Kultura

Nova ploča

rpmini

Na lomačama posrnulih ljubavi

Robert Plant i Alison Kraus: Raise the Roof (Rounder/Concord)

Wine is sweet and gin is bitter
Drink all you can, but you won’t forget her
You talk too much, you laugh too loud
You see her face in every crowd
That’s the price of love
The price of love
The debt you pay with tears and pain
The price of love
Costs you more when you’re to blame

(The Everly Brothers, The Price of Love)

Vino je slatko, a džin gorak
Koliko god popio, nećeš je zaboraviti
Previše pričaš, preglasno se smeješ
Vidiš njeno lice svuda u gužvi
To cena je ljubavi
Cena ljubavi
Taj dug što plaćaš suzama i bolom
Cena ljubavi
Košta te više kad kriv si ti

(Braća Everli, Cena ljubavi)

Dve istorijske zvezde roka i blugras-kantrija iz potpuno različitih generacija, Robert Plant (1948) i Alison Kraus (1971), posegle su za onim najdragocenijim iz dubina svojih umetničkih bića, iznoseći na svetlost dana muzičke dragulje britanskih i američkih starinarnica, ne bi li isporučili album na koji ponovo mogu biti ponosni. Četrnaest godina nakon svog proslavljenog i višestruko nagrađivanog americana prvenca Raising Sand iz 2007 (šest Gremija!), Plant i Krausova biraju sada opaki bluz iz mulja Delte Misisipija, britanski folk iz 1960-ih i ranih 1970-ih, kantri klasike, apalačke narodne balade o zločinu i kazni, te neprerađeni soul – da progovore u ime tajanstvenih prostora što nas verovatno nisu dotakli još od dana herojske fantastike ere Led Ceppelina. O magičnim doprinosima legendarnih gitarista Marka Riboa, Bila Frizela ili Dejvida Hidalga, da i ne govorimo.

Među iznedrenim zvučnim svetinjama, gotovo da pretežu one iz ženske autorske zaostavštine: Džiši Vajli, Ola Bel Rid, En Brigs, Brenda Berns, čak i odsevi Lusinde Vilijams – stvarno nije malo! Dodamo li tome da je izbor muških autora jednako superioran – Alen Tusen, Braća Everli, Bert Janš, Merl Hagard, Bobi Mur… ima li onda uopšte mesta nepoverenju pred ovako istančanom zbirkom životnih ispovesti, smeštenom negde na pola puta između Gospodara prstenova i jedne opskurne verzije Velike američke pesmarice? Nova ploča Raise the Roof jednako je instinktivna, misteriozna u dovoljno prijemčivoj meri i – lepa za slušanje. A to u današnjem svetu, lišenom svake ljupkosti, od one mehaničke opruge u vašim grudima, barem za trenutak, ume da učini krvavu tiktakalicu željnu prave ljubavi.

ZANOSNA ZVUČNA RUTA

Čitav album usredsređen je na uznemirujući ljubavni raspad, u čijoj je srži neka neizgovorena, kobna pogreška. Tako već uzdišuća uvodna Quattro (World Drifts In) – sa Calexico albuma Feast of Wire iz 2003. – podiže svoje halucinantne baklje, da bi naredna The Price of Love Braće Everli iz 1965. nastavila istim putem kroz sladak glas Alison Kraus, otkrivajući čari emotivnih komplikacija duž cele te zanosne zvučne rute. Patnja i nedostajanje što si ih skrivio sâm u odnosu na voljenu, omamljuju toliko da im se predaješ lako premda te boli svaki atom pûti u beznadežnoj žudnji. Go Your Way engleske kantautorke En Brigs iz 1971. kao da sadrži sećanje rok superstara Roberta Planta, tadašnjeg pevača enormno čuvenih Cepelina, na skrovite relikvije ostrvske folk scene, koja je napajala između ostalih i karijeru njegovog matičnog benda. Kada Plant bajno zapeva, čarajući rečima na način starinski: “And may the west wind speed your travels / And the sun be on your hair / And make believe I’m with you / All over there, my love / You go your way, my love”, bez po muke čujete onaj zapadni vetar što ubrzava putovanje ljubljene i čak ugledate sunce u njenoj kosi.

Ali, sa Trouble with My Lover Alena Tusena, Alison Kraus pak rekonstruiše čudesa Novog sveta i svojih muzičkih proroka. U naizgled običnoj pesmi o ljubavnim problemima mlade žene koju momak vrti oko malog prsta, sve pršti od istinske proživljenosti – gotovo da bismo mogli pomisliti kako Krausova, u pola glasa i onako senzualno ranjivo, ispoveda neku svoju ličnu priču, da davno još sve ovo nije otpevala Beti Heris, ta “izgubljena kraljica soula Nju Orleansa”.

Stari broj Bobija Mura i njegovih Rhythm Aces, Searching for My Love iz 1966. pronalazi Planta u jednom razneženom raspoloženju. Ko bi rekao da će ovaj nekadašnji dugokosi momak golih grudi i u preuskim farmerkama, koji je vijao operske visine u Immigrant Song i Whole Lotta Love, spustiti inspiraciju do naoko prozaične pop numere iz doba svoje divlje mladosti. Žestina što se sa godinama preobratila u aristokratsku uglađenost i čisto zlato grla, bez napora prodire ovde u ljubavnu metafiziku kojoj nema ravne. Sve je zaista jednostavno u svakodnevnim mikrodramama našeg površnog bitisanja na ovom svetu. Ali, baš tu negde, iza ćoška banalnosti, dočekuje nas groza samotne čežnje i neizdrž za otuđenom dragom, što ih je najbolje oterati pesmom, kao zlog duha iskrenom molitvom. I da vidite, to i danas radi.

ŽUBOR PREKO GITARA

Elegantno otpevana Can’t Let Go Rendija Viksa, koje se krajem prošlog veka na svom Car Wheels on a Gravel Road onako maestralno latila i božanstvena Lusinda Vilijams, vrhunac je otmenog vladanja stilom i interpretativnim manirima Planta i Krausove. Ali, dok je Lusinda celu svoju prkosnu devojačku sagu odbačene ljubavnice bacala svakom u lice, sa samoubilačkom odlučnošću da se i dalje peče na lomači posrnule ljubavi, a i mi zajedno sa njom rado gutali ljuti dim te fatalne paljevine, dotle su Robert i Alison iščitali pesmu kao perfektnu zvučnu konstrukciju što maltene vapi da je baš oni ispune svojim anđeoskim glasovima. Njihov virtuozni žubor preko gizdavih gitara: “He won’t take me back when I come around / Says he’s sorry then he pulls me out / I got a big chain around my neck / And I’m broken down like a train wreck / Well, it’s over, I know it but I can’t let go”, bez ikakve sumnje glavna je tema pesme.

No, evo tmurne britanske mistike koja priziva Led Zepp u It Don’t Bother Me Berta Janša. Dok Alison peva: “You take my name / And hang it high / You paint my picture / With colored lies / But it don’t bother me”, osećate mračne vode što se uzburkavaju odnekud iza, kao u starim romanima punim čudnovatih priviđenja. Zato je Plantov glas u You Led Me to the Wrong stare američke folk kantautorke Ole Bel Rid, dirljivo sapatničkog muškog gesta, praćen omamljujućom povorkom instrumenata u ovom žalobnom obredu.

I, potom, još malo autentičnog jada, povrh blistave parade folk nedokučivosti. Last Kind Words Blues predratne bluz velikanke zagonetnog životopisa Džiši Vajli, Alison Kraus donosi doduše ponešto umiveno u odnosu na original, no telo vam jednako drhti pred stihovima: “My mama told me, just before she died / Lord, precious daughter, don’t you be so wild /The Mississippi river, you know it’s deep and wide / I can stand right here, see my babe from the other side / What you do to me baby it never gets outta me / I may not see you after I cross the deep blue sea”. Tu zbilja više ne možete zadržati suze.

High and Lonesome autorsko je delo Roberta Planta i producenta Ti Bon Barneta, što budi uspomene na sve ono zbog čega ste prvopomenutog oduvek voleli. Going Where the Lonely Go Merla Hagarda opčinjavajuća je serenada Krausove, da bi nam se u Somebody Was Watching Over Me Brende Berns prikazao jedan Plant u auri pevačkog majstorstva visoke definicije. Fino doterano, savršeno upakovano, sa glasovima koji se slažu kao da ponovo prolazite kroz iskustvo prvog slušanja The Battle of Evermore, gde je umesto Alison Kraus, uz Planta onda bila zemljakinja Sandi Deni. Beše to davno, pedeset godinica prošlo je otada, a Plant nikad življi. Što je sve lepo i vraća veru u ostarelo rokersko srce, iskidano toliko puta u komade nemilosrdnom pesnicom sasvim nepoetične sadašnjice.

Iz istog broja

Polemike: Jesmo li izgubili Estetiku otpora (5)

Ponešto smo i dobili

Drinka Gojković

Festival autorskog filma

Na putu za začudno

Zoran Janković

Premijere

Gomila zamornih neodređenosti

Marina Milivojević Mađarev

Zatvaranje kultnog novosadskog kluba “Izba”

Fajront autentičnosti

Nedim Sejdinović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu