Kultura

Sećanje

NEPREVAZIĐEN: Edson Arantes do Nascimento – Pele

fotografije: ap photo

Mladi Pele, ili Erosove strele

Peleov otac Dondinjo bio je ubeđen da će Brazil biti prvak, da je prvak sveta. U kući Peleovih kretali su se u muku, u tišini, a otac Dondinjo je plakao. Desetogodišnji dečak seo je ocu u krilo: Brazil će biti prvak sveta, samo malo da porastem

Priča o Peleu počinje tišinom. Mladi, ambiciozni političari Brazila hteli su da prvenstvo 1950. učine svetskim čudom. Velikom promocijom Brazila. Izgrađen je najveći stadion na svetu za 200.000 gledalaca. Često su brojevi izvor fantastike. Takmičenje je bilo podeljeno u četiri grupe. Prvaci grupa igrali su malu ligu. Nije bilo finalne utakmice. Brazil je na prvih pet utakmica postigao 21 gol. Zvezde tog tima bili su Žair, Ademir, Zizinjo. Na prve dve utakmice sa prvacima drugih grupa Brazil je pobedio Švedsku 6:1 i Španiju 7:1. U poslednjoj utakmici igrao je sa Urugvajem. Brazilu je bio dovoljan nerešen rezultat da postane prvak sveta. Ali Brazil ne zna da igra na nulu, na nerešeno:

“Svi predsednički kandidati, u toku su bili izbori, posetili su nas na dan pre utakmice. Morali smo više puta da obedujemo… Bila je svečarska atmosfera, svi su već govorili da smo prvaci sveta. Dobro smo igrali prvo poluvreme, ali je više nego dobro branio Maspoli. Kad je Fraisa u prvom minutu drugog poluvremena dao gol, svi – ceo stadion – pomislili su da je gotovo. Sa tim vodećim golom došao je neki nemir, ritam je slabio, a tlak je rastao. Bledeli smo, sredinom drugog poluvremena Giđa je dodao Skijafinu, i on je uputio jedno đule pored Barbose. Već smo se kretali kao lutani, kraj utakmice je bio daleko. Mislim da više nisam znao jesam li Zizinjo ili neko drugi. Na devet minuta do kraja Giđa je utrčao u šesnaesterac i šutirao po zemlji, kotrljala se ta lopta i šmugnula u mrežu”, eto, tako priča Zizinjo. A Giđa: “Nastala je takva tišina da se čula, da bi se čula pčela kako leti. I ženski plač. Tišina kao tišina nad Amazonom, a bilo je 200.000 gledalaca. Tišina putuje brzinom svetlosti. Tako je došla do gradova Montevideo i Belo Horizonte. I do grada Baura. Neki su po gradovima počinili samoubistvo. Postali smo prvaci sveta, ja sam dao taj gol, ali nešto s našim radovanjem nije bilo u redu. Sve je bilo gluho, kao probušena gumena lopta. I na terenu je dunuo neki vetar, a izvan Marakane tog vetra nije bilo…”

Peleov otac Dondinjo bio je ubeđen da će Brazil biti prvak, da je prvak sveta. U kući Peleovih kretali su se u muku, u tišini, a otac Dondinjo je plakao. Desetogodišnji dečak seo je ocu u krilo: Brazil će biti prvak sveta, samo malo da porastem.

ODJEK PRAZNE KONZERVE

Nije taj dečak znao da samo bogovi mogu obećati jer su besmrtni: “I to ime – Pele! kod kuće me tako nikada nisu zvali. Za oca, za majku, za brata, uvek sam bio Diko. Kažu da sam stalno šutirao prazne konzerve. Majka se ljutila zbog toga. I jednom je uzviknula: Ne mogu više da slušam taj odjek konzerve: Pelé, pelé, pelé! Živce ću izgubiti zbog tebe. Jedan dečak je to čuo i u školi mi je rekao: Ti si Pele. Zapretio sam mu, a on je ponovio: Baš si pravi Pelé. Udario sam ga, ali su svi ostali prihvatili: Pelé, pelé, pelé, pelé! Tako je ostalo zauvek.”

Život u Peleovoj porodici, u malom gradu Bauri, bio je tako oskudan da Pele nije mogao da kupi loptu: “Spasavale su nas dugačke ženske čarape. Koje bi ukrali. Od njih smo pravili odlične krpenjače. Igrali smo do iznemoglosti.” Kad nije bio u školi bio je na železničkoj stanici kao čistač cipela. A kad nije čistio cipele igrao je fudbal i već sa 15 godina bio je prvotimac u klubu Baura. U tom klubu igrao je i njegov otac Dondinjo. On je bio prvi Peleov trener. Pele kaže da je Dondinja povreda kolena sprečila da bude veliki igrač: “Da nisam postao Pele, voleo bih da budem Dondinjo.”

Iz Baure Pele je otišao u Sao Paolo. Pokušao je u Palmeirasu, pa u klubu Sao Paolu, ali nije prošao. Tek je Santos primetio Pelea: “Za prvi ugovor dobio sam para koliko da kupim sladoled.” Dve godine kasnije igrao je na Svetskom prvenstvu u Švedskoj. Pele je na početku takmičenja bio rezerva. Mali od palube. Brazil nije počeo baš sigurno taj šampionat, s Englezima u grupi bilo je jedva 0:0, povredio se i centarfor Altafini. Iskusniji igrači Nilton Santos, Didi i kapiten Belini tražili su od trenera Feole da uvede u tim Pelea i Garinča. I tako je to krenulo. U četvrtfinalu protiv tvrde ekipe Velsa Brazil se namučio. Sve do samog finiša bilo je 0:0 i onda je došao 73. minut: “Prodrli smo u njihov kazneni prostor. Loptu je imao Didi. Dodao mi je tako tačno u toj gužvi da se i sada čudim kako ga taj njegov osećaj za prostor nikada nije izneverio. Hteo sam da šutiram kad se neka noga isprečila ispred mene. Instinktivno sam podigao loptu i noga je proletela. Opet hoću da šutiram, opet start, ali sada ne mogu da izbegnem šut. Vidim da je njihov golman Kelzi pokrio ceo gol. Nema nade. Na svu sreću lopta je malo okrznula nekog protivnika i promenila pravac. Gol je bio sasvim slučajan, ali tako sam postao slavan. Da sam promašio, ko zna šta bi bilo.”

To je bio Peleov prvi gol na Svetskom prvenstvu. Prvi i najvažniji u njegovoj karijeri. A onda u polufinalu i finalu krenula je ta strašna navala Brazila… Garinča, Didi, Vava, Pele, Zagalo. Brazil je dao pet golova u polufinalu protiv Francuske (Kopa, Fonten, Pijantoni…) i pet u finalu protiv Švedske (Hamrin, Nordal, Grin, Lindholm…). Od tih deset golova 17-godišnji Pele dao je pet, tri u polufinalu i dva u finalu. Niko nikad nije imao takav debi na velikoj sceni. Pele na kraju finalne utakmice plače u zagrljaju golmana Gilmara. Kao da je taj dečak iz Baure tek tada shvatio da je to bila finalna utakmica Svetskog prvenstva. I kao da je tek tada shvatio šta je to on u finalu učinio. Na fotografijama posle utakmice svi igrači Brazila od Gilmara do Zagala gledaju prema tom dečaku. Gledaju tog klinca s ljubavlju, sa zahvalnošću i sa čudom kao da je taj dečak dar neba. Brazil je i na sledećem prvenstvu u Čileu opet postao prvak. Pele se povredio već na drugoj utakmici sa Čehoslovačkom i onda je Garinča preuzeo stvar.

Na Svetskom prvenstvu u Engleskoj 1966. svetu je bilo već dosta Brazila. I Pelea i Garinče. To nije bilo marketinški dobro da Brazil tri puta za redom bude svetski prvak. Pelea su već na prvoj utakmici protiv Bugara načeli, Žečev, ili se već tako nekako zvao, a onda je Kolunja na utakmici sa Portugalom ciljao u Peleovo povređeno koleno. Lila je kiša i Pele odlazi uz pomoć fizioterapeuta. Svi su pomislili da je to kraj jednog velikog igrača. Da se završava jedna epoha. Ali nije bio kraj i nije bilo tako. Pele je od 1957. igrao u Santosu, samo u Santosu. Ovaj tim je 11 puta bio prvak Brazila, i dva puta osvojio interkontinentalni kup. Odigrao je preko hiljadu utakmica i postigao preko hiljadu golova. Santos je igrao godišnje i po sto revijalnih prijateljskih utakmica po celom svetu. Tako je u septembru 1969. Pele došao u Jugoslaviju: Zagreb, Sarajevo, Kragujevac, Beograd. Pele je 14. oktobra igrao sa Crvenom zvezdom. Ja sam na Katedri za svetsku književnost u Takovskoj ulici slušao predavanje o Bodleru profesora Košutića. Kakav je to bio drag profesor, satir i zaljubljenik u poeziju. Govorio je o pesmi Himna noći: “U oku tvom gori osvit i smiraj dana;/ kao olujno veče ti mirisima zračiš./ Obeshrabriš heroja, dečaka ujunačiš.” Govorio je i o pesmi Poziv na putovanje: “Gle kako snom voda njiše brod do broda:/ Njih što lutalaštvo vole s kraja sveta sjati samo čežnja…”

ŠEKSPIR U BEOGRADU

Krenuo sam sa polovine časa i otišao na utakmicu Crvena zvezda – Santos. Pokušao sam u jedno rano, rano jutro posle probdevene noći s mojom devojkom na Kalemegdanu, gde sam slučajno sreo profesora da mu objasnim zašto sam otišao: Pele je za mene važniji od Bodlera i od Flobera, i od Flobera i Bodlera zajedno. A on je znao koliko volim Floberov roman Salambo, i moju Salambo. Hteo sam svom profesoru da kažem da je to isto kao da dolazi, samo to poređenje stoji, Šekspir u Beograd: Pa i vi bi profesore napustili predavanje. Jer Pele je kao i Šekspir dobar u svim elementima, u svim žanrovima, dobar u tragediji i dobar u komediji, dobar, najbolji u prozi i najbolji u stihu. Dobar u floretu i u sonetu. Šekspir je mislio na Pelea kad je napisao: “Kakvo je remekdelo čovek! Kako je plemenit umom! Kako je neograničen po sposobnostima! Kako je u obliku i pokretu skladan i celishodan! Kako izrazom sličan anđelu! Kako po razumu naliči na Boga, ukras sveta…”

Na stadionu pratio sam igru ali sam uglavnom gledao u Pelea (Edu se na toj utakmici najviše zabavljao). Video sam i prijem lopte i dribling, i pas, i Peleov gol i kako je polomio, bacio na talon Pavlovića i Krivokuću i šutnuo pored golmana Dujkovića. Dok sam gledao Pelea pomislio sam kako za mene žive sve stvari pod suncem i da je Pele samo zbog mene došao u Beograd. Montenegro narcis.

Sve utakmice Santosa na turnejama po belom svetu, sve je to deo cirkusa. I Pele je najbolje znao da je to cirkus, ali je znao i da se mora posebno pripremiti nakon one strašne 1966. u Engleskoj za Svetsko prvenstvo u Meksiku: Svetski šampionat je nešto drugo. Tu niko ne popušta i svi kidišu svom silinom. To je tek pravi fudbal… Treniram svakodnevno. Onda kad mi je najprijatnije. Ali, uvek punom snagom. Što više treninga, što više utakmica, to bolje. A za Meksiko? Moram malo da oslabim, da povratim brzinu i sve će biti u redu. Ili ću uspeti, ili ću propasti!

Rez. Na finalnoj utakmici u Švedskoj Pele je napravio tri velika poteza. U prvom poluvremenu na 20 metara od protivničkog gola Pele je primio loptu na grudi i onda iz voleja šutirao. Te lopte, te linije traju u tišini, i ta lopta je pogodila stativu. U drugom poluvremenu Pele je postigao najlepši gol na prvenstvu. Treći, odlučujući, za 3:1. Nilton Santos centrira u šesnaesterac, ide ta lopta negde oko penala. Pele prima loptu, u skoku, na grudi i već u prijemu oslobađa se jednog Šveda, kad lopta padne na zemlju lobuje i drugog Šveda i onda iz voleja postiže svoj prvi gol u finalu. Voleo bih da sam kao dečak napisao distih: Lopta kao velika suza što beskonačno pada/kao zvezda na pragu ludila. Poslednji minut finala u Švedskoj: Pele petom dodaje levo, na krilo, do Zagala i utrčava u šesnaesterac. Zagalo centrira i Pele lebdi, pliva za tom loptom, sa jednim Švedom za vratom, i lobuje golmana. Ta parabola udara u stativu i lopta se otkotrlja u mrežu. Pele pada na zemlju tamo gde sva poezija počinje. Pritrčava Garinča do Pelea, pomaže mu da povrati dah, pritrčava Đalma Santos, Didi, Vava i sudija svira kraj. Dečak je spustio zavesu na Svetsko prvenstvo 1958. u Švedskoj.

Dvanaest godina je prošlo od finala u Stokholmu. U fudbalu su to svetlosne godine, tri epohe. Pele ulazi u rizik, rizik rizika. Stavlja na probu glas najboljeg igrača svih vremena. Svoj ponos, svoj život. Već na prvoj utakmici u Meksiku, protiv Čehoslovačke, videlo se koliko je Pele spreman. I u prvih pola sata videlo se zašto je najbolji igrač na svetu. U svakom elementu, u prijemu, u predaji, u driblingu i još je dao gol: prijem u skoku na grudi i poluvolej za 2:1. Bio je to citat, refren golova iz Švedske.

Pele na toj utakmici uklizava, igra presing, tako pokazuje da je u ritmu sa ekipom. Pele kontroliše svoj narcis, ili Rivelinjo: “Bili smo družina, društvo prijatelja. Sa Peleom koji je genije, ali nije tražio da se prema njemu nešto specijalno ponašamo. Nije jurio da samo on izvodi kaznene udarce, nije tražio loptu u noge. Utakmicu su rešavali i drugi igrači i Pele se radovao kao deran, žrtvovao, krao vreme, prigovarao sudiji. Bio je deo tima, jedan od 11.”

I evo prvi gol Brazila u finalu protiv Italije. Tostao s leve strane iz auta dodaje do Rivelinja, Rivelinjo u duelu s italijanskim bekom uspe da centrira. Jedna parabola i Peleov torzo, kao Rilkeov torzo Apolonov, za stas iznad Burgniča, ima vremena da cilja, da udari loptu glavom otvorenih očiju. Ide lopta pod prečku i Albertozi to ne može da brani, 1:0 za Brazil. I Burgnič: “Skočili smo zajedno, ali kada sam doskočio na zemlju, video sam da je Pele još lebdeo, tamo gore.”

ŽUDNJA ZA HARMONIJOM

Jeftin nesporazum u odbrani Brazila i Bonisenja je izjednačio na 1:1. Nerešeno u finalu vraća Italiju. Počinje vaganje nerava, strah od greške. Žerson sa sredine terena pomera težište svoje igre prema šesnaestercu, dribla jedan na jedan, preti. Posle duplog pasa sa Žairzinjom napravi korak u desno i jednim torpedom iz podmornice, žute podmornice, pogađa u kontrakut Albertozijevog gola. To je 2:1 za Brazil.

Treći gol Brazila. Žerson drži loptu na sredini, a Pele traži prednost u prostoru, na samoj je granici ofsajda. I Žerson uputi jedan pas na glavu Pelea. Pele spusti tu loptu do Žairzinja prema drugoj stativi i Žairzinjo za korak, za prsa brži od Faketija, ubaci, unese tu loptu u gol. To je kraj Italijana.

I četvrti gol Brazila kao školska vežba i kao znak, kao simbol, kao tajna, kao šifra čitanja prostora. Smrt je majstor iz Brazila. Žairzinjo celu utakmicu sa desnog krila ulazi u sredinu i otvara vidik, horizont beku Karlosu Albertu. Dolazi Žairzinjo, sad, s leve strane i gurne loptu Peleu, negde 25 metara po sredini od protivničkog gola. Pele mirno prima loptu, ležernost kao hipnoza, vidi leđima, oseća ritam Karlosa Alberta, desni bek Apolon, krenuo je u sprint sa svoje polovine čim je Žairzinjo dodao Peleu. Pele unutrašnjom daje u prostor i Karlos Alberto, ne menjajući korak, iz punog trka odseče tu loptu po dijagonali u gornji kut. Taj gol dolazi iz ponavljanja, iz treninga. Ta akcija je kruna igre, vrhunac stila brazilskog tima. Saglasje discipline i karnevala, vežbe i zanosa, truda i radosti. Ili žudnja za harmonijom.

Podne, Meksiko. Od žege zrak treperi. I u redu je da poslednji gol na prvenstvu bude iz akcije najboljeg igrača Pelea i kapitena pobedničkog tima Karlosa Alberta. Pele broj 10 i Karlos Alberto broj 4, 10+4=4:1. To je formula Baha i Brankuzija (Džojsov portret kao krugovi, kao krug u želji da se pretvori u pravu crtu). Da li se to složilo slučajno, ti brojevi kapitena i najboljeg igrača? Ili iz vežbe u/o božanskoj geometriji. Ili… Pele odlazi sa Svetskog prvenstva, odlazi sa svog poslednjeg prvenstva pasom unutrašnjom od 15 metara, odlazi sa tom jednostavnom linijom, kotrljajućom loptom. Jer: “Dečak zakotrlja loptu/ do mesta na kojem smrt stoji/ i čeka da se ona vrati nazad./ Ali, smrt je i ne dodirne/smrt prekrije lice rukama/ i okrene se. Dečak otrči željan igre.”

Dečak iz Švedske, 1958. zakotrlja loptu do Meksika 1970, i do Meksika 1986. I loptu dočeka dečak Dijego Armando Maradona.

Ne samo bogovi, već i dečak može obećati.

P.S. U vreme Svetskog prvenstva gravitacija svemira počinje da raste. Kugla ne ide uobičajenom putanjom. Tako se zatvorio krug od onog dečaka koji plače u zagrljaju Gilmara u Švedskoj, do Žairzinja i Klodoalda u zagrljaju Pelea u Meksiku. Ostaje to Peleovo lice osvetnika koji je osvojio ono što je želeo, ono što niko nikad neće. Prvak sveta treći put. Lice spokojno kao okean. Zato je i Pele rekao: Dribling je lice.

Iz istog broja

Pozorište: Tit Andronik

Dželat, pravednik, dželat

Marina Milivojević Mađarev

Bioskop i striming: I Wanna Dance With SomebodyFilm o Vitni Hjuston i Bardo...

Muke moje, muke vaše

Zoran Janković

Lektira

Pet za deset

Ivan Milenković

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu