Prva dama domaće poslijeratne popularne muzike. Raskošna prirodna plavuša, krupnih svijetlih očiju, bila je predodređena za uspjeh. Naročitog, sjajnog porijekla (otac, beogradski predratni industrijalac, majka purgerica), postala je zvijezda ranih šezdesetih, eksplozijom radije umjesto sporim, upornim probijanjem, nastupom na zagrebačkom festivalu gdje je izvela pjesmu Ti nisi došao, posvećenu Cunetu Gojkoviću, njenoj tadašnjoj ljubavi, pobrinuvši se za jedan od, kažu, najuzbudljivih momenata domaće televizijske povijesti.

Prepunjena emocijama, u živom TV prijenosu, Lola je čak uspjela preskočiti instrumentalni uvod pa ga je orkestar morao odsvirati ponovo. Kad je napokon zapjevala, svjesna osobnosti poruke teksta pjesme, oči su joj se ispunile suzama – svejedno je nastavila pjevati, dok je publika u Lisinskom i kraj televizora suzdržanog daha pratila ovu dramu. Kad je nekako ipak završila pjesmu, publika je eksplodirala – aplauz je trajao punih devet minuta!

Nastupila je kao druga po redu naša pjevačica na takmičenju za Pjesmu Evrovizije (prva je bila Ljiljana Petrović i Neke davne zvezde sa tekstom pjesnika Miroslava Antića), sa pjesmom Ne pali svetla u sumrak.

Nastupala je i u inozemstvu: pjevala je u Bejrutu u noćnim klubovima.

Odlikovale su je pjesme jedinstvenog gradskog osjećaja – grand balade, otpjevane eksplozivno i sa puno drame. To potvrđuje i podatak da je dio njena repertoara, između mnogih, bila i Brelova Marieke. Vrsta "egzistencijalne šansone" kakvu je pjevala Lola, bila je patent upravo ovog Belgijanca.

Početkom sedamdesetih udaje se za pjevača Dragana Antića i polako se povlači sa estrade. Još krajem te dekade i početkom slijedeće ona je već bila dio memorije i referenca misteriozne prošlosti. Kad bi se ponekad, u nostalgičnim retro-programima pojavila njena snimka, moji bi se starci uvijek nekako ganuli. "Lola", promumljao bi tajnovito moj stari.

Zašto je bila tako voljena, u čemu je bila misterija, mogli bi se danas pitati?

Nešto svakako od nostalgije generacije naših roditelja, nostalgije za jednim naivnijim vremenom, svakako, ali i nešto drugo. Ona je najprije, za razliku od mnogih pjevačica sa pravim ili namjernom šarmom djevojčica, bila prava žena – a woman in full – netko tko se nije sramio svoje ženstvenosti i senzualnosti.

Osim toga, kad danas analiziramo njene tekstove vidimo da su se tu odvijale čitave drame – ne apstraktna "ljubav" ili žanrovska "bol", nego ozbiljne situacije urbanih ljubavi, prevara, preljuba i slomljenih srca. Lola je negdje podsvjesno u psihama slušateljstva ostavljala utisak da bi baš ona mogla biti "druga žena", ona što je ugrožavala veze, pa onda nakon burne afere bivala ostavljena jer on, ljubavnik, između strasti – koju ona predstavlja – i sigurnosti doma, bira ovo drugo, pa se na kraju vraća u tu sigurnost. Da, kao onaj motiv Vesne Parun.

Kad ponekad čujem neku njezinu pjesmu vidim i naročitu atmosferu toga doba: zamislim Beograd, u crno-bijeloj tehnici, noć, gradi se Novi Beograd, a svjetli tisuće prozora u mraku. Iza jednog od svjetala je on, bivši ljubavnik, koji ne zna da, dok okolo brije vjetar a grad i dalje sjaji rezignirano, ona stoji i gleda u te prozore, stišćući se u kaputu, sama, ostavljena, ponosna. Out in the cold.