Uz Antona Pavloviča Čehova, Gi de Mopasan je, unutar svjetske književnosti, valjda i najveći majstor klasične kratke priče. Za takvog kratkopričača roman kao žanr je zapravo aberacija, na isti način na koji je to i film za glasovite pozorišne režisere. Zato možda i nije neobično da su Deklan Donelan i Nik Ormerod, proslavljeni pozorišni režiseri, debitovali na filmskom platnu ekranizacijom Mopasanovog romana Bel Ami. Pomenuti roman ima vidan filmski potencijal jer je i prije ovogodišnje adaptacije već nekoliko puta poslužio kao predložak za ekranizaciju. Ipak, novi Bel Ami, ponajviše zarad odlične i atraktivne glumačke ekipe, privlači posebnu pažnju. Već s nekoliko uvodnih scena, Bel Ami me podsjetio na četvrt vijeka star film, na Opasne veze u režiji Stivena Frirsa. Oba filma snimljena su, naime, po romanima francuskih pisaca, romanima kojima to nisu prve filmske adaptacije. Koliko god da Opasne veze (po Lakloovom predlošku) bile smještene u aristokratske krugove više od stotinu godina prije vremena radnje Bel Amija (što je posljednja decenija devetnaestog vijeka), sličnosti ipak postoje.

KORUPCIJA: U oba filma, recimo, važne uloge tumači Uma Turman. U Opasnim vezama ona je glumila Sesil, djevojku koju ću pokvarenjaci korumpirati. Četvrt vijeka kasnije, ista glumica tumači lik Madelin Forestije, one-koja-korumpira. Prisjetimo se sižea romana Bel Ami jer film taj siže slijedi dosta vjerno. Siromašni provincijalac Žorž Duroa (glumi ga Robert Petison, mladi glumac dosad poznat isključivo kao glavni vampir iz Sumrak sage) stiže u Pariz nakon višegodišnje vojne službe u Alžiru. Živi teško i sirotinjski dok slučajno ne sretne Šarla Forestijea, koji je također bio vojnik u Alžiru, a sada je novinar. Forestije poziva Žorža svojoj kući na večeru, a na toj večeri ovaj upoznaje tri žene koje će igrati važnu ulogu u njegovom životu: već pomenutu Madelin, Šarlovu suprugu, zatim Klotilde de Marel (Kristina Riči) te Viržini Valter (Kristin Skot Tomas), suprugu vlasnika novina za koje piše Forestije, a za koje će početi pisati i Duroa. Prve članke koje će napisati njemu doslovno diktira Forestijeova žena koja odmah vidi da je mladi (vojni) veteran zainteresiran za nju. Ona mu pojašnjava da mu ne želi biti ljubavnica, nego prijateljica, a kao prvi prijateljski savjet daće mu dvije preporuke: da ljubav potraži kod Klotilde, a pomoć za napredak u karijeri kod Viržini. Duroa će poslušati njene savjete, a nakon što se Šarlu Forestijeu zdravlje zbog tuberkuloze drastično pogorša te naposljetku i umre, pa Madelin postane udovica, Žorž će joj ponuditi brak. Ona pristaje i službeno postaje gospođa Duroa. Neslužbeno, njega počinju zvati gospodin Forestije. U kontekstu karijere i bogaćenja, on tek tad počinje pucati na visoko…

ŽENE: Opasne veze bile su freska dekadencije morala u vrijeme propasti feudalizma i aristokracije. Bel Ami je manje freska, a više dagerotipija propasti morala u vremenu prvobitne akumulacije kapitala. Jedan od simboličkih spojeva te dvije epohe je i lik grofa Vodreka, u filmu fizički jedva prisutnog, no simbolički ključnog muškarca u životu Madelin Forestije, najsnažnijeg ženskog lika u cijeloj priči, žene koja se, eto, rodila u pogrešnoj epohi u kojoj, na svoju nesreću, ne može biti svoja ličnost, nego ponajviše muza, inspiracija i siva eminencija, bukvalno otjelovljenje izreke da iza svakog uspješnog muškarca stoji – prava žena. (Madelin Forestije je kao neka varijanta devetnaestovjekovne Hilari Klinton iz one anegdote kad joj Bil kaže da je saznao da je njen bivši momak s kojim je bila prije njega zaposlen na benzinskoj pumpi. Eto, kaže joj Bil napola u šali, da si ostala s njim bila bi žena nekog pumpadžije. Ne, dragi moj, veli ona, da sam ostala s njim, on bi bio predsjednik Amerike, a ti bi bio pumpadžija.) Ipak, u Opasnim vezama nemoral je više bio igra, negoli ambicija. Glavnog protagonistu Bel Amija prvenstveno pokreću ambicija i frustracija. Najljubavniji, ako se može tako reći, njegov odnos je onaj s Klotildom, a nju će svako malo zanemarivati. S Viržini će se, opet, spetljati čisto osvetnički, onako kako se s ženama spaja Miki Grabar iz Tribusonovog romana Povijest pornografije. Upravo će ta osveta, međutim, njegovom posljednjem karijernom lupingu dati obrise kršenja velikog tabua.

BUDIMPEŠTA KAO PARIZ : Bel Ami je dobro i efektno načinjen period piece. Režiseri Donelad i Ormerod odoljeli su iskušenju dociranja. Neki elementi epohe u kojoj se dešava Bel Ami snažno korespondiraju s našim vremenom. Ima tu vojnih intervencija, političko-bankarsko-berzovnih prevara, zloupotrebe masovnih medija i čega sve ne. Cijeli taj kontekst, međutim, u filmu ostaje u pozadini međuljudskih odnosa i ljubavnih igara. Zanimljiv bi možda bio pokušaj totalnog "prebacivanja" Bel Amija u naše vrijeme, odnosno remiks koji bi cijeli priču smjestio ne u posljednju deceniju devetnaestog, nego u prvu deceniju dvadeset i prvog vijeka, no to bi, naravno, bio potpuno drugi film. Ovo je interesantna i inspirativna kostimirana drama koja će gledaoca, kako se to kaže, i zabaviti i zamisliti, da ne kažem – poučiti. Film je snimljen s relativno malim budžetom od kojeg je valjalo platiti skupe glumce, pa se moralo štediti na lokaciji. Tako je u Bel Amiju ostvarena još jedna zanimljiva "uloga" o kojoj još nije bilo riječi. U ovom filmu, naime, Budimpešta glumi Pariz. Glumi ga zapravo odlično; palate, drvoredi i bulevari u filmu imaju upravo pariški šmek. I živi glumci su na visini zadatka. Petison je uspio pobjeći od vampirskog manirizma, mada je i Duroa neka vrsta emotivnog vampira pa Sumrak ispada kao dobar kondicioni trening za ovakvu ulogu. Kristina Riči, Uma Turman i Kristin Skot Tomas sjajno glume tri žene različitih generacija u čijim karakterima ima i nečeg tipskog, ali one ne dopuštaju da se njihove uloge pretvore u tipove. Sam Žorž Duroa također je tip, tip beskrupuloznog dođoša koji bi do uspjeha gazio i preko leševa. Priča o takvom životu i priključenijima sama po sebi, nažalost, je svevremenska.