Kultura

Pozorište: Deca

fotografije: marijana janković

Mistična snaga ljudskog glasa

Milena Marković je i dramska spisateljica, ali roman Deca bi veoma teško mogao biti dramska predstava. Iako u njemu ima jako mnogo ljudske drame, on je pre svega sazdan od emocija koje se valjaju i stižu do nas preko poezije. Zato je zaista pravi izbor da ovo, ako već treba da bude predstava, bude opera, jer je opera od svih izvođačkih vrsta najbliža poeziji

Poema-roman Deca je lična, intimna i bolna ispovest Milene Marković o odrastanju žene, umetnice i majke. Deca su na početku tog puta i deca su smisao puta. Deca su svuda oko nas i svako ko ima hrabrosti da pogleda duboko u sebe mora uvideti da u njemu zauvek živi dete koje nije ono umiveno detence sa reklame, već strašna i moćna životna sila. Potreban je hrabar i otvoreni duh da bi se, kao u Deci, bespoštedno i surovo iskreno sagledali izazovi sopstvenog sazrevanja. Potrebna je velika kreativna snaga da bi se intimna priča o odrastanju pretočila u poeziju koja će svakog ko je čita duboko dirnuti, jer će u njoj naći i deo svoje lične priče. Dobra poezija ima u sebi mnogo veću nabijenost emocijama i značenjima “po jedinici rečenice” nego što to ima proza. U svim svojim delima do sada Milena Marković je pažljivo gradila svoj poetski jezik i suptilno nam otkrivala deo po deo velike priče o odrastanju žene i umetnice. Deca sumiraju i sintetizuju sve ono što smo čitali, gledali i doživeli kroz Paviljone, Šine, Brod za lutke, Nahoda Simeona, Istina ima teranje… Umetnička biografija Milene Marković računaće se do Dece i od Dece. To je tako ne samo zato što je ova knjiga važna za nju, nego i zato što je važna za sve nas i našu decu – decu koju smo rodili i decu koju nosimo u sebi.

Milena Marković je i dramska spisateljica, ali roman Deca bi veoma teško mogao biti dramska predstava. Iako u njemu ima jako mnogo ljudske drame on je pre svega sazdan od emocija koja se valjaju i stižu do nas preko poezije. Zato je zaista pravi izbor da ovo, ako već treba da bude predstava, bude opera jer je opera od svih izvođačkih vrsta najbliža poeziji. Libreto je sastavio Dimitrije Kokanov. Koji je kao dramaturg sarađivao na više projekata rađenih po dramskih tekstovima Milene Marković, a i sam je dramski pisac vrlo specifične, otvorene poetske forme. Mudra je bila odluka da se ne radi klasična dramatizacija romana jer bi to podrazumevalo da se rasformira, raspara poezija i tako izgubi ono najlepše u romanu Milene Marković. Dramaturg i rediteljka su odlučili da iz dela izvuku određene tematske blokove i da ih poslože u sažetu formu sledeći manje-više hronološki niz priče o odrastanju, ali bez podele na likove. Dramatizacija romana Deca po svojoj formi je bliska tekstualnim površinama kakve smo upoznali u drami Kretanje Dimitrija Kokanova. Takvim izborom Dimitrije Kokanov je istovremeno bio bliži i svom stilu i stilu samog romana.

UDARANJE U DŽIGERICU

Snaga izgovorenog poetskog teksta je u zvučnosti reči. U suštini, poezija je bila zvuk ljudskog glasa mnogo, mnogo pre nego što se pretočila u napisane znakove na papiru. Zvuk ljudskog glasa nosi u sebi mističnu snagu. On se od jednog ljudskog tela kroz vazduh prenosi do drugog – zvuk ne samo da čujemo već ga osećamo kožom i udara nas u džigericu. Tera nas da se pokrenemo, da se pridružimo pevanju, da obnovimo osećanje neupitnog zajedništva. Taj zvuk ljudskog glasa koji se prepliće i spaja sa muzikom je ono na čemu je svoje delo satkala Irena Popović. Znamo ovu kompozitorku veoma dobro preko njenih kompozicija u brojnim dramskim i postdramskim predstavama. Mnoge predstave Andraša Urbana ne bi bile to što jesu da nije muzike Irene Popović. No, Deca su posebna jer ovde nema posrednika, nema nikakve forme u čijoj službi bi bila muzika. Deca u Narodnom pozorištu su muzika sama. I to ne bilo kakva već savremena muzika, ali ne ona atonalna i autistična, već veoma živa i otvorena prema životu kao što je to i poezija romana Deca. Čini se da je veoma teško pobrojati sve muzičke slojeve – ima tu svega, od turbo-folk zavijanja, preko elemenata izvornog narodnog pevanja, do savremenog zvuka. Muzika opere Deca je topla i veoma emotivna jer se gradi oko ljudskog glasa. Ona je sazdana od pevanja, govorenja, puštanja ljudskih i skoro neljudskih glasova. Zvukovi instrumenata iz orkestra stapaju se sa ljudskim glasovima u snažnu muziku. Lepota muzike Irene Popović je što je ona ozvučila poeziju Milene Marković i učinila od nje ono što je poezija bila na svom prapočetku – akt pevanja koji ujedinjuje zajednicu.

Opet, kada pomislimo na operu čini nam se da nje ne može biti bez operskih to jest profesionalnih pevača. Irena Popović je pozvala i nekoliko profesionalnih, mladih, darovitih i ambicioznih operskih pevača i pevačica. Slušajući opersko izvođenje Dece imali smo čast i zadovoljstvo da se upoznamo sa velikim nadama beogradske operske scene – Tamara Mitrović, Iskra Sretović i Marko Kostić. Međutim, ti operski glasovi su “iskorišćeni” na neočekivan način. Oni su muzički vrhovi i muzičke dubine – punktne tačke čitavog dela. Njihov zadatak je bio posebno težak jer su neretko intonaciju morali da drže bez potpore orkestra što je posebno težak zadatak i za veoma iskusnog pevača. Ipak, stožer zvučne mase nije opersko pevanje, već različiti ljudski glasovi, vrlo raznoliki i ne uvek savršeni. Takvi glasovi su bliski poeziji Milene Marković koja jednim glasom peva o mnogo različitih ljudskih sudbina. Zato je glas pesnikinje čitav hor. Irena Popović i Dimitrije Kokanov su izbegli da identifikuju Milenu samo sa jednim izvođačem – time su dobili na složenosti i snazi zvuka. Zvuk čine osim glasova operskih pevača, glasovi glumaca i glasovi dečijeg hora (dečiji hor “Nade” koji vodi Biljana Simenović) koji nastupa sa strane čime predstava izlazi izvan okvira portala.

BEBA I VIOLINA

Kao rediteljka, Irena Popović je mudro postupila što orkestar nije stavila u orkestarsku rupu kako je to inače običaj u operama. Kada je orkestar u orkestarskoj rupi, muzičari su nevidljivi i anonimni, a čitav orkestar, to jest zvuk orkestra, neka je vrsta rampe koja odvaja pevača od publike i pevač glasom mora da “preskoči” orkestar i dobaci do “treće galerije”. To nije lak zadatak i zahteva izvežbani glas i dobru tehniku te je pitanje koliko bi glumaca moglo da se lati tog posla. Međutim, ovde je orkestar iza glumaca. Time glumci postaju bliži publici, a muzičari su vidljivi i deo su scenskog prostora i izvođačke grupe, zbog čega čitava grupa dobija na kompleksnosti – kao što su glumci dobili pevačke zadatke, i muzičari su dobili scenske zadatke. Dirljiv je momenat kada jedna od članica orkestra prođe preko scene noseći violinu kao bebu – nije nam bilo teško da poverujemo u njenu ljubav i posvećenost jer je veza između muzičara i njegovog instrumenta snažna i duboka. Rediteljka Irena Popović je nastojala da svako od članova velikog i raznovrsnog izvođačkog tima ima svoj glas i svoj lični trenutak, ali da opet svi zajedno čine raznorodnu, raznovrsnu i harmoničnu celinu.

Istim principom vođena je koreografija – svako ima svoj individualni pokret, ali opet i svi čine jednu ekspresivnu i dinamičnu celinu. Koreograf Igor Koruga je nastojao da ispita različite aspekte ljudskog kretanja i odnos kretanja ljudskog tela prema zvuku ljudskog glasa i muzičkog instrumenta. Kretanje je samo po sebi metafora života. Isto tako pokret može biti individualni, a može biti deo pokreta grupe. Ljudsko telo kroz pokret može da rekreira svoje sećanje i obnovi ga. Različita životna iskustva diktiraju različite načine kretanja. Ljudi se kroz pokret dodiruju, upoznaju, stvaraju zajednicu. Možda nam kretanja glumaca nisu uvek i do kraja sasvim jasna, ali ono što je nesumnjivo i što je od početka nedvosmisleno, to je da je svaki trzaj napravljen na sceni Narodnog pozorišta bolni trzaj ljudske duše. Zato je koreografija Igora Koruge u saglasju i sa muzikom Irene Popović i sa poezijom Milene Marković.

HARMONIČAN SKUP

A šta reći (napisati) o glumcima? Gledajući i slušajući ih videli smo kako se jedna ista replika može reći na mnogo različitih načina, kako jedna ista emocija uvek nosi individualni pečat. Nije bez značaja i svakako treba istaći da su glumci i pevači govorili i pevali veoma artikulisano, tako da smo ih sve savršeno razumeli (što na žalost nije slučaj u mnogim dramskim, a pogotovo operskim predstavama). Titl na srpskom koji je išao iznad scene (inače uobičajena praksa u operama) ovde je bio nepotreban. Glumački ansambl ove predstave (Nela Mihailović, Suzana Lukić, Predrag Miletić, Vanja Milačić, Pavle Jerinić, Milena Đorđević, Bojana Stefanović, Bojana Bambić, Dragana Varagić, Aleksandar Vučković, Miona Marković, Teodora Sparavalo, Jelena Blagojević i Vladan Mitrović) sastavljen je od veoma različitih umetnika. Oni se međusobno razlikuju po polu, godinama, fizičkim sposobnostima, telesnim i glasovnim kvalitetima, glumačkoj tehnici… ali zahvaljujući muzici Irene Popović i koreografiji Igora Koruge čine harmoničan skup individua. Svako od njih je pred nama odigrao svoje viđenje ljudskog bola, svako od njih je bio karakter za sebe iako niko nije imao svoj lik. Naprotiv, glumci su igrali različite pojavne trenutke majke, oca, devojčice, dečaka, ljubavnice i ljubavnika… U toj individualizaciji jako mnogo im je pomogao kostim Selene Orb. Iako na prvi pogled deluje realistički, on to u stvari nije već je više mešavina onoga kako bi se neko mogao obući i kako bismo se mogli sećati da se neka važna osoba u za nas važnom trenutku mogla obući i kako bismo u dečijoj mašti mogli zamisliti da bi se mogli obući. Frizura i šminka nalik su na operske. Šminka jako naglašava oči glumica i čini ih izrazitijim. Sa aspekta kostimografije posebno su zanimljive scene kada svi glumci legnu na pod pa vidimo u prvom planu mnogo različitih cipela. O scenskom prostoru obično se govori (i piše) uz reditelja i dramaturgiju cele predstave. No, u scenografskom rešenju Miraša Vuksanovića najznačajniju ulogu je igralo svetlo. Preko svetla istaknuti su važni pojedinačni momenti u predstavi. Svetlost je nežno obuhvatala i čitav hor i muzičare i stvarala veoma ekspresivnu atmosferu koja je bila u službi glumačke igre. Iako su svi glumci deo hora, rediteljka nije propustila da mnogima od njih dozvoli makar po jedan zvezdani trenutak. Svako ga je iskoristio maksimalno, a da pri tome nije ugrozio celinu. Najjači utisak, ipak, ostavljali su na nas kada bi istupili kao jedan hor, kao jedno moćno biće, koje silinom svoga glasa tera nas u publici da ostanemo bez daha, a da zatim (pro)dišemo zajedno sa njima i da osetimo da smo deo jedne snažne pozorišne zajednice koju povezuju Deca.

Deca, deca, deca… Deca su veoma važna za našu tradicionalnu zajednicu. Krštenje deteta je uz venčanje, sahranu i slavu najvažniji porodični obred. Kada se ljudi u Srbiji kunu na istinu, kunu se na decu. Kada se razmenjuju čestitke i pozdravi, ovde ljudi požele jedni drugima zdravu decu. Kada žele da izvređaju jedni druge, psuju im decu. Deca su objašnjenje zašto se zgrće bogatstvo (da obezbedim decu). Deca su razlog zašto su sklopljeni mnogi brakovi, ali i zašto opstaju mnoge loše i toksične veze (a kuda bismo sa decom?). Ovde kod nas roditelj i dalje zadržava apsolutno pravo ne samo da voli svoje dete, već i da ga bije – ja sam te odgajio, ja ću te ubiti! Deca se u srpskoj kulturi kuju u zvezde i dižu u nebesa. Predstava Deca je zbacila sa trona to idealno i nepostojeće dete i otkrila bol i lepotu deteta u svakom ljudskom biću.

Iz istog broja

Bioskop: Trag divljači

Tragovi prošlosti i podosta ožiljaka

Zoran Janković

Izložba

Dijagnoza čovekovog stanja

Danijela Purešević

Novi album: Björk – Fossora (One Little Independent)

Hodočašće kroz filogenezu

Zorica Kojić

Reizdanja: Haustor – Treći svijet

A sad je ceo svet Treći

Dragan Ambrozić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu