Kultura

Koncert - Vlado Georgiev

Nema krize Vlade

26. jun, stadion "Tašmajdan", Beograd

Malo je vremena prošlo otkako je i široj javnosti postalo jasno da Vlado Georgiev nije Makedonac (nego je to kolega mu Toše Proeski), da dolazi iz Crne Gore i to s Primorja (nadimkom stariji, Barba), pripada novom naraštaju ovdašnjih pop-pevača koji i muziciraju, autori su pa imaju i studijska iskustva, ali nije turbo-tin-idol te suparnik Željka Joksimovića… A već su počeli da zbunjuju podaci kao onaj da je Vlado zvezda jedne od večeri modernog festivala Eho ovog leta (preseljenog iz Beograda u Sarajevo, doduše), i da svoju malu ali pravu koncertnu turneju namerava da kruniše nastupom na stadionu "Tašmajdan" usred prestonice Srbije/SCG. Prevelik zalogaj za lagano promuklog lepotana setnog imidža i mediteranskog šmeka, čak i u okruženju koje već više od decenije očito pati od manjka Olivera (Dragojevića, nikako Mandića)? Teško da je donji kandidat na to mislio kad je neki dan u TV duelu odvalio "Srbija treba da razvija morsku infrastrukturu".

U balkanskoj rokerskoj predistoriji na popularnom "Tašu" su Blood, Sweat & Tears – na vrhuncu karijere, turirajući kroz socijalizam pod pokroviteljstvom Vlade SAD – krajem šezdesetih spektakularno gostovanje okončali bacanjem činela u publiku koja ih je, zaprepašćena, uredno donela natrag muzičarima na binu. Ovaj stadion tzv. malih sportova posle toga je postao ne samo poprište dobre koncertne zabave, i srećom kao takav opet oživeo poslednjih sezona, nego i odskočna daska za još više domete, dokazno mesto niza značajnih karijera. Dobro, tu je osamdesetih godina mlađu, novotalasnu publiku pridobijao Zdravko Čolić, po kiši a i bez nje na tom mestu trijumfovali su Bajaga i Plavi orkestar, kasnije je "Taš" overila i Crvena jabuka, da bih nedugo zatim dobio opkladu tvrdeći kako će isti prostor napuniti i Džej Ramadanovski, dok se za nastup S.R. Cece nije mogao naći dostojan/naivan protivnik da izgubi lovu. Konačno, anti-kandidat Marš(ićanin) na Drinu sa VIS-om DSS uspeo je da u "Taš" sakrije čak i ceo predizborni miting.

S reputacijom da je već i posle svog prvog albuma (Navika, 2001. Goraton – mali izdavač naklonjen folku i tzv. eks-ju repertoaru) držao sviračke koncerte, Georgiev je posle albuma Žena bez imena (2003. Goraton) i te kako ambiciozno iz diskoteka i klubova krenuo u veće prostore, prateći sastav proširivši čak do 12 članova (uključujući i par iz DAB/Del Arno Band) – bubnjevi, 2 x udaraljke, 2 x klavijature, 2 x gitara, bas, saks, 3 x ženski vokal! Na estradi gde nabeđene zvezde prečesto o koncertima govore glupačkim frazama ("koncert uživo", obavezno "solistički"), ovo je očigledno veliko i ozbiljno ulaganje, pa je na primer u Nišu nedavno rasprodao dve uzastopne večeri na Tvrđavi. Bez istaknute pomoći nekog menadžera i agencije, s ulaznicama po razumnoj ceni (400 din.), Vlado je uspeo da na "Taš" pred veliku, impozantno opremljenu binu ugodno nakrca desetak hiljada posetilaca, i to za nepretencioznu profi-predstavu kakvu smo po Jugoslaviji ranije dobijali samo od stranih pevača koji se ne blese, npr. od Erosa Ramacotija (pominjanje nije slučajno, uzgred).

Donekle iznenađujuće, većinu publike nisu činile samo devojčice nego i, ehm, tinejdžerke svih uzrasta. No, ako Georgiev već i jeste seks-simbol, nisam još čuo da je gej-ikona, pa pretpostavljam da nemali broj prisutnih muškaraca jesu oni koje su – bar te letnje noći – od politike i fudbala više zanimale žene. Solidno ozvučenje ipak nije uspelo da predstavi toliko muzičara, ali je raspoloženje posle nekih pola sata uzletelo s Mi nismo mi, dok je rasviravanje došlo mnogo kasnije u Bolesni od ljubavi. Vlado se pristojno snalazi u vođenju koncerta i konferansi, euforija ga nije progutala iako je bilo razloga na pretek, samo mu je glas malo grublji nego iz studija. Par velikih video-ekrana širio je smisleni miks prenosa s pozornice, hit-spotova zvezde večeri, i proturističkih prizora koji se naivnijima mogu omaći kao razglednice iz Dobro Vam činjelo. Zapaženu gostinsku tačku imao je zemljan Rambo Amadeus, dosad muzički najznačajniji (Herceg) Novljanin. Ne samo dobro i veselo prihvaćen i od ove mase slušalaca kojoj je živopisno demonstrirao sočinjenije tehno-trenda i udario u tanke žice provociranjem udavače za Vlada, nego je Rambo u poslednje vreme primetno trezveniji i kreativniji nego npr. srodna mu organizacija G17+.

Nastup Georgieva normalno mora da kulminira najboljom pesmom Anđele, ali tzv. dobar glas da mu koncerti traju i više od dva i po sata – zaista maksimalno isceđeno iz samo dva albuma – lako se može prevrnuti u davež zbog preduge završnice/biseva s ponavljanjem pesama. I inače temom, tempom i raspoloženjem uglavnom međusobno slične numere njegovim obožavateljima nisu jednolične, kao što im razumljivo ne smetaju ni bezlični naslovi istih, i prirodno da ovakva ekipa nema previše prilika da svira zajedno pa im se baš ‘oće, no kad posle dva sata programa publika počne da se odliva…

Da smo u normalnijoj državi kao što je recimo izvesna evropska zemlja Hrvatska, umesto kojekakvih …Skala i inih priobalnih festivalčića, imali bismo na desetine punokrvnih pop-izvođača, zdravu konkurenciju, a ne live-surogate iždžikljale iz turbo-žurki Pink/City tipa, sa sve pratnjom OK/Koktel/Frenki/N. Beba bendova. Onda bi se možda poneka prerasla devojčica zapitala kako to da tako dobar frajer, mlad, uspešan, omiljen itd. ni u jednoj pesmi ne nalazi srećnu ljubav/stalnu vezu, a kad najzad ubode Istina je onda tu najbolju svejedno vara.

U svakom slučaju, bila je to – ‘ajmo sezonski – Višnja (na "Tašmajdanu") na vrh torte koju je Vlado Georgiev zaslužio. Bez obzira na to što su sutradan – ‘ajmo radikalski – onoliki berači višanja baš morali da nadoknade zakašnjenje, umesto da bivšeg akustičara iz Kragujevca uguraju u pre’cedničku kancelariju.

Iz istog broja

Galerija – jun

Priredila: Tanja Jovanović

Roman - Hansenova djecа, Ognjen Spahić

Srce ispod krasti

Teofil Pančić

TV manijak

Gde su nam deca?

Dragan Ilić

Pozorište - Bečki pozorišni festival

Herakle i terorizam

Katarina Vešović

Letnji festivali - četvrti BELEF

Leto, ArtiKuliranje

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu