Kultura

Film

Novokomponovani apokrif

Da Vinčijev kod
Režija: Ron Hauard
Uloge: Odri Tatu, Tom Henks, Žan Reno, Jan Mekelan, Pol Betani, Alfred Molina

Prve reakcije na Da Vinčijev kod Rona Hauarda vrte se oko one čuvene fraze: publika ga je prihvatila iako ga je kritika loše ocenila. Činjenica masovne popularnosti knjige, a po ranim pokazateljima i filma, nije samo statistički i marketinški podatak već je od suštinske važnosti za razumevanje fenomena Da Vinčijev kod, bilo da je u papirnom bilo u celuloidnom obliku. Samo, šta je to što navede dobar deo pismenog stanovništva Sveta da konzumira jednu petparačku pripovest punu navodnih misterija i zavera? Šta tu, dakle, imamo? Spolja, kao prvo, imamo konstrukciju sačinjenu od onoga što se obično zove međunarodni špijunski triler, s tim da se skrivene informacije sada tiču tajnih religioznih organizacija. Iako tu ima jurnjave kolima, pucnjave i sličnih akcionih obeležja, tumači glavnih rola Tom Henks i Odri Tatu, pa i Žak Reno glume kao da su se zadesili na pojanju liturgije a ne u avanturstičkom trileru. Sadržaj nas, pak, uvlači u krug istorijskog revizionizma pri čemu se ofrlje tumačeni simboli iz jedne epohe mešaju sa istorijom druge i slikarstvom treće da bi se došlo do navodnih otkrića koja se tiču ni manje ni više nego najbitnije biografije u istoriji čevečanstva, one Isusa Hrista. Kod je, prevashodno, kreativnim tumačenjem Hristove biografije a uz pomoć Da Vinčijeve Tajne večere, pokušaj da se dâ mnogo veći značaj Mariji Magdaleni, a pri svemu tome glavni negativac je Rimokatolička crkva, posebno organizacija Opus Dei, pa zvanični Vatikan besomučno demantuje neke od budalaština izrečenih u Kodu. Što se filmskog kvaliteta ovog ostvarenja tiče on je apsolutno katastrofalan. Tako, za odgovorom na gornje pitanje, o prirodi prijemčivosti ove priče, treba još tragati.

Kroz prikaz stvaranja novog kulta Magdalene autori sa više ili manje uspeha pokušavaju da kažu nekoliko stvari. Iza onoga što se u filmu rogobatno naziva ženskim principom a ne tiče se samo prava žena, srednjovekovnih progona veštica ili neke druge usko feminističke teme, trebalo bi da stoji afirmacija jedne paganske, erotsko-čulne prirode čovekove koju hrišćanstvo sistematski cenzuriše. Problematika se dakle tiče: tumečenja jedne od osnovnih dogmi o prirodi Isusa, zatim crkvene politike, ali i prevrednovanja hrišćanstva u pravcu polne demokratije i kulta telesnosti. Odnosno, reč je o uvođenju seksualnog u polje religijskog ili o defalizaciji spasenja. Ali, iza toga se krije i obraćanje savremenim političkim pitanjima. Razgoropađeni neokonzervativizam za svoja nakazna moralna opravdanja u cilju borbe ne samo za sprečavanje uvećanja građanskih sloboda i prava nego i ukidanje već izvojevanih, uvek se poziva na Crkvu, tačnije Vatikan koji se vodi kao privilegovan tumač Božije reči i reprezent Božije moći na zemlji. Zato Den Braun, za kojim kaska i Ron Hauard, kroz uspostavljanje navodnog značaja Marije Magdalene, potpuno neskriveno, pokušava da savremenim liberalnim vrednostima dâ religiozno utemeljenje i time ih brani na tom bazičnom, afektivnom, iracionalnom nivou. Upravo tamo odakle su i napadnute.

Uspeh Koda je, delimično, u njegovoj naivnosti. Ovde nije posredi ona, pritajeno ironična, postmoderna tehnika sumnje u zvaničnu verziju kao vladajući metod popkulturne dekonstrukcije jednog mita (Kenedi, Merilin Monro, Elvis). Ovo ostvarenje svoju afektivnu dinamiku ili psihološku uverljivost crpe iz podudarnosti sa hrišćanskim žitijima. Priča je, zapravo, izdanak tog arhaičnog žanra: pojedinac progonjen od moćne institucije (tamo obično paganski vlastodršci, ovde Katolička crkva) zbog svoje vere ili učenja, i to zbog toga što joj ovaj novim vrednostima koje reprezentuje ugrožava politički ili neki drugi monopol. Kada pogledamo iza kostura jednog modernog žanra i razgrnemo pokrov od teorija zavere, koje ovde služe samo da zavaraju trag, radi se o jednom novokomponovanom apokrifu. Toj vrsti priče nije ni potrebno da bude uverljiva na racionalnom planu, već ubedljiva na afektivnom planu, i to je upravo ono što Kod, za većinu publike, "radi". Ukratko, pravljen je za ljude koji ne znaju ništa ni o čemu ali su, ako im neko sve sažvaće i uprosti, skloni da poveruju u Nešto. E, upravo to je baza čitalaca i gledalaca Da Vinčijevog koda – skoro svih.

A možda je Da Vinčijev kod samo romansirani vodič kroz Luvr za onaj poseban soj glupih turista koji bi voleli o sebi da misle da to nisu. Već postoje agencije koje sprovode ove vikend-indijana-džons ture po čuvenom pariskom muzeju i ostalim ispripovedanim lokacijama u Londonu i Škotskoj. Neka čitava ta fama izgleda pomalo smešno i blesavo, ali činjenica da su Den Braun, a sada i Ron Hauard uspeli da dodirnu neku žicu u srcu srednjeklasnog, malog čoveka, umnoženog na milionski auditorijum konzumenata oba agregatna stanja Da vinčijevog koda, koji voli da zamisli sebe u središtu borbe za nekakvu večnu Pravdu i skrivenu Istinu, što svakako nije za potcenjivanje.

Komentari: 1

Iz istog broja

Balet

Jubilej ili skandal

Ivana Milanović Hrašovec

TV manijak

Duboko oranje

Dragan Ilić

Francuski intelektualci u aferi Handke

Pisac i njegovo delo

Nenad Tomić

Knjige – Manje zlo, priredio Helmut Dubil & Gabriel Mockin

Nedovršiva analiza

Ivan Milenković

Pod senkom holokausta (3)

Poema nepristajanja

Teofil Pančić

Reč selektora – 51. Sterijino pozorje

Prostor za iskorak

Ivan Medenica

Filmski festival u Kanu – 17–28. maj 2006

Filmovi, gledaoci i kupci

Gordana Gavrilova

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu