošću” u sadašnjoj brojnoj, ali suštinski siromašnoj muzičkoj produkciji. Možda nam i nije ostalo ništa drugo nego da budemo drugačiji.

Iz istog broja

Guided by Voices – Nowhere to Go but Up (Guided by Voices, Inc.)

Tok svesti zabušantske generacije

Zorica Kojić

Susreti na “Dezireu”: Anđela Vidović, teatrološkinja

Pažljivo s četvrtim zidom!

Nataša Gvozdenović

Bioskop: Napoleon

Mlako i zaboravljivo

Đorđe Bajić

Festival autorskog filma 2023 – Jadna stvorenja, Prolazi, Kritična zona

O nužnosti emancipacije

Zoran Janković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu