Zašto se u školi nismo suprotstavljali nasilnicima koji su maltretirali slabe, neprilagođene, drugačije? Zbog čega smo ćutali i povlačili se pred gospodarima ratova koji su u naše ime, a za svoj račun, godinama klali, palili, pljačkali? I kako to da i dalje pokorno klimamo glavom pred svakim tko ima makar i mrvicu vlasti i moći?

Jedni će reći da nisu imali mogućnost da išta urade. Drugi – da nisu znali, da nisu razumjeli, da se nisu snalazili. Netko će priznati da se bojao, a netko tvrditi da nije bilo izbora i da smo bili samo "jedna slamka među vihorove". Međutim, svima skupa, ljudi koji nisu ćutali, koji su se suprotstavili, trajan su izvor nelagode. A opet, upravo ti ljudi, više nego itko drugi, iz dana u dan, iz noći u noć, neprestano preispituju svoje postupke: da li su bili i ostali dosljedni, da li su pokleknuli, zašto su i kako pristali na kompromise, kakve su izbore pravili, kad su sami odlučivali o svojim postupcima, a kada su im to diktirale okolnosti. I tako ukrug i tako u beskraj.

O ovome i o mnogo čemu drugom govori impresivan roman Slova od kovanog gvožđa Ivana Ivanjija. Na nekih dvije stotine strana, pisac paralelno prati život i priključenija svog junaka Zigfrida Varliha iz Vajmara i ključne događaje koji su obilježili njemačku, ali i svjetsku povijest. Sve je tu: djetinjstvo u sjeni Prvog svjetskog rata; dječaštvo u vrijeme revolucije, radničkih nemira, desničarskih udara i hiperinflacije; stasavanje kroz studije na čuvenom Bauhausu i suočavanje sa antisemitizmom i Hitlerom; otpor nacistima u mladosti koji je pružio kao član Komunističke partije i, zbog toga, robijao u Buhenvaldu; zrelost kao sumnjivo, izopšteno lice pred Drugi svjetski rat; potom je opisan i kao, pripadnik kažnjeničke jedinice Vermahta u Sjevernoj Africi i Grčkoj, ratni zarobljenik u Jugoslaviji i savjesni glavni Udbin graditelj zgrade SUP-a u Ulici kneza Miloša, pa opet logoraš na Golom otoku; konačno, tu je i drugi dio života u Istočnoj Njemačkoj, u Vajmaru, u nekoj vrsti unutrašnje, lične emigracije kroz predanost porodici i poslu koju ni pad Berlinskog zida neće srušiti.

Svako tko se makar i najmaglovitije osvrnuo na svoju sudbinu u kontekstu velike politike i događaja koji oblikuju svijet, mora se makar malo prepoznati u životu Zigfrida Varliha. Jer pitanje koje on sebi postavlja – da li je riba ili djevojka – jedno je od onih koje nitko nije u stanju da izbjegne. Potpuno je točno da mnogo toga kao pojedinci ne možemo učiniti, da brojna zla nismo u stanju spriječiti i da nerijetko i nismo u stanju da ocjenimo sve ono što nam život nosi. Ipak, sve navedeno i još štošta drugo ne oslobađa nas obaveze da se opredjelimo, da odlučujemo, da stvari nazivamo pravim imenom i da se trudimo da razlikujemo ispravno od pogrešnog. Ukratko – da uvijek iznova biramo da li smo ribe ili djevojke jer oboje nije moguće, a tu pravog i konačnog odgovora nema niti će ga ikad biti.

Ivan Ivanji je na jasan, sažet i nepretenciozan način napisao jedno snažno i duboko uznemirujuće djelo. Ne znam da li je autoru to bila namjera, ali čitalac ne može a da se ne zapita gdje je bio i šta je radio u doba "događanja naroda", Vukovara, Omarske, Keraterma, Srebrenice, pada Krajine, NATO bombardovanja, ubistva Zorana Đinđića… Čitalac se poput Ivanjijevog junaka Zigfrida Varliha mora zapitati kako je odgovarao na pitanja da li je bio riba ili djevojka.

Slova od kovanog gvožđa nije slučajan naziv romana. Riječ je o natpisu JEDEM DAS SEINE (SVAKOM SVOJE) na ulazu u logor Buhenvald iskovanom – danas bi rekli – fontom nastalim u Bauhausu čije su stvaraoce, njihove umjetničke i stvaralačke ideje nacisti bjesomučno i neumorno progonili. Upravo je ovaj font Franc Erlih – logoraš i jedan od kreatora pogleda na svijet iz Bauhusa – uspio da podvali nacističkoj upravi želeći da ostavi trag otpora i čovječnosti i u najnečovječnijim uvjetima. A koliko je to važno i uistinu neprocjenjivo, na majstorski način je predočeno u romanu Ivana Ivanjija.