Još se sjećam kako sam se tog ljeta 1995. vratio u slavonsku metropolu, svježe okovanu drvenim rešetkama, tristo kilometara istočno od agramerske prijestolnice. Hodao sam gradskim ulicama, koje su nekada bile moje, dok su iza mene, poput zaostalih evolucijskih relikta, kaskale etikete iz 1991. (izdajnik, dezerter…) Učinilo mi se da još samo ja živim u gradu koji ne postoji.

To sam ljeto naposljetku proveo na starom kauču ispred otvorenog prozora. Svakog dana sam slušao radio, što je bila još jedna stara navika koju sam želio sačuvati.

Ohrabrivalo me je što su frekvencije radio-stanica bile na svojim starim mjestima. Jednog dana sam na Drugom programu Radio Beograda susreo veseli ženski glas koji je najavio novu ploču Obojenog programa i ja sam zadrhtao kao da mi se nasmiješila najljepša gradska djevojka.

VOLIM SLUŠATI RADIO: Bio je to valjda prvi stvarno vedar događaj nakon nekoliko strašnih godina. Svijet u kojem sam živio bio se raspao ali njegovi djelići su, evo, još trajali u paralelnim hemisferama. Poželio sam zaplesati uz veselu pjesmu Obojenog programa, čak sam pokušao ustati iz kreveta, no voditeljica je već odjavljivala Obojeni program, i ja sam još samo mogao mahnuti dragom Kebri, negdje na kraju ove panonske planete.

Tada sam pomislio da bih sad trebao ugasiti radio-aparat, sad stvarno ne bih mogao podnijeti neku muzičku glupost, no brzo se pokazalo da za tako nešto nema nikakve potrebe. Jedan po jedan uslijedili su novi bandovi koji su mi se učinili potpuno nevjerojatni: Kanda Kondža i Nebojša, Viborg Dallas, Ništa ali logopedi, Oružjem protiv otmičara… čekao sam da se ta iluzija rasprsne, no to je bila samo predigra za pjesmu koja se nalazila na prvom mjestu top-liste. Više se ne sjećam točno što se događalo u slijedeće tri minute koliko je ona trajala – činilo mi se da lebdim iznad kreveta, stolica i ormara, dijeleći im svoje najljepše osmijehe, u moju su sobu ušli neki ljudi, moji stari prijatelji, koje sasvim slučajno nisam nikada upoznao. Lako smo prešli preko tih nevažnih formalnosti i krenuli zajedno u grad, kao toliko puta ranije u nekom davnom i bezbrižnom vremenu, razgovarajući o pločama grupa koje smo voljeli – Lovin’ Spoonful, Kinks, Replacments, Big Star… sve do Beach Boysa i Beatlesa, što je bio početak, a ujedno i kraj jedne velike divne iluzije koja se zove muzika.

Nakon završetka pjesme na radiju je uslijedila reklama PGP RTS-a, nisam znao što sam zapravo čuo, tko su ti ljudi, ni kako se zove ta grupa, preklinjao sam voditeljicu da ne zaboravi na svoju svetu dužnost i da ponovi ime izvođača, začulo se krčanje, već sam pomislio da se stanica izgubila, a onda je ipak progovorila: "Na prvom mestu naše top liste pesma grupe Eva Braun Sasvim običan dan"

POSLE SVEGA: Danas, dvanaest godina kasnije, slušam novo, remasterizirano & prošireno izdanje albuma Pop music, čini mi se, s podjednakim ushićenjem kao i prvi puta, premda sam, u međuvremenu, tu ploču preslušao milijun puta, svaki put se iznova diveći čudesnoj jednostavnosti tih pjesama. Kako je tim ljudima samo uspjelo stvoriti nešto tako lijepo i savršeno? Malo-pomalo sam upoznao svaki detalj ove ploče, svaku vokalnu i gitarističku dionicu, čak u toj mjeri da bih je možda, da znam svirati i pjevati, mogao i sam otpočetka do kraja izvesti. Ton za tonom, pjesma za pjesmom, shvatio sam da iza svega stoji neko neobjašnjivo umijeće, nešto što vas zove da ponovno slušate te pjesme, neki višak koji transcendira formu, ekstrakt čiste umjetnosti stvoren samo za čisto uživanje.

Uvijek je pomalo misteriozno kako vam to baš neke određene ploče postanu tako bitne da se naposljetku stvarno pretvore u taj, nespretno rečeno, "soundtrack of life". Što se mene tiče, moja emocionalna identifikacija je potpuna. Istina, postoje još neke ploče engleskih ili američkih bendova koje su mi bliske na ovaj način, no ipak ne kao Eva Braun, možda zato što su napisane na našem jeziku (kako god da se taj jezik zvao).

Naposljetku sam se prestao čuditi kako su Vasović, Dolinka, Glavaški i drugi u onako odvratnom vremenu, u prvoj polovici devedesetih, pisali tako lijepu muziku. Ne sjećam se više kad sam prvi puta pomislio da je taj njihov sjajni muzički eskapizam jasan znak jednog kulturnog otpora, zapravo izravan rebelijanski odgovor na užas vremena u kojem smo živjeli. Zaista ne znam je li se ikada ranije u pop glazbi dogodilo da se u muzičkom eskapizmu krije možda čak i politički odgovor, ali u ovom slučaju to je postalo očigledno. Pjesme Eve Braun slavile su jedan bezbrižno-melankolični urbani život, sa jasnom sviješću da je toj velikoj iluziji došao kraj, pa su možda baš zato pjesme s tog albuma tako sjajne i praktički nepoderive.

ŠTA MUZIKA TREBA DA BUDE: Pop music je danas za mene generacijska ploča jer u tim pjesmama prepoznajem ono što smo nekada bili, čemu smo se oduprijeli i što smo na kraju postali. Jedino što u zemlji u kojoj ja živim tu tako važnu ploču nije preslušao i zavolio nitko osim mene (negdje sigurno postoji još neki hrvatski fan Eve Braun, ali ja ga još nisam upoznao). Nema sumnje da bi samo par godina ranije Eva Braun bila popularna u Hrvatskoj kao što su to nekad bili Idoli, Električni orgazam ili Partibrejkersi.

Sam sâm u različitim prilikama oprezno spominjao ime grupe Eva Braun, a najčešća reakcija je bio onaj dobro poznati pogled pun nerazumijevanja. Kako je ploča Pop music brzo postala neki moj prostor privatne identifikacije, zapravo nisam imao previše volje nagovarati ljude da slušaju ovu grupu. Zapravo, mislim da je u međuvremenu iščeznuo i jezik na kojem bih to mogao ispričati. Nisam više mogao nikome ispričati što sam sve izmaštao o Bečeju u prvoj polovici devedesetih, pogotovo nisam mogao govoriti o osjećaju da sam nešto strašno u životu izgubio što u to vrijeme nisam bio tamo, a taj osjećaj je bio tako sličan onom mladalačkom osjećaju zakinutosti što nisam bio u Londonu 1977. (jer sam tada imao devet godina) ili na nekom od toliko važnih mjesta u šezdesetima, na Zapadnoj obali, Woodstocku ili Manchesteru (sve prije godine mog rođenja). S tim da je onaj moj prvi osjećaj bio još tragičniji jer je Bečej u mojoj 26 godini, iz perspektive onog okovanog grada 1995. bio dalji od Kalifornije, Australije i Kariba zajedno.

Danas, kad se Vasović i Glavaški u različitim postavama vraćaju muzici, živimo na početku jednog sasvim novog vremena, koji već sutra može ove bandove dovesti na amsterdamske i londonske koncertne podije. S prvim album Rebel Stara So to je sasvim moguće jer je riječ o čudesnoj i veličanstvenoj muzici današnjice, jednom velikom meditativnom eseju o tome što danas muzika jest i što bi trebala biti.